Dokumenti: Iseljavanje Crnogoraca u Bugarsku; njihova etnička pripadnost i jezik na Popisu u toj zemlji 1905.

Piše: Miroljub Orlandić

Migracijska kretanja Crnogoraca ili bolje rečeno, iseljavanje građana Crne Gore otpočelo je krajem XV i početkom XVI stoljeća. Posebno je bilo intenzivno iseljavanje Crnogoraca tokom XVIII i XIX stoljeća, a naravno aktuelno je i danas. O iseljavanju je relativno malo pisano i istraživano. Još manje je prikupljenih podataka o evidenciji koje su vodile zemlje u koje su se Crnogorci doseljavali.

Sa relevantnih mjesta (Demografski institut Bugarske akademije nauka i Nacionalni statistički zavod) potvrđeno nam je da do sada nijedna crnogorska institucija ili pojedinac nijesu iskazali interes za podatke o građanima Bugarske crnogorskog porijekla i da u naučnoj javnosti Bugarske nije do sada istraživano doseljavanje Crnogoraca kao i njihove etničke i druge karakteristike. Ne postoji bilo kakav naučni rad, studija ili istraživanje koje se bavilo Crnogorcima u Bugarskoj. Međutim, postoje podaci u okviru objavljenih dokumenta o popisima iz kojih se može utvrditi da je dio crnogorskih doseljenika u Bugarskoj ostao da tamo živi i radi.

Jos od XV stoljeća stanovnici Crne Gore, u kontinuitetu iz stoljeća u stoljeće, u sve većem broju, tražili su za sebe bolje uslove za opstanak na drugim prostorima. Rijetko ćemo naći ovakve primjere u svijetu da jedna država iz decenije u deceniju, sve intenzivnije gubi dio svog nacionalnog supstrata i da sve to preživi, opstane i sačuva svoj nacionalni i etnički identitet. Naravno, isto tako je interesantno što je veliki dio iseljenika, bez obzira na nove uslove života u novim sredinama uspio da očuva crnogorski jezik, tradiciju i običaje i to u vrlo udaljenim djelovima svijeta i bez komunikacije sa Crnom Gorom, čak i po pet generacija za redom.

 RAZLOZI ISELJAVANJA

Osnovne razloge za iseljavanje stanovništva Crne Gore možemo svrstati u dvije grupe i to:

1. Političke i
2. Ekonomske

Kada govorimo o političkim razlozima iseljavanja iz Crne Gore trebalo bi istaći da je stoljećima Crna Gora vodila neprekidni rat sa Turskom i da je taj rat uticao na život i onemogućavao da se država, sve do Berlinskog kongresa i priznanja nezavisne crnogorske države, bavi svojim ekonomskim i demokratskim razvojem.

I nakon ovog perioda, formiranjem države nije se mogao uspostaviti red, jer je s plemenskog trebalo preći na demokratsko društvo što je podrazumijevalo niz reformi, promjenu mentalnoga sklopa, duži period vremena i period prilagođavanja na novonastalu situaciju.

Broj stanovnika se uvećavao, jer je u to vrijeme prośečna crnogorska porodica brojala šest članova i počelo je odvajanje novih porodica od roditelja. Može se reći da je nastao demografski bum, pa ćemo dopuniti konstataciju s još jednim od relevantnih uzroka iseljavanja.

Naravno da su ekonomski razlozi bili daleko brojniji i da se oni samo nadovezuju na prethodno navedeno. Naime, osnovni razlozi viševjekovnog konstantnog iseljavanja su bili teški materijalni uslovi. Vrlo male količine plodne zemlje, česte nerodne godine, brz priraštaj stanovništva, nepostojanje drugih izvora zarade, kao što su zanati, predstavljaju osnovne uzroke neprekidnog iseljavanja.

 ISELJAVANJE U BUGARSKU

Pravci iseljavanja crnogorskog stanovništva, u različitim periodima bili su različiti, no najčešće se odlazilo u pravcu Carigrada i Srbije, u prvom periodu, a kasnije u Grčku, Bugarsku i Rumuniju. Nakon 1900. godine masovno, u valovima odlazilo se u Śevernu i Južnu Ameriku i to ne na pečalbu, već u jednom pravcu.

U jednom momentu, nakon Berlinskog kongresa, dio islamiziranog stanovništva zajedno s Osmanlijama počeo je da napušta teritoriju Bugarske, ostavljajući za sobom prazna naselja, kuće, alate i sve što nijesu mogli sa sobom ponijeti upućujući se u Tursku.

Ovaj prostor postao je atraktivan za naseljavanje Crnogoraca, posebno nakon vijesti da svaki doseljenik koji prihvati bugarsko državljanstvo dobija trajno kuću i zemlju. Ova vijest se širila brzo i to putem pisama koje su već doseljeni upućivali svojima u Crnoj Gori.

,,Knjaz Nikola se obraćao ruskom predstavniku na Cetinju, da preko svojega kolege u Sofiji učini da bugarske vlasti onemoguće trojici Crnogoraca, naseljenih u selu Balobanlaru, u trnovskom okrugu, da ubuduće šalju svojima u Vasojevićima pisma u kojima ih pozivaju da traže pasoše i dođu u Bugarsku, u kojoj je trebalo da dobiju kuće, zemlju, stoku i alat (Državni arhiv na Cetinju, Prinovljeni spisi-1885, 39).

Vijesti o uslovima iseljavanja u Bugarsku donosili su i pojedinci koji su iz Bugarske dolazili u Crnu Goru.

,,O dobrim uslovima za naseljavanje porodica govorili su i pojedinci koji su dolazili svojim rođacima. Računalo se da će tamo otići 300 Bjelopavlića,108 rovačkih domova, oko 100 Moračana i doseljenih ustanika i 110 porodica iz Kuča, čije je ekonomsko stanje bilo nesnošljivo i koje su se spremale za iseljavanje. Raspoloženje za odlazak bilo je zahvatilo i dio stanovništva u Barskom okrugu, koje je živjelo pod znatno boljim uslovima od ovih prvih. Kao razlog njihovog iseljenja u Bugarsku pominjalo se i to što su bili primorani da plaćaju taksu na taksu i porez na porez, nesrazmijerno njihovoj materijalnoj moći.” ( Državni arhiv Cetinje – Ministarstvo unutrašnjih djela -1885, 194, 205 i 207)

Broj iseljenika iz Crne Gore u Bugarsku nije naglo rastao, tako da su podaci o iseljavanju izazvali zabrinutost kod vlasti u Crnoj Gori.

Tabela br.1

Ako izdvojimo 1885. godinu utvrdićemo da je legalno, sa pasošima, samo za prvih 8 mjeseci u Bugarsku odselilo 224 Crnogorca, od kojih 158 sa svojim porodicama, koje su brojale 933 člana i to:

Tabela br.2

Ovim podacima potrebno je dodati i one koji se spominju u diplomatskoj prepisci koja je vođena u to vrijeme.

Tako je austrijski konzul iz Skoplja, 01. juna 1885. godine javio da Piperi tuda prolaze, na putu za Bugarsku, da ih je do tada prošlo oko 500 ljudi. (Diplomatski arhiv - Političko odjeljenje, Bugarska B/5)

(Cijeli tekst pročitajte na našoj platformi Identitetski istraživački centar - IIC)