O zastavi i grbu Knjaževine Crne Gore (10)

Piše: Vladimir Jovanović

„Njegovo Kraljevsko Visočanstvo crnogorski knjaz Nikola I Petrović Njegoš, na molbu Srba u Duglasu, Aljaska, blagoizvolio je poslati na dar tamošnjoj novosagrađenoj crkvi Sv. Save jedan barjak – Crnogorski DRŽAVNI BARJAK s orlom na crvenom polju”, citira Vlado Gojnić ondašnje izvještaje („Crnogorci u američkim rudokopima: rudari-dobrovoljci u balkanskom i prvom svjetskom ratu”, 1999, 273)

Možemo osnovano pretpostaviti da zabuna o našim nekadašnjim zastavama u savremenoj javnosti vjerovatno ne bi bilo da su u Knjaževini Crnoj Gori u prvoj polovini 1880-ih raspolagali s potpunim, tačnim i činjenicama i kontekstom o porijeklu i prvome normiranju na balkanskim prostorima rasporeda trikolora u varijanti crvena-plavetna-bijela za (treći po redu) pomorsko-trgovački barjak, a 1905. i za „narodne boje”.

Naime, sumnjamo da se u ondašnjoj Crnoj Gori znalo da je doslovno takav raspored odredio jedan turski sultan! Isto kao što osnovno sumnjamo da i današnje generacije jedva o tome nešto znaju.

Uopšte prvotna verzija barjaka crveno-PLAVETNO-bijeloga, sa TRI ISLAMSKA POLUMJESECA i ispod „grbom srpskim bez krune” – dizajnirana je od strane Visoke Porte, odobrena od sultana Mahmuda II (Mahmud-u s̠ānī), a dobio ga je Miloš Obrenović, vazalni knez Srbije.

Taj je barjak bio par godina važeći u autonomnoj Srbiji. I nije bio prvi, jer je ustavom za srpsku autonomiju iz 1835. prvi srpski barjak bio od bojâ „BELE, CRVENE i ČELIKASTO-UGASITE”. Nije potrajao, izmijenjen je raspored boja, ali su dodata i TRI ISLAMSKA POLUMJESECA. Potom je, kako tumače početkom 1839. službenene „Novine srbske”, citiram doslovno, bilo ovako:

„…Kad je Svjetlij Knjaz naš u Carigrad bio, polučio je nastojavanjem svoi[j]m barjak narodnij, sostojeći iz tri narodne boje, odozgo CRVENE, u sredi OTVORENO PLAVETNE a odozdo BELE, na sredi ovog barjaka na PLAVETNOM polju izobraženim gerbom Serbskim bez krune, vr[h] koga su na crvenom polju TRI POLUMJESECA nad njime. Docnija obstojateljstva naša donela su sa sobom potrebu, da se simvoli na barjaku ovom promenu. Povodom tim učinio je Svjetlij Knjaz naš posredstvom črezvičajne Deputacije naše kod Visoke Porte nuždne korake, te je, kao što čujemo, sad od Sultana novij barjak dobio, isti[h] boja kao i prvij: no bez polumjeseca nad Serbskim gerbom…”

.

.

Kako sam objasnio u prethodnim nastavcima, prvi uopšte službeni trikolor u Crnoj Gori, ustanovljen početkom 1880-ih, po redu je čak treća naša pomorsko-trgovačka zastava. Prve su dvije bikolorne, s bojama tradicionalne zastave Crnogoraca – crvenom i bijelom.

Prva pomorska bijelo-crvena je uklonjena iz razloga što je, sa Krstom Svetoga Đoriđija – inače, krsne slave Petrovića-Njegoša – odviše nalikovala engleskoj insigiji Saint George's Cross; a druga, crveno-bijelo-crvena s bijelim krstom u najgornjem polju, jer se nije dopadala pomorcima muslimanima u Ulcinju – prijetila je ekonomska opasnost da se oni isele u Albaniju i zaplove pod turskim zastavama – te i oni imaju „zasluge” za crnogorki trikolor.

