Crnogorski suverenisti u egzilu i stranci - prijatelji Crne Gore u borbi za njenu obnovu (1927)

Piše: mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

O djelovanju autentičnih crnogorskih patriota, suverenista, koji su se, iz državotvornih, nacionalnih, rodoljubivih razloga borili za Crnu Goru, kao i brojnih međunarodnih prijatelja  Crne Gore, koji su isto radili, kao stranci, iz filantropskih i nadasve iskrenih motiva, bez ličnog interesa, naprotiv, i oni su se javno, borili za crnogorsku slobodu i nezavisnost, među kojima (strancima) je korifejsku ulogu dugo vremena igrao ugledni Amerikanac italijanskog porijekla Luiđi Kriskuolo iz Njujorka.

O aktivnostima crnogorskih političkih egzilanata i iseljenika u SAD, ilustrativno govori i akcija, koju su oni sinhronizovano vodili tokom 1927. godine, pišući brojna pisma i apele Društvu naroda u Ženevi, u kojima su, pored ostalog, tražili da se Crnogorcima koji žele da se usele u SAD ili druge države, izdaju, posebice, crnogorski pasoši, kao državljanima Crne Gore, a da se oni tretiraju kao državljani KSHS.

Zapravo, oni tada traže da se brojnim Crnogorcima izdaju pasoši kao crnogoskim lojalistima (državljanima, građanima), kako bi isti tražioci putnih isprava za odlazak u inostranstvo, napustili Crnu Goru, jer su u Crnoj Gori, tada osvojenoj i okupiranoj od velikosrpskih zavojevača, od njne velikosrpske okupacione vlasti ugnjeteni i kako bi oni, sa crnogorskim pasošem, mogli zatražiti politički azil ili uselili se u SAD ili u neke druge države.

 U tu akciju zbrinjavanja pubujenih i potlačenih Crnogoraca, bio je uključen i crnogorski princ Milo Petrović-Njegoš, nastanjen u Irskoj (tada je boravio u Kaliforniji, SAD), a uz njega posebno je bila važna uloga istaknutog crnogorskog dobrotvora Luiđi Kriskuola, predsjednika „Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore“, čije je sjedište bilo u Njujorku. Pored njih, u toj akciji, bila su istaknuta brojna značajna imena crnogorske državotvorne, suverenističke političke emigarcije: Marko Zekov Popović i primarni Nikola Petanović –Naiad i brojni drugi crnogorski iseljenici.

 O tome piše i Petanovićevo “Crnogorsko ogledalo” u članku pod naslovom “Montenegrin passports” („Crnogorski pasoši“), koji u prijevodu na naš jezik glasi:

“CRNOGORSKI PASOŠI

Kao što smo pisali u našem prethodnom broju, pod naslovom „Značaj našeg udruženja“, a koje se odnosi na slobodan i snažan duh naše zemlje da „Mi osjećamo taj duh, i da smo obdareni sa njim“, dakle, očigledno je da ne pravimo nikakvu grešku našim potezom u Društvu naroda i traženjem izdavanja pasoša našim sunarodnicima koji žele da emigriraju u Ameriku ili negdje drugo. To je duh Crne Gore koji odbija da bude potisnut i namučen brutalnom silom najniže vrste.

Ideju za traženjem pasoša prvo je izložio komandant Luiđi Criscuolo, delegat Crne Gore u ovoj zemlji, a on je prvi put tu svoju želju izrazio u pismu koje je objavljeno u Njujorku u „Herald Tribune“, 30 juna 1927. Pismo je nosilo naziv „Raštrkani Crnogorci“, a mi smo bili slobodni da glavni dio tog pisma reprodukujemo;

Još jedan slučaj koji je zaslužan je taj, da su Crnogorci rasuti svuda po svijetu: Turskoj, Bugarskoj, Egiptu, Italiji, Francuskoj, Španiji, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, itd. Ovim ljudma je zemlja nasilno anektrana od strane Srbije u „Jugoslaviju“ lažiranim izborima. Oni su pozvani da postanu subjekat Jugoslavije, ali znajući šta nepravda radi njihovoj zemlji, koja je bila jedna od saveznika u Velikom  ratu, oni su se nadali obnovi Crne Gore. Ovo je obećano od strane saveznika, ali obećanja su nalik veoma poznatim „koještarijama od papira“.

Ja sam tražio od Društva naroda da prouči situaciju sa ciljem izdavanja specijalnih pasoša Crnogorskim subjektima, isto kao što su uradili sa Ruskim rojalistima, sve dok se ne riješi crnogorsko pitanje. Ali u međuvremenu Crnogorci koji su bili državljani jedne od zemalja  u Evropi sa najstarijim suverenitetom ostaju bez vidljive zemlje.

