Crna Goro, definiši naziv svog jezika!

Piše: Jadranka Selhanović 

  „Nedostatak naučnoistitucionalne i šire kadrovske osnove u Crnoj Gori za proučavanje jezika ograničava mogućnost sopstvenog angažovanja na rješavanju problema jezika i njegovog razvoja uopšte“, ovako je pisalo u jednom partijskoj dokumentu povodom rasprava o jeziku vođenih u Crnoj Gori početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Riječ je o  dokumentu naslovljenom „Informacija o nekim aktuelnim idejno-političkim pitanjima sadašnjih rasprava o jeziku u Crnoj Gori“, koju je sačinio Sekretarijat CK SK Crne Gore 1971. godine. Izrada ove Informacije je uslijedila zbog Prijedloga ustavnih amandmana (1971), u kojima je bilo navedeno da će „zvanični dokumenti SFRJ biti objavljivani u „Službenom listu“ na jezicima naroda Jugoslavije utvrđenim republičkim ustavima.

Znači, od zvanične Crne Gore traženo je da ustavno definiše naziv svog  jezika. Povodom ovog pitanja naučni i kulturni poslenici održavali su simpozujume, sastanke, davali zvanična saopštenja. Aktuelizovano je i novo tumačenje Novosadskog dogovora o jeziku. Sa kakvim se sve stavovima i dilemama, tvrdnjama, osporavanjima i neodlučnostima, po pitanju naziva jezika, susretala tadašnja crnogorska vlast svjedoči dokument koji objavljujemo.                                          

Prvih mjeseci 1971. godine u Crnoj Gori aktueliziralo se pitanje jezika. Ovome su doprinijela dva razloga:

Prvi, stav u Predlogu ustavnih amandmana o tome da će zvanični dokumenti SFRJ biti objavljivani u „Službenom listu“ na jezicima naroda Jugoslavije utvrđeni republičkim ustavima i drugo, najnovija saopštenja koja su dale Matica srpska i Matica hrvatska o Novosadskom dogovoru i izradi Rječnika srpsko-hrvatskog odnosno hrvatsko-srpskog jezika, a čime je Novosadski dogovor u suštini obesnažen.

U Crnoj Gori u sadašnjim raspravama o jeziku uglavnom dominiraju ova pitanja:

a/ pitanje valjanosti Novosadskog dogovora, kao društvene konvencije o jeziku;

b/ odnos prema jeziku Crnogoraca, Hrvata, Srba i Muslimana sa stanovišta lingvistčke nauke, bez obzira na Novosadski dogovor.

U Crnoj Gori, u raspravama o jeziku /naročito su bile intenzivne posljednje 3-4 godine/ iznošeni su principijelni i dokumentovani prigovori na pojedine odredbe Novosadskog dogovora. Takođe, i pristupi i nedosljednosti u ostvarivanju Dogovora/izdavanje Rječnika, Istorije književnosti jugoslovenskih naroda, antologja i sl./ izazvali su opravdana reagovanja stručnih radnika i šire javnosti. No, kako je inače u sprovođenju Novosadskog dogovora iskrslo više teškoća i nesporazuma i kako su diskusije o jeziku u dosta prilika imale ne samo stručnu nego i vrlo jasnu političku dimenziju, pokazalo se neophodnim da predstavnici centralnih komiteta SK sve četiri republike srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezičkog područja zauzmu i određne političke stavove, što je u tom pogledu imalo politički značaj.

Međutim, ikao su se u posljednje vrijeme ponovo intezivirale rasprave o jeziku, što je iziskivalo i političke dogovore u SK, izostali su kontakti i razmjena mišljenja, koji bi, po našoj ocjeni, bili korisni.

O Novosadskom dogovoru u Crnoj Gori sada su izražena sljedeća mišljenja:

-Novosadski dogovor je nastao u posebnim društveno -istorijskim uslovima, koji su mu dali pečat. On u cjelini svojih odredaba nije izrazio i uvažio sve promjene koje su se zbile u našem društvu.

