Godina 1919: Cijela Župa Nikšićka nije drugo do pusto zgarište i ruševine

Navršavaju se 102. godine od ubistva crnogorskih zelenaša predvođenih Antonijem Bojovićem u Martinićima.

U izjavi koju su u Rima 7. juna 1920. godine dali Milisav Nikolić i Radojica Nikčević pominje se ovaj zločin srpske vojske i bjelaša koji su avgusta 1919. uhvatili ranjenje ustanike: pravnika Antonija Bojovića i Miletu Andrijevića, vodnika Blaža Bojovića, gimnazijalca Tomaša Markovića, te Jakšu Mašnića i Jagoša Simonovića i ranjenima im kidali komad po komad mesa, vadili živima oči, kidali noseve, uši, jezik, a onda ih i iskasapili nožem.

O stravičnom zločinu nad Bojovićem iz Župe Nikšićke i njegovim saborcima navode se detalji i u pismu crnogorskih ustaničkih vođa koje je objavio emigrantski list "Glas Crnogorca" 1919. godine.

"Jedan primjer zvjerstva zvanične Srbije jeste usmrćenje pravnika Antonija Bojovića, koji je 15. avgusta bio ranjen u borbi na Martiniće-Bjelopavlići i živ pao u ruke neprijatelju, koji ga je na vjeru i smjesta najzvjerskije dotukao i izmrcvario. Istom prilikom su poginuli maturant Mileta Andrijević, Blažo Bojović, Mašnić, a Tomaš Marković i K. Simović, koji su u borbi zarobljeni, na najsramniji način su strijeljani. Borba na Martiniće bila je strašna i očajna: trajala je puni dan", navodi se u pismu.

Zbog hrabre borbe Župljana Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore ispaštale su čitave porodice, a Župa je pretvorena, kako se dalje navodi u pismu, u pusto zgarište.

"Cijela Župa Nikšićka nije drugo do pusto zgarište i ruševine. Čitava sela su uništena, kuće porušene i popaljene, a narod, što je umakao njihovom divljačkom naletu, izbjegao je u gore. Srbijanska regularna vojska sa topovima i mitraljezima, na čelu im je pukovnik Ilić, potpuno je razorila selo Morakovo (Župa), tako da ni kuće vojničnih udovica nijesu pošteđene, samo zato što su bile u srodstvu sa kap. Vaskom Marojevićem, čija je kuća također spaljena a stari mu roditelji, od po 90 godina, internirani".

Opširno o ovom, ali i drugim zločinima počinjenim nakon 1918. možete čitati u ovom tekstu Novaka Adžića.

Antonije Bojović bio je brat komandira crnogorske vojske Dragiše. Njihov otac Milosav Bojović, plemenski kapetan i poslanik Crnogorske narodne skupštine, unuk je znamenitog plemenskog kapetana Miloša Bojovića, istaknutog junaka sa Vučjeg Dola 1876. godine.

Kako Novak Adžić navodi, Dragiša Bojović je imao petoro braće: Radula (poginuo 1897, Kuta), Blaža (ubijen od strane srpske vojske i bjelaša u Martinićima 1919), Antonija (ubijen 1919. godine u Martinićima od strane srpske vojske i bjelaša), Mila (poginuo 1920. godine u selu Kuta u obračunu s pripadnicima srpske vojske, žandarmerije i bjelaša) i Lazara (umro 1972. godine).

Dragišu 1920. godine ubijaju - o jednom od najstravičnijih zločina bijelog terora, možete čitati ovđe:

Četiri sina Milosava Bojovića junački i viteški su poginuli u odbrani prava, časti i slobode Crne Gore tokom 1919. i 1920. godine, prkoseći velikosrpskoj agresiji na crnogorsku državu.