Knjaz i Vasojevići u Andrijevici podigoše hram Arhangela Mihaila

Piše: Vladimir Jovanović

„U svoj limskoj dolini narod se najviše pričešćivao po grobovima i crkvinama, pričešćem, koje se ostavlja svake godine na Veliki Četvrtak za cijelu godinu za nužne slučajeve, kao n. pr. za bolne i preostarale ljude, ali kako u cijeloj Limskoj dolini do Bijelog Polja nije bilo više od četiri crkve, i to: dvije iz starog doba što su ostale, Đurđevi Stubovi u Beranima i Brezovička crkva blizu Plava, i dvije nove brvnare: Šekularska i Andrijevica, to se moralo tako raditi”.

I kad bi se pričešćivali, na primjer na gornjem groblju u selu Kralje – jednom godišnje tu je dolazio pop iz slobodne Crne Gore – nadzirao ih je lokalni turski beg, „a ljudi koji su se po pričešću s begom pozdravljali vraćali su se od njega po kratkom pozdravu na svoj uobičajeni posao da se kucaju jajcima” („Bratstvo”, knj. XVI, Beograd, 1894).

Ovo je jedan mogućih opisa vjerskih prilika u Vasojevićima do njihova oslobođenja i ujedinjenja s Knjaževinom Crnom Gorom pod Danilom I Petrovićem-Njegošem koje je svečano objavljeno na velikome vaskršnjem saboru kod manastira Đurđevih Stupova. Vrijedi pročitati kako je to bilo:

„Poslije uskršnje molitve, iz Manastira glavari su izašli, među svečano okupljeni narod, sa zlatnim kapetanskim grbovima na crnogorskim kapama, čime je na simboličan način objavljen potpun raskid naroda ovog kraja s turskom vlašću. Pojava glavara s novim znamenjima crnogorske države izazvala je snažno oduševljenje kod okupljenog naroda. ‘Sva šestorica (glavara) pod crnogorskim kapama i zlatnim grbovima na njima oglasili su narodu oslobođenje i ujedinjenje sa Crnom Gorom. Nastala je velika radost i veselje u narodu’“ (Miomir Dašić, „Vasojevići od pomena do 1860. godine“, 1986, str. 463).

Vasojevići se od tada dijele na Gornje, sa središtem oko Andrijevice u sastavu slobodne crnogorske države, i na Donje Vasojeviće, oko Berana, koji su ostali do 1912. pod Otomanskom carevinom.

Unutar Gornjih Vasojevića se razlikuje šire područje Lijeve Rijeke – od Vjeternika do Trešnjevika – i kraj oko Andrijevice s Zlorečicom, te Polimljem. Polimska sela su Luge, Ulotina, Murino, a na desnoj obali Lima Gračanica, te Mašnica – to je selo u kojem je 1907. rođen Radovan Zogović, navjeći crnogorski pjesnik 20. vijeka. Gornjim Vasojevićima se pribrajaju i Velika i Šekular, sela koje ne naseljavaju isključivo Vasojevići.

Pomenuta crkva brvnara u Andrijevici, poznatija je kao Andrijevna – vjerovatno bijaše posvećena Sv. Andriji. Pretpostavlja se i da je po njoj Andrijevica u relativno novija vremena dobila ime. Neki izvori pominju isto takve bogomolje, „brvnare, po nuždi napravljene” – i u Šekularima, te u Konjusima i Kraljama – i sve su popaljene 1862. za vrijeme napada Husein-paše na ovaj dio Crne Gore.

Na početku Veljega rata (1876-78), prema zapisu serdara Rada T. Plamenca, „vojvoda Miljan Vukov Vešović stojaše na Andrijevici sa batalionima popa Zarije Protića, Mira Dedovića i Trifuna Labana, čekajući tursku vojsku od kud mu se priđe pojavi, od Berana ili od Gusinja preko Pepića”.

Čitav kraj opet je od Turaka poharan. Sada je napad predvodio Mehmed Ali-paša. Značajnije bitke u kojima 1877. učestvuju Crnogorci  iz Vasojevića vođene su na Bukovoj poljani (Mateševo), a vhunac je pobjednička Bitka na Morači .

Nakon rata, Andrijevica postaje u punome smislu administrativno, vojno, političko, školsko, kulturno i trgovačko središte śeveroistočne Crne Gore, Gornjih Vasojevića – ili Vasojevičke nahije, kako se još ovo područje nazivalo. Podižu se zgrade državne uprave, zanatske radnje, dućani, kafane…

U pogledu organizacije crkvenoga života, Andrijevica je od 1876. pripadala novoustrojenoj Zahumsko-raškoj eparhiji Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, tj. Nadzirateljstvu (arhijerejskome namjesništvu) Vasojevićkome.