-Novosadski dogovor je faktički značio sporazum dvije matice-Srpske i Hrvatske-odnosno lingvističkih institucija i stručnjaka iz socijalističkih republika Hrvatske i Srbije. U njegovom donošenju nijesu učestvovali predstavnici SR Crne Gore.

-Novosadski dogovor je izrazio stav o jednstvenom književnom jeziku sa dvije varijante koje su se razvijale oko dva centra-Beograda i Zagreba.

U stručnim i širim društvenim krugovima u Crnoj Gori najprisutnije je stanovište da je srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik jedan jezik kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Muslimani, čije regionalne leksičke i druge specifičnosti predstavljaju nepresušno vrelo njegovog izražajnog obogaćivanja. Dominantno je mišljenje da naziv jezika ne treba mijenjati. Postoji i mišljenje, ne mnogo prošireno, po kojem jezik Crnogoraca treba nazvati nacionalnim imenom, ukoliko to i drugi urade.

Sva ta mišljenja rezultirala su nezvaničnim reagovanjima iz pojedinih sredina, pa i određenim insistiranjima da se o svemu ovome izjasni i Centralni komitet Saveza komunista Crne Gore.

Početkom ove godine u SR Crnoj Gori u javnosti su saopštena dva stava o pitanju jezika. Društvo profesora i nastavnika srpskohrvatskog jezika i književnosti SR Crne Gore na svojoj redovnoj godišnjoj skupštini, održanoj u Budvi, usvojilo je sljedeće stavove: da je jezik kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Muslimani jedan jezik – srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpsi, da varijante nemaju jezičko obilježje i da Novosadski dogovor treba da ima puno značenje i važnost. Uprava Udruženja književnika Crne Gore, u Titogradu, reagujući na stavove Društva profesora i nastavnika srpskohrvatskog jezika i književnosti, izdala je saopštenje u kojem se ističe da je Novosadski dogovor prevaziđen i da za postojanje crnogorske jezičke varijante ima isto toliko razloga koliko i za druge. U vezi sa saopštenjem Uprave književnika javno su reagovale dvije grupe članova Udruženja književnka Crne Gore, ograđujući se od njega, kako od argumenta i zaključaka tako i od načina na koji je do saopštenja došlo.

 Karakteristiku odnosa prema navedenim pitanjima čine, najčešće, deklarativna i apriorna opredjeljenja, dosta jednostrana argumentacija, koja se tokom proteklih godina nije osjetnije obogaćivala, i visok stepen isključivosti.

Imajući sve ovo u vidu i polazeći od toga da će SR Crna Gora morati u svom Ustavu da određeno naznači naziv jezika na kojem će se objavljivati sva svoja zvanična akta, Komisija Centralnog komiteta za društveno-politička i idejna pitanja u obrazovanju, kulturi i nauci, završila je prvu razmjenu mišljenja o pitanju jezika. Tom pitanju je istaknuta složenost ovog pitanja i njegova osjetljivost sa političkog stanovišta. Sve rasprave koje se o jeziku vode u ostalim trima republikama na određen način se reflektuju i u crnogorskoj sredini. Nedostatak naučnoistitucionalne i šire kadrovske osnove u Crnoj Gori za proučavanje jezika ograničava mogućnost sopstvenog angažovanja na rješavanju problema jezika i njegovog razvoja uopšte. Tako se SR Crna Gora u pogledu stručno-naučnih saznanja o jeziku, najvećim dijelom, oslanja na naučne rezultate institucija za proučavanje jezika u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.

Pri opredjeljivanju SR Crne Gore za naziv jezika na kojem će se objavljivati svi zvanični dokumenti, biće, po svemu sudeći, potrebno odvojiti diskusiju o lingvističkim problemima, u smislu da li se radi i o koliko jezičkih varijanti jednog jezika -u što politika ne treba da se miješa-od diskusije o nazivu jezika. U toku javne debate o ustavnim amandmanima Ustavna komisija Skupštine SR Crne Gore će, uz saradnju drugih društveno-političkih faktora, definisati predlog o nazivu jezika na kojem će se objavljivati svi zvanični dokumenti SR Crne Gore. To treba uraditi do kraja 1971. godine.