Đukanović: Četnici objavili rat Crnoj Gori, odgovorićemo silom (1992)

Piše: Vladimir Jovanović

Tema „Situacija u Pljevljima”, a tamo je u toku oružana pobuna paravojne četničke grupe Milike-Čeka Dačevića diskretno podržane od Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije, 7. avgusta 1992. je prva tačka dnevnoga reda Vrhovnoga savjeta odbrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Po Ustavu SRJ, VSO je kolektivni vrhovni komandant oružanih snaga. Članovi VSO su trojica predśednika: Dobrica Ćosić (SRJ), Slobodan Milošević (Srbija), Momir Bulatović (Crna Gora). Milošević je odsutan sa ove śednice.

Po pozivu, prisutan je premijer Crne Gore Milo Đukanović. Tu je i Pavle Bulatović, savezni ministar unutrašnjih poslova (prethodno istu dužnost obavljao u Crnoj Gori). Od generalâ, śednici prisustvuju Života Panić (načelnik Generalštaba) i Pavle Strugar (komandant 2. armije, komanda Podgorica). Prisutan i ministar unutrašnjih poslova Srbije Zoran Sokolović.

Stenografske bilješke sa ove śednice VSO su od vlasti u Beogradu 2000-ih dostavljene Tribunalu u Hagu (ICTY – Međunarodni tribunal za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnoga humanitarnoga prava na teritoriji bivše Jugoslavije nakon 1991).

M. Bulatović je prethodno obišao Pljevlja i dobio informacije iz prve ruke. Na VSO-u kaže da se, „taj nesrećnik, major Čeko”, „teško može okarakterisati kao normalan čovjeku”.

Kroz Pljevlja, rekao je, prošla je kolona od 11 tenkova, „stalno prolaze konvoji sa naoružanim ljudima” – nije precizirao da odlaze u BiH, međunarodno priznatu državu.

„Juče je kroz Pljevlja kružio kamion sa dva protivavionska topa, bez ikakve mogućnosti da te ljude bilo ko zaustavi”, rekao je M. Bulatović.

„Imali smo maltene jednu tihu pobunu u našem MUP-u, tako da su danas 22 radnika CB-a Pljevlja dobila rješenja o suspenziji, jer nijesu htjeli da se suprotstave i brane Ustav i zakon”.

„Ogroman broj ljudi je potegao naoružanje. Postoje paravojne formacije u Pljevljima”, kazao je M. Bulatović.

Citira izvještaj TV Crne Gore, koji nije emitovan, kako bivše vojno lice, „samozvani pukovnik Radović”, kaže „da će oni da pokolju sve Muslimane, da je njihov metod političke borbe – na nož”.

M. Bulatović, međutim, veli da on nije protiv paravojnih formacija: „Tražimo da se presiječe prolazak tih formacija preko teritorije Pljevalja. Ako treba iz nekih drugih razloga i planova – u koje ja ne ulazim – da idu dobrovoljci i neke druge paravojne formacije u BiH, neka idu i neka im je sa srećom. Neka ih organizuje ko god hoće”.

Navodi da je iz svoje grupe Dačević prethodnih dana na Goražde, grad na Drini koji su snage Armije Republike Bosne i Hercegovine branile – i do kraja rata odbranile, uspio da povede samo dvojicu!

Dačević „ne može te ljude da pokrene”, a „nama prave zulum po Pljevljima”.

Dalje, M. Bulatović se zapitao kako se i na koji način te paravojne formacije „nalaze osokoljene i stalno traže neku zaštitu, tvrdeći da je nalaze u rukovodstvu armije (Vojske Jugoslavije)?”

„Drugo pitanje su veze tih paravojnih formacija sa MUP-om Srbije”, rekao je M. Buatović.

„Imamo činjenicu da je, otprilike, 350 cijevi podijeljeno od strane MUP-a Republike Srbije građanima Pljevalja; da ima najsavremenijih puškomitraljeza – osam ili devet”.

