Preljubezni brate... Vaseljenski Patrijarh piše Mitropolitu Crne Gore (1797)

Piše: Vladimir Jovanović

Grigorije V (Γρηγόριος Ε΄) Angelopulos, na ikoni gore, u tri navrata je Vaseljenski Patrijarh (1797-1798, 1806-1808, 1818-1821). Grčka istorija ga proslavlja, kanonizovani je Εθνομάρτυρας – u doslovnome prijevodu „mučenik Nacije”. Rođen 1745. na Peloponoezu, poznat po prijevodima djelâ Svetoga Jovana Zlatoustoga, Vasilija Velikoga i nekih antičkih filozofa na novogrčki jezik. Nije se, uprkos pozivima, pridružio „Heteriji”, tajnom revolucionarnom uduruženju grčkih patriota. Kada je došlo do grčko-turskoga sukoba, prvoga dana Vaskrsa 1821. je odlukom Porte smijenjen – i obješen na vratima Patrijaršije!…

Do Grigorija V u Carigradu je 1797. došao izvjesni grof Dimitrije Vujić, srpski probisvijet iz južne Mađarske (Ugarske). Taj je obilazio 1795. Crnu Goru, potom i Rusiju, predstavlja se pod raznoraznim egidama, kao plemić-đeneral, poljski, francuski; moguće i ruski konfident. U saradnji s grupicom Crnogoraca, možda i guvernadurom Jovanom (Ivanom) Radonjićem, imao je namjeru da napravi prevrat u Crnoj Gori, liši državne vlasti mitropolita Petra I Petrovića-Njegoša, te od Crne Gore napravi Osmanskoj carevini vazalnu kneževinu ili republiku.

Boraveći u Carigradu, predstavlja Vujić, kako 1886. piše naš istoričar Marko Dragović, „sebe za vladajuća gospodara crnogorskoga, i moli Portu Otomansku da ga prizna u tome dostojanstvu, obećavajući pri tome da će se iz blagodrnosti prema Sultanu potpisati njegovim vazalom”, etc.

Ovo je kontekst, a za našu temu je bitnije pismo koje vaseljenski patrijarh Grigorije V šalje našem mitropolitu Petru I. Koliko je poznato, to je prvi kontkat između poglavarâ dvije pomjesne crkve nakon što je 1766. Mitropolja u slobodnoj Crnoj Gori, a po arondaciji Pećke arhiepiskopije („patrijaršije”), jednostrano i de iure obnovila autokefaliju, utemeljenju 1485. godine.

Pismo nije nepoznato crnogorskoj istoriografiji, ali nije valjanije tumačeno u kontekstu kanonsko-eklisioloških relacija između Vaseljenske Majke-Crkve i Crnogorske pravoslavne crkve. Naime, pismo nije neinteresantno i iz razloga jer je dio korespondencije dvojice potonjih velikih pravoslavnih svetitelja, veoma cijenjenih kod Grka i Crnogoraca.

Još važnije, Grigorije V u tom pismu tretira vladiku Petra I kao sebi jednakoga i arhijereja i poglavara nezavisne jerarhije. Nema naznaka da mu se obraća kao potčinjenome arhijereju, ili kao arhijereju „pobunjeniku” vis-à-vis poretka Istočno-pravoslavne Crkve koji predvodi jerarhiju od 1766. u navodnoj apostaziji, etc. – bivalo je u novija vremena i takvih slaboumnih tvrdnji. Drugim riječima, neki od Vaseljenskih Patrijarha najkasnije 1797. prećutno priznaje autokefalnu Crkvu u slobodnoj Crnoj Gori.

Pismo Grigorija V, datirano na 29. januar 1797, prvi objavljuje 1882. u Rusiji naš istoričar Živko P. Dragović („Графъ Вуичъ въ Черногорiи”, „Журналъ Министерства народнаго просвѣщенія”, CCXXI, Petrograd, 115-134), a potom 1886. u Srbiji drugi crnogorski istoričar, pomenuti Marko Dragović („Matarijali za istoriju Crne Gore”, „Glasnik srpskoga učenog društva”, 65, Beograd, 129-200). Citiram doslovno, Vaseljenski Patrijarh piše:

„Neki Dimitrije graf Vujić, koji je 5. avgusta godine 1795. izabran od glavarâ tamošnjega naroda za zapovijednika nad tijem narodom; koji ima titulu komornika kralja poljskoga i kavljeriju Sv. Stanislava, i koji je nekada bio đeneral u Francuskoj službi, došao je ovđe i pokazuje pismo s narodnim pečatom od sve Crne Gore i potpisom gubernatora Ivana Radonjića od Njeguša.