To je Nadzirateljstvo prema „Šematizamu pravoslavne jeparhije Zaholmske i Rasiske za godinu 1880” imalo:

1. parohiju – L. Rijeka i Nožica, hram crkve Voznesenije, sveštenik Krsto Tomović; 2. parohiju – Kralje, Oblo Brdo, Sjenožeta, Čuka, Bare, sa 1.106 duša u 150 domova, sveštenik Mirko Mićović; 3. parohiju – Andrijevica, Slatina, Trešnjevo, sa 1.027 duša u 150 domova, sveštenik Milić Lalević; 4. parohiju – Zabrđe, Božići, Andželati, Peovac, sa 843 duša u 150 domova, sveštenik Milić Miketić; 5. parohiju – Dulipolje, Đulići, Košutići, Savardak, sa 914 duša u 150 domova, sveštenik Milan Vuković; 6. parohiju – Bojovići, Đuliće, Cecuni, Milići, Luge, Ulotina, sa 1.029 duša u 150 domova, paroh i nadziratelj vasojevički Aksentije Bojović – docnije, čl. Sv. Sinoda Crnogorske crkve; 7. parohiju – Šekular, Seoce, Murino, Gračanica, sveštenik Savo Čukić; 8. parohiju – Velika i Ržanica.

Ali, osim Lijevoriječke, niti jedna od ovih parohija tada nije imala crkvu. I onda knjaz Nikola 1887. pośeti Andrijevicu. To se desilo povodom desetogodišnjice Bitke na Morači.

Bilježi se da je Knjaz dao prilog, otkupio zemljište i položio kamen temeljac crkve na lokalitetu Radunovac. Svaki puškonoša iz kraja se obavezao da donose makar po jedan kamen za crkvu.

No, nije išlo glatko. Bune se iz Šekulara – htjeli su svoju zasebnu crkvu. Na drugoj strani, bilježi poglavar Crkve mitropolit Mitrofan Ban, vojvoda Miljan Vukov „nije dao nijednome selu u Vasojeviće da gradi seocke crkve dokle bi svi skupa Vasojevići ovu zajednički podigli”. I stvar je došla pred Veliki sud Knjaževine na Cetinju.

Šekular je kraj u slivu Šekularske rijeke, koja se u selu Marsenića Rijeka uliva u Lim kao njegova desna pritoka. Sela Mezgale, Petkovići, Ulica, Radmuževići, Ora[h], Lazi, Rmuši (Strane), Bulići, Spalevići, Tomovići, kao i malo udaljenije selo Rovca – računaju se u Šekulare.

„Šekularci se žale da im glavari vasojevićki ištu da plate za radnju crkve na Andrijevicu kao i drugi Vasojevići”, navodi se u sudskome dokumentu koji je objavio Nikola P. Rajković. Međutim, Veliki sud donosi „riješenje koje oslobađa Šekularce u Vasojeviće da oni nijesu dužni pomagati izgradnju crkve na Andrijevicu jer oni grade svoju crkvu” („Isprave crnogorskih sudova, 1879-1899”, 1998, 307).

Izgradnja crkve u Andrijevici potraja svega jedno ljeto. Kamen je dovlačen iz Seoca preko Lima i iz sela Božići. Crkva je posvećena Svetome Arhanđelu Mihailu, krsnoj slavi Vasojevića. Osveštao je administrator Zahumsko-raške eparhije i poglavar autokefalne Crkve Mitrofan.

„U znak zahvalnosti knjazu Nikoli, prostoru oko crkve narod je dao ime Knjaževac”, bilježi dr Momčilo Lutovac.

Ikone za ikonostas – ističu se predstave svetih Ćirila i Metodija – i bogoslužbene knjige su donirane iz Rusije. Na Knjaževcu je sazidana i škola.

U priprati crkve održavani su narodni zborovi.  Prema jednome zapisu iz 1906, „o velikijem praznicina biva sabor kod crkve na Knjaževcu do Andrijevice, na kome se obično pjeva i igra; igra je vrlo prosta: dvoje — obično muško i žensko — skaču jedno drugome u susret, razmimoiđu se, pa to ponavljaju, dok se ne umore i onda se zagrle i poljube; za vrijeme toga igranja pjevaju dvije po dvije đevojke”…

Na crkvi je tabla s ovim natpisom:

„Sej sabornij svja[ti] hram Svja[tago] Arhistratiga Mihaila pod vladom i uz pomoć blagovjernago Gospodara i Knjaza Černogorskago NIKOLAJA I. PETROVIČA NJEGOŠA na Knjaževcu u slavu vsevišnago Boga podiže pleme Vasojevičko v ljeto Gospodnje 1887”.