O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca. Moskovske bajke o jedinsvenom narodu

Piše: Oleksandr Levčenko

Autor članka "O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca" predsjednik RF Vladimir Putin otvoreno je u svom objavljenom materijalu izrazio sve povijesne aspekte ruskog šovinizma, koji zapravo prezire druge narode, osobito Ukrajince, skrivajući se pod tvrdnjama duhovnog i slavenskog jedinstva. Glavna teza izražena je u samom naslovu članka i prvom razmišljanju autora: "Rusi i Ukrajinci su jedan narod, jedna cjelina ... To je moje uvjerenje." Vrlo je teško raspravljati sa osobom koja je već izrekla uvjerenja o određenom pitanju, posebno u odrasloj dobi. Ipak, predstavimo zistorijske činjenice koje će pojasniti bit značajnih događaja koji su se dogodili u sudbini Ukrajinaca i Rusa i njihov utjecaj na historijski razvoj dvaju naroda, što potpuno različita.

Spomenuti članak ima mnogo referenci na mnoge historijske događaje, a svaki od njih podložan je tumačenju autora, pa ćemo njih redom i analizirati. Prvo: „I Rusi i Ukrajinci i Bjelorusi su pravni nasljednici države Kijevska Rus (često prevodioci pogrešno koriste termin Kijevska Rusija), - govori V.Putin. Slavenska i druga plemena na ogromnom prostoru od Ladoge, Novgoroda, Pskova do Kijeva i Černigova ujedinili su jedan jezik te nova dinastija knezeva Rurik, a nakon krštenja stanovništva države Rus bili su ujedinjeni još i jednom pravoslavnom vjerom." Tako se na dobro poznat način autor članka poziva na tvrdnje moskovsko-peterburgske historiografije, koja je uvijek podržavala političke ambicije novostvorene carevine Rusije (1721 g.): Rus sa središtem u Kijevu bila je prva država među istočnim Slavenima i sadašni Rusi vode svoju povijest upravo iz države Rus. No, tu je potrebno izvršiti ozbiljna pojašnjenja i ispravke za one koji dosta slabo poznaju historiju  porijekla Slavena. Za početak, prve Slavene su pod imenom Venedi (Vendi) spominjali rimski povjesničari još u 1.-2. vijeku naše ere. U to se vrijeme vjerovalo da Venedi (Vendi) žive u bazenu rijeke Visle, ali kasnije arheološki materijali su omogućili točno pojašnjenje područja stanovanja prvih Slavena - to je geografski trokut Visla - Dnjepar (srednji tok) - Karpati. Od 4. vijeka poslije Krista Slaveni u regiji Visle zadržali su naziv Venedi, dok su Slaveni Dnjeparsko-Karpatske regije dobili su ime Anti i Sklavini (Anti su živjeli u središnjom dijelu moderne Ukrajine, a Sklavini u sjevernom i zapadnom). U 482. godini, na granici prebivališta Anta i Sklavina na brežuljcima Dnjepra, osnovan je veličanstveni grad Kijev, 1500 godina osnivanja kojeg se svečano slavilo u 1982. godini. Od 482. do 882. g. več je postojala  slavenska država sa središtem u Kijevu na području plemenske zajednice Anti, koja je nastala sto godina ranije, kao prva historijska državna zajednica Slavena. Uostalom, ukrajinski narod potječe od svojih djedova-pradjedova Anta i Sklavina, autohtonih Slavena, koji su uvijek živjeli na svom teritoriju, dok Slavena na području modernog europskog dijela Rusije u to doba uopšte nije bilo. Prvi put se pojavljuju sredinom 8. vjeka, stigavši iz Poljske: plemena Kriviči se naseljavaju u Pskovsko-Smolensku regiji, plemena Slovena u blizini Novgoroda, i Vyatiči u regiji bazena rijeke Moskva i južnije. Odnosno, na području suvremene Ukrajine Slaveni su bili domaći narod i živjeli su hiljade godina, tad kad  Slaveni na teritorij suvremenog europskog dijela Ruske Federacije došli tek sredinom 8. vijeka, miješajući se s autohtonim stanovništvom, koje je najvećim dijelom bilo Ugro-Finskog porijekla (plemena Merja, Perm, Ves, Čudj, Ižora, Mokša itd.). Stoga Ukrajinci pripadaju autohtonim Slavenima, kao, zapravo i Poljaci, dok Rusi slavenske korijene vuku s poljskog teritorija, a za porijeklom u glavnom od domaćih Finsko-Ugaraca. Otud polazi tradicija ruskih kupališta, sviranje balalajke, nošenje kokošnika (ženska narodna kapa) i kosovratke (narodna muška košulja). Takvih finsko-ugarskih atributa nema ni u jednoj slavenskoj kulturi. Odnosno, nema povijesnih, etnoloških i kulturnih osnova za tvrdnju da su Rusi i Ukrajinci jedan narod. Štoviše, za Ukrajince po slavenskoj liniji, Česi i Slovaci etnički su mnogo bliži, gdje su se u 5. vijeku doselila plemena Sklavina s područja sadašnje Ukrajine. Isto Ukrajincima bliži Slaveni s Balkanskog poluotoka, kamo Anti i Sklavini su se doselili u drugoj polovini 6. vijeka.

