Borba iznad svega: Da li je partizanima bilo dozvoljeno da vole?

To je bila divna, plemenita, čestita skojevka i komunista. Ona je u partizanima ostala trudna i u očaju i pokušaju da se opravda pred očima saboraca, ubila sopstveno dijete.

Ovu strašne priče prisjeća se narodni heroj Svetozar Vukmanović Tempo krajem 1983. Tada je dao jedan neobičan intervju, o temama koje inače ne čujete od revolucionara, a ponajviše o ljubavi.

Prenosimo taj zanimljiv razgovor u cjelosti:

 Druže Tempo, odazivajući se na našu molbu da razgovaramo sa Vama, obećali ste nam odgovore na pitanja koja se posebno tiču žene kao najosećajnijeg bića. S tim u vezi počnimo od ljubavi. Šta je za Vas ljubav?

Nema tu mnogo šta da se objašnjava. U životu ljubav je nešto najplemenitije. Prirodno, prava, istinska ljubav, ona koja traje za cijeli život. Ja to po sopstvenim osjećanjima govorim. Možda i ne umijem to najbolje da objasnim, ali evo, na primjer, i danas meni je veoma važno da je moja supruga Milica uz mene.

Ne toliko što nešto ne mogu bez nje da učinim, što mi je zbog posla neophodna, već prosto moram da znam da je tu, kraj mene i tad sam nekako spokojan. Ja, vidite, u tome osjećam tu svoju ljubav: to je fluid koji ljubav toliko oplemenjuje.

Pomenuli ste rat u kontekstu rađanja vaše ljubavi. Molimo Vas, pričajte nam o ljubavi u ratu. Kakve su bile te ratne ljubavi?

E, to je već teško, opširno pitanje. Ja mogu da govorim o sebi, o svojoj ljubavi u ratu. Bio sam sa svojom sadašnjom suprugom Milicom u vrijeme rata u istom štabu u Makedoniji. Međutim, to mi je zaista strahovito smetalo, jer tu sam bio da se borim a ne da vodim ljubav ...

Bilo je teško, trebalo je u svakom pogledu biti primjer običnom borcu.

Priznajem, volio sam da budem u Miličinoj blizini, ali sam i strahovao da drugi to ne primijete, ne pomisle kako vodim dvoličan život. Zbog toga sam, iako svjestan toga šta činim, ubijedio Milicu da pređe u Srbiju, da se razdvojimo do kraja rata, kada ćemo se vjenčati.

Ta mi je, da tako kažem, žrtva, bila prirodna tada, iako danas shvatam da sam tako mogao da uništim našu ljubav. Ali, to je bila svjesna žrtva.

Znači li to, druže Tempo, da ljubav u ratu nije bila dozvoljena?

 Ne bih to tako rekao, ali da je to bilo jako osjetljivo pitanje - sigurno je. Trebalo je brinuti o moralu među borcima, posljedice pojave nemorala mogle su biti strahovite. Ja ću o tome opet reći kako sam kao rukovodilac gledao na ljubav u ratu.

Kad sam znao da je stvarno bila u pitanju ljubav, žmurio sam - da tako kažem. Nisam ništa ispitivao, provjeravao, jednostavno nisam na njih obraćao pažnju.

Ali, ako je bila riječ samo o zadovoljavanju seksualnih pobuda, dabome da je tad moralo doći do osude. Inače, priznajem da sam u tim teškim danima rata čak pomagao da se sretnu dvoje koje je vezivala ljubav.

Čak sam i prekomande za njih tražio.

U smrt zbog ljubavi

Kako onda shvatiti to što je ljubav često predstavljana kao tabu-tema u nekim našim književnim i filmskim ostvarenjima iz vremena rata?

Govorio sam o svojim pogledima na ljubav, o osjećanjima žene i muškarca u ratu. Ali, bilo je i takvih komunista, zaista velikih komunista, ali su prosto bili askete u svakom pogledu. Borba im je bila iznad svega.

 Kako može komunista, čovek humanih ubeđenja, da osuđuje ljubavnu vezu?

Pa, već sam rekao da je riječ o asketizmu. To se ničim ne može pravdati do takvim ubjeđenjima o svetosti borbe. U tome je stvar.

 Možete li reći, je li neko "platio" glavom svoju ratnu ljubav?