Pokušao sam da utvrdim odakle u Crnoj Gori jasno naglašena nijansa s PLAVETNOM srednjom bojom. Van pameti je pomisliti da je nju, kod Crnogoraca, preporučio turski sultan kako se to zbilo kod Srba. A PLAVETNE nije bilo kod barjaka drugih slovenskih naroda do kod Crnogoraca – ako se izuzme kratka i neslužbena epizoda s plavetnom u drukčijem rasporedu kod Bugara (1877-78); tu mislim na njihov crveno-bijelo-PLAVETNI barjak, sa slikom Bogorodice i Ćirila i Metodija u zlatnome krstu u srednjem polju – Samarsku zastavu (Самарско знаме), dizajniranu u Rusiji.

Državna je zastava Ruske carevine do njezina nestanka 1917. isključivo CRNO-ŽUTO-BIJELA (srebrna). Međutim, car Aleksandar II je 1883, dakle nekako baš u vrijeme kad se i u Crnoj Gori uvodi trobojni pomorsko-trgovački barjak, zapovijedio: da se u onim svečanim prilikama kada se smatra da je moguće dozvoliti ukrašavanje zgrada zastavama koristi isključivo zastava koja se sastoji od tri polja: BIJELA-PLAVA-CRVENA („…флаг, состоящий из трех полос: верхней — белого, средней — СИНЕГО и нижней — красного цветов;”).

Plavetna, ili kako se kod nas još kaže, neb(esk)oplava – engleski: sky blue; francuski: bleu ciel – ne pominje se, dakle, ni u ovome ni u drugim opisima nezvaničnoga ruskoga carskoga trikolora; nego je to nešto zatvorenija plava, na ruskome ta nijansa plave je – синий цвет.

Međutim, kolorisane i raznim povodima naštampane varijante ruske nezvanične trobojke iz druge polovine 19. vijeka obično donose nijansu plave približnu crnogorskoj varijanti. Moguće je da su upravo takve nijanse inspirisale da se i u Ustavu Knjaževine Crne Gore normira da je PLAVETNA jedna od „narodnih boja”. Na drugoj strani, ostaje činjenica da je naglašavanje PLAVETNE unikum za sve poznate slovenske trobojne barjake.

Kombinacije od tri „ruske” boje su proglašene za SLOVENSKE odlukom Slovenskoga kongresa koji je između 2. i 12. juna 1848. održan u Pragu (Slovanský sjezd). Skupu nije prisustvovao nijedan Crnogorac. Naime, učesnici su odlučili da će te ruske nezvanične boje uzeti kao osnovu za zastave svojih oslobodilačkih pokreta – uz isti raspored ili različit raspored istih boja.

To se i desilo kod nekih od slovenskih naroda: Moravci koji su govorili češki nastupili su pod bijelo-crveno-plavom zastavom; Lužički Srbi proglasili su plavo-crveno-bijelu trobojku; ubrzo, Hrvati su usvojili crveno-bijelo-plavi raspored, a isti takav su imali i slovački nacionalisti; Slovenci su u svojoj zastavi doslovno kopirali rusku, etc.

Slijede fotografije: dva tipična primjerka pan-slovenske propagandne reprodukcije nezvaničnoga ruskoga trikolora, na kojima je plava – plavetna; potom, bugarsko Самарско знаме, takođe je plavetna u jednome polju; tu je i zvanična, rusko-carska državna crno-žuto-bijela zastava s imperijalnim grbom…

.

.

.

Kako smo objasnili, tri boje na marginama nekih crnogorskih insigija, pojavljuju se u drugoj polovini 1850-ih, ne iz Rusije, nego pod uticajem francuskoga trikolora – „drapeau tricolore” – i kod naših predaka u horizontalnome rasporedu poljâ PLAVO-BIJELO-CRVENA. Takav raspored opisuje François Lenormant, citirao sam ga. A vladarsko pero knjaza Nikole, kako 1865. svjedoči Jovan Sundečić, bilo je obrnuti francuski trikolor u horizontalnome rasporedu, „do držka crveno; srijedi bijelo, a na vrhu PLAVETNO”. To je, dakle, koliko mi je poznato, i prvi izričiti pomen PLAVETNE u Crnoj Gori.