Država Kijevska Rus (882 – 1240 gg., pogrešni prijevod kao Kijevska Rusija) sa središtem u Kijevu (osnivan u 482. g.) imala je svoj državotvorni narod – Ruse. On je uključivao plemena Poljani koji su živjeli u Kijevskoj oblasti, Drevljani (današnja Žitomirska regija), Siverjane (regija Černigiv, Sumy, Poltava), Uliči (sadašnja regija Čerkasy), Bužani (regija Vinica), Volinjani/Dulibi (regija Volynj, Rivne), Bijeli Hrvati (deo regija Ljviv, Černivci, Ternopilj, Ivano-Frankivsk), Tivertsy (deo regije Odesa). Sva su ta plemena bili potomci Anta i Sklavina - prvih plemenskih saveza na autohtonom slavenskom području. Istodobno, Kijevska Rus je osvojila i druge teritorije neslavenske po porijeklu, uglavnom nastanjene Finsko-Ugrima, gdje su se Slaveni preselili iz Poljske tek sredinom 8. vijeka. Na tim područjima koje je osvojio Kijev formiran je još jedan narod – Ruskije (sadašnji Rusi), kao etnička mješavina pristiglih Slavena (Kriviči, Sloveni, Vyatiči) i lokalnih Finsko -Ugara (Merya, Chud, Ves, Perm, Ižora, Mokša). Stoga  tadašnji Rusi (preci sadašnjih Ukjrajinaca) bili su državotvorni narod države Kijevska Rus, a Ruskije su činili stanovništvo  teritorija u sjevernim regijama koje je osvojio Kijev i precima sadašnjih Rusa.