Ovu informaciju je potvrdio i P. Bulatović. Naveo je i da je Žika „Crnogorac” Ivanović „komandant jedinice za posebne namjene”, sa bazama u Iloku i Tikvešu (mjesta u Hrvatskoj, tada u okviru tzv. Republike Srpske Krajine), krstario Pljevljima sa grupom od 20 naoružanih ljudi.

„On ima pečat, sebi daje neka ovlašćenja da se mora poštovati njegova naredba. Pitao sam ministra Sokolovića (MUP Srbije) da li zna ko je to – rekao mi je da nije nikad čuo”.

Živojin-Žika „Crnogorac” Ivanović – docniji je pukovnik „Crvenih beretki”, tj. Jedinice za specijalne operacije Resora državne bezbjednosti MUP-a Srbije, bliski saradnik Franka-Frenkija Simatovića, 1991-1995. glavnoga operativca srpske tajne službe za regrutovanje i slanje na zadatke van Srbije pravojnih snaga…

Svakako najinteresantniji na śednici VSO 7. avgusta 1992. je govor Mila Đukanovića. Za razliku od M. i P. Bulatovića, tadašnji premijer se nije zadržao na apelima da Vojska Jugoslavije i MUP Srrbije pomognu u smirivanju prilika u Pljevljima.

Ako do toga ne bi došlo, Đukanović poručuje da će na silu – Crna Gora silom odgovoriti!

Kazao je da će za tu namjenu mobilisati MUP i povratiti kontrolu nad Teritorijalnom odbranom Crne Gore – „republičkom vojskom”, formalno ukinutom nekoliko mjeseci ranije.

„Riječ je o ljudima (četnicima u Pljevljima – prim) koji su naoružani ne samo dugim pješadijskim naoružanjem, nego i jačim od toga. Potpuno je pouzdano da su se oni, juče, pozivali da su naoružani od strane Vojske Jugoslavije”, kazao je Đukanović.

„Mislim da je korektno da se dogovorimo – da li se u Crnoj Gori možemo osloniti na pomoć Vojske u odbrani Republike, jer je u Pljevljima, koja su granična opština, riječ o uzurpaciji dijela prostora i uspostavljanju vlasti od strane četničkih formacija; ili to nije moguće?

Ako to ne možemo, onda ćemo se mi opremiti da se sami branimo, bilo preko MUP-a, u koji ćemo mobilisati te koje mi budemo htjeli, ne pitajući nikoga drugoga koga ćemo mobilisati, ili ćemo zadržati svoju Teritorijalnu odbranu i staviti je pod svoju kontrolu. Ali, mi imamo odgovornost: da branimo našu Republiku.

Ako to ne može da se uradi na drugačiji način, onda da se dogovorimo kako to da uradimo. Mi više tamo nemamo pravo i nećemo sigurno sjedjeti niti jednoga sekunda ‘skrštenih ruku’.

Nama je sinoć napadnuta Republika od strane paravojnih formacija četničke provenijencije, koji su došli i uzurpirali vlast, objavili rat Crnoj Gori, njenim državnim organima i mi to dalje dozvoliti nećemo”.

Bilježi se da su tada u Pljevlja upućene dodatne snage MUP-a Crne Gore, naoružani dugim cijevima, uključujući i rezervni sastav policije. Uspostavljena je rigorozna kontrola i vršeno masovno razoružavanje četnika i njihovih simpatizera. U aktivnostima MUP-a na vraćanju reda i mira u gradu se istakao Milan Paunović.

-

I situacija u Pljevljima, ne bez teškoća, deeskalirala. Čeko Dačević je 22. septembra 1992. uhapšen i sproveden u Spuž.

Dačević je na listi Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja docnije, 20. decembra 1992, izabran za poslanika u saveznome parlamentu. Naredne godine, ukinuto je Ministarstvo odbrane Crne Gore, a naoružanje i opremu Teritorijalne odbrane, koju je Crna Gora decenijama samostalno finansirala, Vojska Jugoslavije je u potpunosti preuzela.