Teška srca, ispričaću vam tragediju jedne dvadeset trogodišnje devojke. To je bila divna, plemenita, čestita skojevka i komunista, član Pokrajinskog komiteta za Kosovo.

Ona je u partizanima zanijela dijete i, najvjerovatnije u očaju, ubistvom deteta, u sopstvenim očima i očima saboraca, pokušala da se opravda. Drugovi su je strijeljali: ispitna komisija je utvrdila da je ubila sopstveno dijete.

Kao što vidite, životom je platila ljubav, iz koje je trebalo da se rodi novo biće.

I danas, poslije toliko vremena, kad se se tim ove djevojke, osjećam i gorčinu i tugu, i ne mogu da objasnim sebi kako je nešto najljepše u životu odvelo u smrt jednu divnu mladost.

Moj sin pere sudove

Krajem prošlog meseca na promociji knjige "Predbračne veze“ slušali smo Vaše veoma neposredno izlaganje o braku, seksu i mladima. Sve prisutne oduševili ste svojim stavovima o seksualnom vaspitanju mladih. Otkuda to čovjeku koji je zakoračio u osmu deceniju života?

Imam dva sina i pet unuka, pet djevojaka, najstarija je napunila četrnaest godina. Gledam kako mladi žive, šta rade, šta ih interesuje. Savremena porodica razlikuje se mnogo od one prije pedeset godina, pa i trideset godina.

Recimo, moj sin sve radi u kući: služi goste, sprema, pere sudove.

A bogme, ja ni kafu ne znam da skuvam. Jednom sam za ljubav Milice, to pokušao i, znate li šta se dogodilo? Umjesto kafe dobila je izgorelu džezvu.

Brak je po Vama, znači, pretrpeo vidne izmene.

Da, svakako brak, ali sa njime i porodica. U nas danas žena ima punu afirmaciju, ne računajmo malobrojne krajeve gde je tradicija još uvek jaka. U okviru porodice, žena je sebi apsolutno obezbijedila položaj, iako to nije potpuno uspjela u svim sferama društvenog života.

Zbog toga ja se zalažem za pravovremeno seksualno vaspitanje mladih oba pola. Na taj način nestaju mnoga opterećenja mladih a vidici postaju jasniji.

Smatrate li da je institucija - brak u krizi? Da li treba osuđivati starije generacije?

Ja vjerujem u mlade, oni znaju da osjete i prihvate pravu ljubav. Imao sam priliku da posmatram i djecu svojih bliskih drugova, i saradnika u ratu. Kćer jednog od najbližih mojih drugova živi vanbračno sa čovjekom koga voli. Imaju i dijete koje uz njih raste.

Eto, vidite, ja ih viđam, o tome smo i razgovarali, i meni taj njihov odnos nikako ne smeta. Oni se stvarno vole, a takva ljubav je veoma jaka.

To dvoje mladih tačno zna zbog čega žele tako da žive.

Ovde mi naročito imponuje stav ženskoga djeteta. Čini mi se da moja najstarija unuka može da postane takva jer ta zna šta hoće, jasna je i glasna i zbog toga mi je nekako najviše prirasla srcu.

Inače ne verujem da starije treba kriviti za položaj braka, riječ je samo o njihovom opuštanju posle svih tegoba.

Glasam za ljubav

Po ovome što ste rekli, moglo bi se zaključiti da podržavate vanbračnu vezu.

Podržavam ljubav i to je sve. A o braku kad razmišljam, s bolom se sjetim sudbine svoje sestre. Ona je ostala u selu da čuva roditelje a mi braća školovali smo se. Zaljubila se u mladića koji je kasnije, iako je bila trudna, nije htio oženiti.

U to vrijeme, prije šest decenija, u Crnoj Gori, veća sramota te nije mogla snaći.

Odbačena od porodice, mučila se radeći po kućama, razboljela se i brzo skončala.

Kad god se sjetim toga, a dobro se svega sjećam iako sam tek bio pošao u gimnaziju, s gorčinom pomislim na papir koji ima značenje - pečat braka. Tada, da ga je moja sestra imala, ostala bi u životu.

Eto zašto, čini mi se, brak treba da ima težinu vrijednosti. Ali to ne smiju biti okviri, ljubav mora da postoji. Ako nje nema, sve je uzalud.