Kijevski Veliki knez uvijek je slao iz  sjedišta  svoje sinove da vladaju u osvojenim kneževinama. Na primjer, teritorijalno udaljena Novgorodska kneževina nije bila tražena, onda tamo su poslani najmlađi Rurikoviči, dok su stariji i srednji sinovi u pravilu dobivali za vladavinu  teritorije koje su zemljopisno bliži Kijevu. Svaki sin Velikog Kijevskog kneza odlazeći u svoju kneževinu imao je vojni odred, skupinu trgovaca i popova. Dolaskom na novo mjesto, oni su uvijek bili kao politička elita koja je govorila jezikom Kijeva, u koju se želio učlaniti vrh lokalnog stanovništva, koje je govorilo domaćim jezikom. Nakon raspada centralizirane države Rus i uništenja Kijeva od strane mongolsko-tatarskih osvajača (1240 g.) situacija se u korijenu mijenja. Stoga su potomci Velikog Kijevskog kneza - knezovi udaljenih kneževina koji su preživjeli najezdu Mongola u gornjem dijelu rijeke Volge, gradovima Novgorod, Pskov i Smolensk, sve manje koristili jezik Kijeva, koji je prije bio kao državni jezik. Na ovom teritoriju, gdje su živjeli Ruskije (mješavina pridošlih Slavena iz Poljske i lokalnog Finsko-Ugarskog stanovništva), koji je stao pod izravnu kontrolu Mongola i Tatara, počinje  koristiti lokalni jezik, sada poznat kao ruski. S obzirom na to da je za vrijeme mongolskog jarma počela jačati Moskva, koja je stalno podmićivala hanove Zlatne Horde, dobivajući dozvolu za prikupljanje poreza sa svih teritorija na kojima su živjeli Ruskije, upravo je moskovski dijalekat postao odlučujući u formiranju suvremenog ruskog jezika. Dakle, jezik Kijeva (Rus), koji se temeljio čak i na dijalektima prvih Slavena - Anta i Sklavina, te jezik Moskve (Velike Kneževine Moskovske), koji je imao poljske korijene od Vyatiča s dodacima finsko-ugarska gramatike - dva su različita jezika. Prvi je postao ukrajinski, a drugi - ruski.

Pokrštenje Kijevske Rusi u 988. godini vodio je Veliki knez Vladimir, koji je prije toga, kao najmlađi sin Velikog Kijevskog kneza, morao otići u zabačene Novgorodske posjede. Vrativši se i zauzevši Kijev, knez Vladimir kršten je na Krimu, preko kojega  još Anti i Sklavini bili su uvijek aktivni u trgovini s Bizantom. Nakon krštenja Kijeva, Černigova i drugih gradova u kojim su živjeli Rusi, Veliki Knez Vladimir preuzeo je krštenje teritorija koje su bile udaljene. Novgorod je podigao antikršćanski ustanak, koji je Kijev trebao smiriti. Nažalost, pokrštavanje je vrlo sporo napredovalo u svim teritorijama u kojima su živjeli Ruskije. Područje rijeke Moskve primilo je Kristovo učenje tek nakon 200 godina, a područje oko Mtsenska kasnilo je 350 godina.

Nakon što su Mongol-Tatari 1240. g. zauzeli Kijev i spalili ga, država Rus (882.-1240. gg.)  sa središtem u Kijevu praktički je prestala postojati. S tim u vezi, na 100 godina državnost Rusa seli na zapad u Galicijsko-Volinjsku kneževinu što dobiva na snazi, nakon što Papa Rimski krunio je Velikog kneza Danila Galicijskog na Rusko kraljevstvo. Međutim kasnije, zemlje na kojima su živjeli Rusi postupno su počele padati u posjed Litavaca, s kojima su ostali u jedinstvenoj državi - Velikom Vojvodstvu Litavskom i Ruskom, gdje je jezik Rusa bio službeni uz litavski, a Rusi su aktivno učestvovali u upravljanju zemljom.

U to vrijeme teritorije na kojima su živjeli Ruskije (Pskovska i Novgorodska zemlja, Vladimirsko-Suzdaljska, Smolenska, Tverska i Rjazanska kneževina) bili u posjedu Mongolsko-tatarske države-Zlatne Horde.

Teritorije u kojima su živjeli Rusi sve se više počinju nazivati Ukrajina. Ovo se ime prvi put spominje 1187. g. U skladu s tim, ime naroda postupno prelazi s Rusa na Ukrajince. Nikada u teritorijama u kojima su živjeli Rusi nisu zvali narod na području Moskve, Smolenska, Pskova, Novgoroda isto Rusima. Isprva njih su zvali Moskovljani, po imenu tada dominantne Moskve, a od 18. stoljeća Rosijane (po imenu zemlje od 1721.g. – Rosija, koja sada se prijevodi kao Rusija). Balti (Litvanci, Letonci) su ih uvijek zvali Kriviči, a Poljaci su ih, poput Ukrajinaca, prvo zvali Moskovljani, a zatim Rosijane. Onda naziv Ruskije (u sadašnjem prijevodu Rusi) – je njihovo samoimenovanje.