                                                               Luigi Criscuolo,

                                                            zastupnik interesa Crne Gore

Gospodin Criscuolo nas je obavijestio o svom koraku u Društvu naroda i savjetovao nam je „da objava ovoga može interesovati naše čitaoce“. Ovo pitanje je razmatrano od strane slobodnih starosjedioca Crne Gore koji borave u San Francisku i okolini, a podržan je i od strane članova grupe. U međuvremenu naš zemljak, gospodin Milo Petrović Njegoš, član kraljevske dinastije Crne Gore, koji je sada stanovnik prelijepe Kalifornije poslao je pismo, sam, dva dana prije neo što je naš dopis upućen u Društvu naroda.

Ovdje reprodukujemo tekstove oba pisma:

Počasnom Generalnom Sekretaru,

Društva naroda,

Poštovani gospodine;

Mogu li dobiti vašu iskrenu pažnju za pitanje koje je nedavno razmatrano od strane Zajednice. Luigi Criscuolo, delegat Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama, zabrinut je za izdavanje pasoša crnogorskim lojalistima.

Mnogo ovih lojalista, koji žive u Crnoj Gori žele da emigriraju u druge zemlje posebno u Sjedinjene Američke Države, ali ne sa ograničenim Jugoslovenskim kvotama. Nadam se da ćete ovo pitanje razmotriti u odnosu na druge zemlje, takođe, imajući u vidu da su određene osobe u manjini iz političkih razloga.

Slučaj Crne Gore je bez premca. Devet godina njeni stanovnici su bili pod vlašću jedne vlasti koja je nastojala da suzbije sva osjećanja nacionalizma, i nemoguće je za mnoge ljude koji žele da je napuste da obezbijede potrebna dokumenta.

Cijelo pitanje Crne Gore je sramota Moćnika i Društva naroda, čiji je cilj da se zalažu za pravdu za sve, i možete li nam sada učiniti uslugu i objasniti nam neke od progona. Takođe, tražio sam da dobijete i da razmotrite peticiju o istoj temi a koju su vam predstavili Crnogorci u Sjedinjenim Američkim Državama.

                                                                        Stvarno vaš,

                                                                     Milo Petrović Njegoš

                                                                član kraljevske dinastije Crne Gore“

                                                                         San Francisko, Kalifornija,

                                                                         24. septembar 1927.godine.

Istorijski izvori dalje svjedoče:

„Generalnom Sekretaru,

Društvu naroda,

Ženeva, Švajcarska.

Dok je za devet godina drevna i časna Kraljevina Crna Gora nepravedno potčinjavana od snažnijeg susjeda; i

Dok, su takozvani izbori, koji navodno sankcionišu apsorpciju, održani u toku okupacije zemlje od strane neprijateljskih snaga, ne mogu se smatrati slobodnom voljom naroda; i

Dok, su obećanja i obećanja velikih sila, neispunjena, dokazuje da je Crna Gora dostojna samo razmatranja; i

Dok, su mnogi Crnogorski lojalisti, željni napuštanja Crne Gore, spriječeni da to urade zbog nedostatka pasoša i nedostatka mogućnosti da ih dobiju; i

Dok, je Društvo naroda osnovano sa ciljem da pomogne u obezbjeđivanju slobode i pravde ugnjetavanih naroda, i s obzirom na pitanje izdavanja pasoša lojalistima ostalih nacija;

Mi, dolje potpisani Crnogorci, nastanjeni u Sjedinjenim Američkim Državama, ovim zahtijevamo od Društva naroda izdavanje pasoša za naše kolege, crnogorske lojaliste u Crnoj Gori, tako da oni mogu  da odu, ukoliko žele, bez dozvole  ili ometanja, iz zemlje u kojoj su ugnjetavani.

Major Marko Z. Popović,

   komandant kraljevske garde Crne Gore.

Nikola Petanović Nalad,

   Urednik, pjesnik i predavač.

Jovo R. Radonjić,

Lazo Z. Otašević,

Đuro Mijušković,

Dušan M. Klisić

Mileva S. Gvozdenović, (unuka Marka Miljanova Popovića-nap. N.A).

Ela Bogdanović,

Stevo Popović,

Gospođa Ljubica S. Popović,

Gospođe Milica E. Bogdanović,

Gospođa Jela Đ. Mijušković,

Blažo Radonjić,

Gospođa S. Radonjić,

Gospođa Edna J. Radović“[1].

[1] Ovaj tekst je objavljen je na engleskom jeziku u: „The Montenegrin Mirror“, Oktober, 1927, San Francisko, pod naslovom „Montenegrin Passsports“, p.6-7.