Sve nadležnosti iz domena odbrane i oružanih snaga prenijete su normativno na Beograd. Crna Gora je na temelju novoga saveznoga zakona o odbrani ostala i bez ustavne mogućnosti da na svojoj teritoriji u slučaju potrebe odlučuje o uvođenju vanrednoga stanja.

U Višem sudu u Bijelom Polju Dačeviću i još četvorici iz njegove grupe se od početka 1993. sudilo. Otpale su optužbe za oružanu pobunu i terorizam. U međuvremenu, pušten je da se brani sa slobode.

Komandir Stanice policije CB Pljevlja je tada Veselin Veljović. Dačević se s dvojicom naoružanih pratilaca pojavio u Pljevljima u „mercedesu”, poklonu od četničkih poglavica iz Čajniča (BiH) – braće Kornjača, koji je još 1992. na divlje registrovan s tablicama PV 137-28.

Policija u Pljevljima zaustavlja Dačevića i dvojicu pratilaca, razoružava ih, uz podnošenje krivičnih prijava. Narednoga dana, „mercedes” Dačević i pratioci nijesu zaustavili na policijski znak. Policija ih sustiže, jedan od pratilaca poteže nož, dok se Dačević dao u bjekstvo. Sva trojica su savladana i privedena. Iz Srpske radikalne stranke su tvrdili da ih je policija žestoko pretukla – navodno, uz prelome rebara i nogu. U svakom slučaju, to je bio definitivan kraj Čekove strahovlade.

Osuđen je na zatvorsku kaznu za napad na službeno lice i za niz manjih povezanih krivičih djela. Na robiji od 1996. Odležao nepune dvije godine, i to u Srbiji (Zabela). Amnestirao ga je 1998. godine M. Bulatović.

Upravo je M. Bulatović 2010, tokom suđenja u Podgorici za deportacije Muslimana iz 1992. – u procesu u kojem niko nije osuđen! – kazao:

„Politički cilj braće Kornjača i Čeka Dačevića bio je da pobiju sve Muslimane na području Pljevalja u cilju očuvanja srpstva. To su mi rekli u lice“.

Iako je gradsko područje Pljevalja spašeno od četnika, to se ne može reći za Bukovicu, grupu planinskih sela nastanjenih uglavnom Muslimanima, udaljenih oko 70-85 km od grada na zapadnome dijelu opštine – uz granicu sa BiH, nadomak gradova Foča (15-20 km) i Čajniče (oko 5 km) pod kontrolom Srba.

Između 1992. i 1995. srpske snage su na tom prostoru ubile šest osoba: Hajra i Ejupa Muslića (otac i sin), Latifa Bungura, Hilma Drkendu, Džafera Džoga, Džaka Bijelu; 11 osoba je kidnapovano i odvedeno u zatvor u Čajniče; zbog torture, samoubistvo su izvršili Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavšić (76); gotovo cjelokupno muško muslimansko stanovništvo Bukovice je pretučeno, neki i više puta, a njih tridesetak s trajnim posljedicama; nekoliko kuća je zapaljeno, a većina devastirane, pokretna imovina opljačkana; spaljena je osnovna škola u selu Krčevine, džamija u Planjskom, oštećena džamija u Rosuljama...

Raseljeno je iz Bukovice oko 125 porodica sa 330 članova.

Četvorica optuženih pripadnika rezervnoga sastava Vojske Jugoslavije (granični bataljon) i dvojica rezervista MUP-a Crne Gore (CB Pljevlja), pravosnažno su 2010-2012. pred Višim sudom u Bijelom Polju i Apelacionim sudom Crne Gore oslobođeni optužbi za ratne zločine protiv Muslimana u Bukovici…

U nastavku, pročitajte faksimile dokumenta „Stenografske beleške sa 5. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. avgusta 1992. godine” koji se odnose na prvu tačku dnevnoga reda: „Situacija u Pljevljima”.



.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

(Kraj)