Manipulativna također je izjava šefa Kremlja da bi se „republike utemeljiteljice SSSR-a, nakon što su same poništile Uniju (Savez) iz 1922., trebale vratiti na granice u kojima su pristupile Uniji. Drugim riječima, idite s onim s čime ste došli u SSSR."

Napominjem da je nakon obnove Ukrajinske države prema uvjetima Brest-Litavskog mira (1918.), koji je isto potpisala sovjetska Rusija, i ujedinjenja Ukrajinske Narodne Republike sa Zapadno-Ukrajinskom Narodnom Republikom, veličina ukrajinskih teritorija bila dva i pol puta veća od onih koje su boljševici prisilili "dragovoljno ujediniti" u SSSR. U čemu je onda stvar? Moskva je, naime, 1920. g. izgubila rat s Poljskom, pa je potpisivanjem mirovnog ugovora (Riga, 1921 g.) odlučila izdašno isplatiti Varšavu s ogromnim ukrajinskim teritorijima. Od onih koje su ostale, dodatno je uzela regiju Starodub u sastav Ruske Federacije, što je trećina moderne Brjanske regije, kao i zemlje Slobožanske Ukrajine, koje je uključila u regiji Kursk, Belgorod i Voronjež. Čak se u svom članku poglavar Kremlja prisjeća N.Hruščova, jednog od vođa komunista SSSR, kao rođenog Ukrajinca. No stvaranjem SSSR-a u 1922. g., na nerazumljiv način, mjesto gdje je rođen N.Hruščov postalo je deo Ruske Federacije (regija Kursk). Autor članka je takođe zaboravio kako je Rusija 1926. godine oduzela deo ukrajinskih teritorija u Azovskoj regiji sa središtem u Taganrogu, a to je četvrtina moderne Rostovske oblasti, odakle sada ruske trupe se stalno šalju u privremeno okupirane teritorije Donbasa. Osim toga, Pridnjestrovlje i jug moderne Bjelorusije (Brest, Turov, Pinsk, Gomel) tad ostali izvan granica Ukrajine. Isto podsjećam da je u ljeto 1918. Ukrajinska država potpisala bilateralni sporazum o granici s Donsko-Kavkaskom unijom koja je nastala poslje propadanja Ruskog Carstva, gdje južna granica sovjetske Rusije seže samo do Voronježa, a Krim, Don i Kuban su bili izvan Ruske Federacije. Stoga bih usporedio veličinu ukrajinskog i ruskog teritorija početkom 1919. godine, sa završetkom Prvog svjetskog rata, kada su se dogodile ozbiljne teritorijalne promjene u Europi, a ne u 1922. godini, kada su boljševici natjerali teritorije koje su osvojili silom Crvene armije da uđu u Sovjetski Savez.

Što se tiče prijenosa Krima Ukrajini 1954. godine, to se dogodilo uz potpune pravne procedure koja su tada postojale u SSSR–u. Na taj je isti način deo ukrajinskih teritorija prenijet u Rusiju 1922. i 1926. godine. Isto napominjem što se Vladimir Putin, koji je bio na čelu Ruske Federacije od 2000. godine, niti jednom nije zatražio od Kijeva da preispita odluke o Krimu, oglasivši to prvi put nakon što su ga potpuno zauzele ruske trupe u ožujku 2014.

Službena Moskva je uvijek glumila da je veliki prijatelji Ukrajine, pokušavajući dovesti ukrajinski narod i njegovo političko vodstvo u zabludu da bih neočekivano napala Ukrajinu. Dakle, svi riječi o "bratskim odnosima" i jedinsvenom narodu samo je još jedna obmana, kako bih oslabila našu pažnju i pokušala zauzeti, ako ne cijelu Ukrajinu, onda barem još jedan debeli deo ukrajinskog teritorija. Onda Ukrajinci moraju biti uvijek pripremljeni za bilo koji pokušaj nove ruske agresije.