ZOGOVIĆ o ubistvima boraca za nezavisnu Crnu Goru: Smjesta sam bio na njihovoj strani

Piše: Vladimir Jovanović

Rođen 1907. u Vasojevićima, selu Mašnici (Polimlje), RADOVAN ZOGOVIĆ, najveći je crnogorski književnik 20. vijeka, komunista, revolucionar, potom Titov protivnik, od 1948. do smrti 1986. neprekidno nadziran od Udbe, a u Beogradu među „književnom čaršijom” prokažen kao CRNOGORSKI NACIONALISTA, disident – ili SPORNIK kako ga nazva Borislav Jovanović.

Jedno vrijeme mu je zabranjeno, potom i ograničavano javno djelovanje. O svome odrastanju u Vasojevićima ostavio je interesantne zapise posthumno objavljene u knjizi „Postajanje i postojanje” (Novi Sad, 1993).

Najranije slike koje Zogović memoriše su ratovi crnogorske kraljevine 1912. i 1914-1916, austrougarska, potom i srpska okupacija.

Pamti kako od planinskih visova u blizini njegova sela, „s 2.000 metara nad morem, grmi baterija ruskih ‘dalekobojnih topova’, koje su Crnogorci nekim čudom tamo popeli i od kojih se ljuljaju sva brda do Peći, drmaju se zidovi kuća, pucaju stakla i trza se srce”.

Zogović piše:

„Četiri godine zrelijeg djetinjstva — osma, deveta, deseta i jedanaesta — to je Prvi svjetski rat, slom crnogorske države, odstupanje izmrcvarene, gladne srbijanske vojske, okupacija, lov na Crnogorce i njihovo interniranje u logore smrti po Mađarskoj i Austriji, okupatorsko ‘pročešljavanje’ šuma u kojima mi napasamo stoku i igramo se, okupatorske zasjede i ubistva crnogorskih odmetnika, glad od koje se umire i krade na sve strane, neprekidni ‘crni glasovi’ iz logora i oplakivanje onih koji su tamo i mrtvi ostajali, iznenadna, strašna eksplozija kojoj su se svi naši smjesta dosjetili i koja je sve porazila oštrije no i okupacija: to je okupator uništio, na visu iznad našeg sela, bateriju ruskih topova, koju su Polimljani prilikom sloma zakopali i koju je, godinu i po kasnije, neko prokazao; za okupatora to je bilo miniranje posljednjeg ostatka crnogorske nezavisnosti, posljednje naše tajne i nade na oslobođenje”.

Potom Zogović, koji je, dakle, 1918. tek dječak, bilježi:

„Pošto su, poslije sloma Austrougarske, moj otac i naši najbliži rođaci bili pristalice ujedinjenja Srbije i Crne Gore, čak su se mirili s prisajedinjenjem, ja sam se, razumljivo, povodio za njima, čak sam ‘prečagu’ ćirilskog slova H, izvezenog na tjemenu kape, premjestio na vrh uspravnih linija i tako, umjesto ‘H. І’ (Nikola I), napravio ‘П. I’ (Petar I)”.

No, neposredno u godinama koje slijede, Zogović u svojoj Mašnici shvata da 1918. do oslobođenja nije došlo, naprotiv, umjesto slobodne Crne Gore zapisuje da odrasta u „VELIKOSRPSKOJ Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”.

„U razmaku od svega tri godine morao sam da znam, da pjevam i primam kao zakon, tri himne tri različite države, pri čemu je himna Kraljevine SHS bila sastavljena od tri dugačke i sasvim različite himne”.

Opisuje prijelomni događaj koji ga je po svemu sudeći daslekosežno utemeljio u Crnogorstvu:

„Ali kad su poslije dvije ili tri godine srbijanski žandari u pećini prema našem selu, dimom od sijena, ugušili tri crnogorska odmetnika, PRISTALICÂ SAMOSTALNOSTI CRNE GORE, i kad su ih zatim mrtve dovukli u selo ispod pećine i udarali ih cokulama ili pljuvali – ja sam, tada gimnazist prvog ili drugog razreda, SMJESTA BIO NA STRANI POGINULIH”.

Radovan Zogović ne bilježi imena ovih vasojevićkih boraca za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Po prilici, dvojica od njih trojice bi mogli biti SAVO VOJVODIĆ iz Konjuha (Andrijevica) i ŠUJO STANIĆ iz Kralja (Andrijevica). Prema arhivskoj evidenciji, ubili su ih srpski okupatori u proljeće 1920. godine.