Novi dio iz poeme Sava Čelebića: Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića (1924)

Za Antenu M piše: Mr Novak Adžić, dip.pravnik i istoričar, doktorand istorijskih nauka

Crnogorski patriota, suverenista, ustanik, zelenaš, komita, politički emigrant, te komandir (major) crnogorske vojske Savo Filipov Čelebić iz Štitara (Lješanska nahija, opština Cetinje) je u Rimu 20. Juna 1924. godine napisao opširnu poemu, pod naslovom „Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića“. Važno je navesti, i ovom prigodom, da je Savo Filipov Čelebić bio tokom Drugog svjetskog rata na jugoslovenskom prostoru, kao crnogorski suverenista/federalista (zelenaš), od druge polovine 1941. godine istaknuti pripadnik NOB-a, te potom član predsjedništva CASNO-a Crne Gore i general-major NOVOJ-a/JNA.

Dio iz te, njegove poeme sam prezentirao, odnosno, recitovao u emisiji „Živa istina“ na RTCG/Antena M, urednika i novinara Darka Šukovića, prije nekoliko godina, i to je javnosti poznato. Zahvaljujem se i sada, još jednom, cijenjenom pregaoocu za istorijsku istinu i pogažena narodna crnogorska prava gospodinu Darku Šukoviću, što mi je tada pružio priliku da crnogorsku javnost upoznam sa jednim dijelom stihova iz rečene poeme komandira crnogorskog i rodoljuba Sava F. Čelebića, napisane u emigraciji, u čast i slavu heroja komandira crnogorskog Šćepana Mijuškovića.

Ovom prilikom saopštavam (citiram) drugi, ali tome prethodni dio, odnosno, odlomak iz poeme Sava F. Čelebića pod naslovom „Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića“, jer smatram da je jako vrijedno da naučna, stručna i laička javnost, kod nas i šire, to treba da zna i da ima u vidu ovo kao primarni i neposredni istorijski izvor i istorijsku činjenicu, o tome kako je velikosrpska politika ubijala i mučila prave Crnogorce, istinske heroje i patriote, te kakvo je zlo ogromnih razmjera zadesilo Crnu Goru nakon 1918. godine, i tada izvršene nasilne aneksije i okupacije Crne Gore od strane Srbije.

Oficir Savo Filipov Čelebić, u navedenoj poemi kazuje i ovo (stranice 18, 19, 20 i 21 originala poeme, koju u cjelini posjedujem)

„...NAREĐUJU DA SE KUNEŠ

NA ODANOST KRALJU PETRU,

I DA JAVNO PLJUNUT MORAŠ

NA SVU TVOJU PROŠLOST SVETU,

I DA PLJUNEŠ NA ZAKLETVU,

POLOŽENU GOSPODARU,

DOMOVINI I ZASTAVI-

SVETOM HRAMU I OLTARU.

ALI ŠČEPAN, SOKO SIVI,

PRIMJER STARIH VITEZOVA,

SA PREZRENJEM GLEDA RULJU

ULIZICA I NITKOVA;

BOL MU TEŠKI SRCE PARA,

PA PODVIKNU KA’ LAV S KO’CA

MUČ’TE SKITNJO! TO JE SRAMNO

ZA POŠTENOG CRNOGORCA.

SMIJETE LI TO ZBORITI,

DA SE KUNEM DRUGOM KRALJU?

A NEVJERA DA POSTANEM

DOMOVINI I VLADARU!

SRBIJANCU JA SAM ZAKLET

KAO BRATU-A NE DRUKČE

AL’ KO DRUKČE TO ZAMIŠLJA

NEK’ S’ IZ OVE ZEMLJE VUČE!

CRNA GORA PET VJEKOVA

ZA SLOBODU KRV JE LILA

AL’ PRĆIJA NIJE NIKAD

ODIVAMA NIČ’M BILA:

U NJU SE JE OČUVALA

ISKRA BORBE I SLOBODE

KAD ZGAZISE CIO BALKAN

OTOMANSKE DIVLJE HORDE!

VUCITE SE! ČELIK GVOŽĐE

NI POD VATROM NE PODAJE-

ČAST I PONOS, JUNAK PRAVI,

NE KUPUJE NI PRODAJE!“

ZBOG GOVORA TOG OSVANU

JEDNO JUTRO KOD MORAČE;

BACIŠE TE POD VOLTOVE

PODGORIČKE JUSOVAČE.

RAZOČARAN, TUŽNA SRCA

ZA GODINE PUNE DVIJE

ČAMIO SI, DOK T’ VRATIŠE

U KRUG TUŽNE FAMILIJE.

GRDAN LI JE ŽIVOT TUŽNI,

KAD SLOBODE ZRAK NE GRIJE;

TI POD OKO VAZDA BJEŠE

ŠUMADIJSKE POLICIJE.

AL’ BIJELOG JEDNOG DANA,

TEK ŠTO BJEŠE OSVANULO-

TEBE, ĐOLA, JOŠ ČETIRI

PJEŠIVCA JE NESTANULO.

NAROD BLENE, MLAĐI TRAŽE,

A SIJEDI STARCI SJEDE;

SVAK U STRAHU I U ČUDU

PITA, KUD SE ŠĆEPAN ĐEDE?...

NEKAD GORDA OKOLICA

BIJELOGA ONOGOŠTA,

SAD STIJENJE POD UDARCEM

NEBRATSKOGA NOŽA OŠTRA.

PA KRIJUĆI SVAK SE DAO,

TRAŽIT SVOGA MILJENIKA,

NIJE ČUDA, ON BIJAŠE

UZDANICA, BRATSKA DIKA.

SEDAMDESET DANA POSLE,

PRONAĐOŠE TVOJE T’JELO

U NEKAKVU MRAČNU JAMU...

AOH! SRPSTVO, OJAĐELO!

OH, SRBIJO DA LI IMAŠ

JOŠ SINOVA DA SE SRAME,

ŠTO SE ŠĆEPAN MIJUŠKOVIĆ

MRTVAV NAĐE U DNO JAME?!“...