Protojerej Antonije Jakšić: Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore

Piše: Vladimir Jovanović

Antonije-Anto Jakšić, koliko mi je poznato, posljednji je sveštenik koji je činodjejstvovao u emigraciji nakon uništenja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Starinom je iz Drobnjaka. Rođen 1880. godine. Poput mnogih Hercegovaca, bivših državljana Austro-Ugarske, Crnu Goru smatra domovinom. U crnogorskome pasošu matično mu je prebivalištve Nikšić.

„Glas Crnogorca”, krajem 1919, piše: „Ovih dana je iz Amerike doputovao u Pariz uvaženi proto g. Antonije M. Jakšić, jedan od onih rijetkih naših sveštenika koji su ostali vjerni svojoj svetoj zakletvi, a koji nije svoju dušu prodao đavolu za dinare”. Postaje dvorski sveštenik: proto Petrovića-Njegoša.

O. Antonije je u „Glasu Crnogorca” pisao:

„Plaćeni zavjerenici zvanične Srbije u Americi pokušavaju na sve moguće načine da obmanu Hercegovce i da ih zavade sa Crnogorcima s kojima su oni uvijek bili jedno isto i dijelili dobro i zlo. Intriga i laž, to su sredstva kojima se ti agenti služe. Ja sam prije neki dan došao iz Amerike u Pariz, i uvjerio se baš o protivnom, tj. da nikad ni veće sloge ni ljubavi nije bilo među Hercegovcima i Crnogorcima, nego li je sada. Zajedničke muke pretrpljene u ovom ratu, i nepravda, koju i jednim i drugim čini zvanična Srbija, još su ih više i tješnje spojile, tako da je ta veza nerazdvojna”.

„Svojim očima uvjerio sam se da su Hercegovci na srcu Nj. V. Kralja i Vlade ono isto što i Crnogorci”, pisao je o. Antonije.

„Dokaz je tome, što Hercegovci zauzimaju mnoge položaje u državnoj službi crnogorskoj, i što se više od hiljade Hercegovaca u Francuskoj i u Italiji nalaze pod zaštitom Crne Gore, i uz njen su slavni barjak. Crnogorci, pak, od Kralja, pa do najobičnijeg građanina, puni su hvale i zahvalnosti prema Hercegovcima. Oni ne mogu i neće zaboraviti da dobrovoljci crnogorski, među kojima je bio najveći broj Hercegovaca, nijesu htjeli nikad iznevjeriti zastavu Crnogorsku, i da su zbog toga u Francuskoj bili internirani i robovali na zahtjev vlade srbijanske. Da bi se onemogućio nebratski i nesrpski rad Pašićevih plaćenih agenata u Americi, koji idu za tim da zavade američke Crnogorce i Hercegovce, ja molim svoju braću Hercegovce, koji se nalaze u Francuskoj, Italiji, Švajcarskoj itd, a koji imaju svoj crnogorski pasoš, da svoju adresu upute Administraciji ‘Glasa Crnogorca’, 9 rue Ancelle. – Neuilly-sur-Seine (France). Umoljava se da svaki označi svoje ime, ime očevo i prezime, zatim zanimanje i mjesto iz koga je. Spiskovi će biti upućeni u Ameriku. Na ovaj način srbijanski lažovi biće najbolje ućerani u laž”.

U potpisu: „Iskreno i bratski pozdravlje proto Anto M. Jakšić”.

Poput nekih drugih naših sveštenika, o. Antonije je na spiskovima 2. bataljona crnogorske kraljevske vojske u Fonte d’Amore, garnizonu kod Sulmone, docnije i 1. bataljona, sa činom potporučnika, a u svojstvu vojnoga sveštenika.

***
Izvjesno je da o. Antonije u hramu Hrista Spasitelja u Sanremu saslužuje sa ruskim sveštenstvom prilikom pokopa i kralja Nikole (1921) i kraljice Milene (1923).

Kralj je, navode ruski izvori, sahranjen u kripti hrama „вплоть до торжества истины в черногорском деле” („do trijumfa istine u crnogorskome slučaju”).

***
O. Antonije je član međunarodnoga Udruženja za odbranu slobode Crne Gore. Predśednik Milan M. Kosorić, kapetan crnogorske kraljevske vojske. Udruženje je utemeljeno u Bergamu (Italija) jula 1924. godine. Okuplja 181 ličnost, uglavnom iz Italije, zatim iz Francuske, SAD, Norveške, Velike Britanije, Argentine, Kanade... Kao prebivalište o. Antonija tu je neveden Sanremo.

Udruženje za odbranu slobode Crne Gore je pečatalo „Natale”, godišnjak. Bilježi se da je proto Antonije je 8. februara 1925. obavio bogosluženje „svečanoga posvećenja ovoga Udruženja”.
 
***
Godinu-dvije kasnije, nakon objave opšte amnestije, Antonije M. Jakšić dolazi u Kraljevinu SHS. U novoformiranoj SPC nastavlja sveštenosluženje. Postavljen za paroha u Velesu (Makedonija).

U fondu Ministarstva vera Kraljevine Jugoslavije u Beogradu nalazi se „zahtjev za dostavljanje o veleškom protojereju Antoniju Jakšiću, koji je tražio dozvolu i pomoć za odlazak u San Remo na pomen kralju Nikoli”. Naravno, odbijen je.

***
Uoči Drugoga svjetskoga rata o. Antonije je paroh bitoljski u Eparhiji ohridsko-bitoljskoj SPC. Izbjegao u Crnu Goru. Izgleda da je bio jedan od paroha nikšićkih. Nakon rata, osuđen na kaznu zatvora, potom pomilovan.

Nastavio sveštenosluženje u Bijelome Polju kod Mostara. Umirovljen u činu protojereja-stavrofora.

Upokojio se 1969. Sahranjen ispred crkve Presvete Bogorodice u Mostaru. Nadgrobni spomenik mu podigla šćer Biserka. Na njemu piše da je o. Antonije i MITROFORNI PROTOJEREJ.

Mitroforni protojerej ima pravo da nosi mitru i to starješinstvo u mirskome sveštenstvu odgovara u monaštvu činu arhimandrita.

Međutim, takva čast za protojereja je nepoznata u SPC. Ali je zatastupljena u Ruskoj pravoslavnoj crkvi (Митрофорный протоиерей). To bi mogla biti dodatna potvrda da je o. Antonije nekoliko godina crnogorski sveštenoslužitelj pri parohiji emigrantske Ruske crkve u Sanremu, tj. pri grobnicama Kralja i Kraljice Crne Gore.