Za kraj ovoga nastavka, izanaliziraćemo „Vjenčanje Crne Gore sa morem”, sliku Ivana Žmirića (1842-1929) s početka 1880-ih. Slikar je boravio na Cetinju, a njegova slika je i izlagana u prijestonici. Napravio je, različitim tehnikama, dvije u osnovi istovjetne verzije „Vjenčanja…”. Poznatija je rađena uljanim bojama. Ta slika je hronološki najvjerovatnije prvi prikaz zastava-trobojki koji je nastao u Crnoj Gori. „Vjenčanje…”, ponekad iz neznanja, a više iz razloga propagande, dobija i adekvatno netačna „objašnjenja” u novija vremena.

Na pramcu je Knjaz s podignutom desnom rukom u kojoj je prsten koji će bačiti u more. Pored njega su knjaginja Milena, prijestolonasljednik Danilo, državnici i vojvode, razaznaju se,poprilici, B. Petrović, P. Vukotić, M. Vrbica, I. Plamenac, P. Pavlović, M. Miljanov… Po bočnoj strani broda vise vijenci cvijeća, a na trakama-trobojkama ispreplijetanim s vijencem lovora su ispisana imena mjesta pobjedničkih bitki: Vučji do, Nikšić, Fundina, Bar.

Ironijom sudbine, a računajući na slabu informisanost savremene publike, često se upravo slika ovoga Hrvata plasira kao „dokaz” da su se „srpske trobojke” vijorile Crnom Gorom. Naravno, ne radi se o „srpskim trobojkama”. Na zastavi je prikazan čitav koloplet od ukupno: šest zastava i traka. Slika Žmirića, njezina poznatija verzija, upravo svjedoči, kako o gradaciji crnogorskih zastava (crvene državne, iznad pomorsko-trgovačkih), tako i o varijantama pan-slovenskih znamenja.

Napominjem i da je Žmirićeva slika 1922. retuširana u Kraljevini SHS, no ni takva nije uspjela sasvim izbrisati orlaš-barjak na crvenoj podlozi s bijeli obrubom – državnu Zastavu Knjaževine Crne Gore, koja dominira na slici nad svim ostalim; na vrhu jarbola!

Za ovu priliku, iz potrebe analize „Vjenčanja Crne Gore sa morem”, numerisao sam ukupno četiri zastave i dvije trake koje su na slici prikazane….

Ukratko o svakoj od numerisanih zastava i traka:

1) ZASTAVA, na vrhu jarbola je NA CRVENOME POLJU ORLAŠ-BARJAK: zvanična i nikad mijenjana državna Zastava Knjaževine (i Kraljevine) Crne Gore;

2) ZASTAVA ispod jarbola, vidi se s inicijalima H.I. i krunom iznad njih je treća po redu crnogorska pomorsko-trgovačka;

3) ZASTAVA, na zadnjem dijelu broda, te zastave na krmi pomorci nazivaju „ensign”, jeste prethodna, drugi po redu pomorsko-trgovački crnogorski barjak CRVENO-BIJLO-CRVENI u najgornjem polju S BIJELIM KRSTOM;

4) TRAKA na bočnoj strani broda, kakva se u osnovi i nalazila na crnogorskoj finalnoj pomorsko-trgovačkoj zastavi; takođe može sse tumačiti i kao trikolor s zastave ondašnje Kneževine Srbije, ali ne i sâma ta zastava – jer je ona imala Grb Srbije na srednjem polju;

5) TRAKA, sada BIJELO-PLAVO-CRVENA, takođe je na bočnoj strani broda: još jedna pan-slovenska varijanta, a sada su to, po rasporedu boja, nacionalne zastave Rusije, Slovenije, Slovačke, donekle i Češke;

6) ZASTAVA, još jedna, opet trobojnica, ali CRVENO-BIJELO-PLAVA; u vrijeme kad je slika nastala uglavnom je na ovim širim prostorima prepoznata kao – zastava Hrvatske…

(Nastavlja se)