Javljajući o ovome Vašemu Preosvještenstvu, kao MJESTNOME ARHIJEREJU, kojega CRKVA PRIZNAJE ZA RAZUMNA I ISKUSNA, preporučujemo da, pošto primite ovo pismo, što najbrže možete, izvijestite nas o svemu: jesu li istinite riječi koje govori rečeni Vujić; jesu li istinita pisma sa pečatom koja on pri sebe nosi; i sve ostalo što se Vujića tiče, PRELJUBEZNI BRATE, u tačnosti napiši, no neka niko drugi o ovome ništa ne zna. Nas pak izvijesti preko brata našega ercegovačkoga mitropolita kir Ananija”…

Tu je kraj prijevoda pisma. Za Ananija, iz turske Hercegovine, koji je etnički Grk, iz ondašnjih kataloga se zna da je, do 1802. godine, arhijerej Vaseljenske Majke-Crkve u Mostaru. U sličnim dokumentim, upravo iz 1797, Crna Gora i njezina autokefalna jurisdikcija se, naravno, ne navode kao podvlasna eparhijska oblast ili neka od ukupno po spisku 112 katedri ili stvropigija koje kanonski prinadleže Vaseljenskoj Majci-Crkvi: sve to je provjerljivo i kod Ivana I. Sokolova, koji je najtemeljitije proučio carigradske crkvene arhive, opširnije pogledati „Приложенiя – ΤΑ ΗΕΟΕΛΛΗΝΙΚΑ”, „Константинопольская церковь вь XIX вѣкѣ”, 1, Petrograd, 1904.

Sada da pogledamo kako je sveti vladika Petar I odgovorio patrijarhu Grigoriju V. Najprije, M. Dragović objašnjava da je pismo Vaseljenskoga Patrijarha „bilo pisano [vjerovatno prevedeno – prim] preko ercegovačkoga mitropolita Ananija, kojemu je bilo naređeno da sâm lično otide k vladici Petru i da se tamo o svemu opširno izvijesti; no Ananije, bojeći se podozrenja od strane turske, nije otišao na sastanak sa vladikom Petrom, no je poslao pismo po naručenome svome izaslaniku”. Potom je Petar I napisao odgovor patrijarhu Grigoriju V. Evo tog pisma, i njega objavljujem doslovno u prijevodu:

„Na pismo Vaše Svetosti, u kojemu pitate za nekoga Dimitrija Vujića, koji se nalazi u Carigradu i koji naziva sebe kavaljerom bivšega kralja poljskoga, i osim toga vladajućim zapovijednikom Crne Gore, smatram za dužnost odgovoriti vašoj svetosti sljedeće: što pomenuti Vujić prestavlja blistatelnoj Porti nekakvo pismeno punomoćije potpisano od gubernatora crnogorskoga Ivana Radonjića od Njegoša, koje je napisano 5. avgusta 1795. godine, u kojemu pismu piše da su Crnogorci dobrovoljno izabrali Vujića za svoga vladajućeg zapovijednika — to javljam Vašoj Svetosti da takvo pismeno punomoćstvo ne važi ništa i da je lažno, jer gubernator crnogorski nema savršeno nikakve vlasti nad narodom, no nosi na sebi jedno samo prazno ime, sljedovatelno on nema nikakve sile ni vlasti, niti je pak može imati, da preduzima take planove, i da izvršava takva djela. Gubernator nema više vlasti nad narodom, no koji mu drago drugi Crnogorac.

U ovakvome istinitome i tačnome smislu od imena moga, i od imena svoga naroda crnogorskoga dostavljam do znanja Vašoj Svetosti da pomenutoga Dimitrija Vujića crnogorski narod nije nikada priznavao ni priznao za svoga zapovijednika, niti ima namjere priznati ga. Na Cetinje 10. marta 1798. godine”...

Toliko o ovoj prepisci. Prema evidenciji provjerljivih istorijskih fakata, uz stalne poteškoće zbog neprijateljskih relacija Otomanske carevine prema Crnogorcima, Vaseljenska Majka-Crkva je s obnovljenom autokefalnom Crnogorskom pravoslavnom crkvom u neposrednu liturgijsku vezu diskretno stupila najaksnije u januauru 1831, kada je eparhijski arhijerej iz Prizrena, etnički Grk, došao u slobodnu Crnu Goru – u crnojevićki Manastir Kom na Skadarskome jezeru, da zamonaši i rukopoloži u jeromonaha, a potom uzdigne u arhimandritski čin Petra II Petrovića-Njegoša.

U svešteni diptih Vaseljenske-Majke Crkve je AUTOKEFALNA Mitropolija Crnogorska upisana najkasnije 1855. godine, doslovno: ΑΥΤΟΚΈΦΑΛΟΣ Μητρόπολις Μαυροβουνίου.

.

.