Krv nevinih žrtava neće ostaviti ni ovoga ni onoga svijeta izdajnike (2)

Piše: Vladimir Jovanović

„Glas Crnogorca” (89, Neji kod Pariza, 28. oktobar 1920, 3-4), organ Vlade Kraljevne Crne Gore u egzilu, na vijest o smrti mitropolita Mitrofana Bana se oglasio s dva članka – „Božji sud” i „Telegram iz Skadra”.

Mitrofan je od 1885. poglavar Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve. Tokom tri decenije, arhipastirovanje Mitrofana je na ponos i Crkvi i državi i Crnogorcima. Obrt će uslijediti od 1916, kada je u starosti Mitrofan pokazao iznenađujući kukavičluk i servilnost austrougarskome okupatoru, čak predvodeći kampanju poziva na predaju crnogorskih ustanika – komita.
Nastavio je Mitrofan istim nečasnim putem i kad su Srbi 1918. reokupirali Kraljevinu Crnu Goru. Podržao je izdajničku tzv. podgoričku skupštinu, a potom rukovodio nelegalnim zasijedanjem Svetoga Sinoda autokefalne Crkve Kraljevine Crne Gore – koju je nekanonski, suprotno i crkvenom i državnom ustavu, a pozivajući se isključivo na laičku „podgoričku skupštinu” na kojoj su se prvi put u istoriji Crne Gore čuli glasovi borbenoga ateizma, pripojio Crkvi Kraljevine Srbije.

Na slici gore Mitrofan je u društvu regenta Aleksandra Karađorđevića – „Ace Palikuće”, de iure osnivača Avtokefalne Ujedinjene srpske pravoslavne crkve Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kojoj je 1929. i „kum”, budući da joj je zakonski 1929. propisao sadašnji interni naziv – SPC.

„Glas Crnogorca” i povodom Mitrofanove smrti detaljno analizira zločin srpske okupacije Kraljevine Crne Gore i prevaru s „podgoričkom skupštinom”, ali se – vidi i prethodni nastavak na linku dolje – opisuje i pokajanje Mitrofanovo na samrtnoj postelji…

***
…Svaka ona Crnogorska Narodna Skupštvna koja ne bi bila pozvana od strane crnogorskih ustavnih faktora, niti bi bila birana po propisima crnogorskog državnog ustava, jeste jedan prost skup naroda koji nema nikakvu veću pravnu vrijednost za državni život Crne Gore od onih skupova, koje narod crnogorski održava svakog pazarnog dana po varoškim tržnicama.

Crnogorski državni ustav zabranjuje da se smiju vršiti izbori kad se zemlja nalazi čak i u svome mobilnom vojničkom stanju, tim prije da su bez vrijednosti svi izbori koji bi se vršili pod okupacijom druge, tuđe države, koja ima namjeru, da prisvoji državnu teritoriju te okupirane države, kao što je to slučaj od strane srbijanske vojske.

Takva okupacija i njeni izbori i bez ikakvih drugih nasilja samo po sebi je jedan zločin, jer ona unaprijed onemogućava da izraža i svoju volju, koja bi bila protivna želji zavojevačkog okupatora; s toga se i sama manifestacija narodne volje u korist takvog okupatora smatra falsifikovanjem narodne volje.

Pošto podgorička skupština nije imala nikakvih atributa, koje propisuje crnogorski državni ustav, to je mogao Mitrofan reći, da ona ne može predstaviti ustavnu volju crnogrskog naroda, pa, prema tome, da za njega nema takva skupština nikakve obavezne sile.
Još odmah, krajem balkanskog rata, bilo je ugašeno poslaničko pravo poslanicima srbijanske Narodne Skupštne. Izbori nijesu mogli biti izvršeni, jer je rat bio nastupio, a docnije i katastrofa. Poslije oslobođenja takođe nijesu izbori mogli biti izvršeni, pošto ustav srbijanski, kao god i crnogorski, zabranjuje da se izbori smiju vršiti kad se zemlja nalazi u mobilnom stanju.
Kad nijesu smjeli vršiti izbore u Srbiji da se ne ogriješe o ustav, kako su Srbijanci smjeli te izbore provoditi u tuđoj državi, čiji se narod kao saveznički nalazi u ratnom stanju i koji ima svoje državne ustavne propise koji zabranjuju i domaćim vlastima, a kamo li tuđima, da vrše izbore u Crnoj Gori dokle god traje ratno stanje?

Srbija je primila rat sa Austro-Ugrskom samo radi toga što nije htjela dati pristanak da vlasti tuđe države budu prisutne sudskom isljeđenju na teritoriji Srbije zbog ubistva sarajevskog i reskirala je da izgubi i svoju državu samo da ne bude povrijeđeno dostojanstvo Srbije i čast njenoga naroda.

Mitrofan Ban, koji je znao vrlo dobro u čemu se sastoji čast narodna, nažalost, iz straha za svoj život nije učinio svoju dužnost, dužnost najobičniju za svakoga koji stoji na vrhovima državne uprave. On je mogao reći srbijanskom generalu:
Zar Srbija misli da crnogorskom narodu nije stalo do očuvanja časti njegove otadžbine?! Zar nije poznato srbijanskim vlastodršcima da se crnogorski narod na prvo mjesto borio za održanje i nepovrjedivost svoje državne časti? Zar nije u svojim istorijskim naporima crnogorski narod održao kroz tolike vjekove nepovrjedivost suvereniteta državnog i da je njegovo sveto pravo da on sam, bez prisustva u zemlji stranog zavojevača, rješava o svojoj sudini po propisima svoga državnog ustava?

Mitrofan je bio dužan reći srbijanskom generalu sve što je crnogorski narod učinio za Srbiju i u ovom ratu i šta je sve žrtvovao za čast i slobodu njenu.ž

On ga je trebao podsjetiti samo na to, da je srbijanska vojska ušla u Crnu Goru a da nije ni jednog fišeka ispalila ni protivu austro-ugarske vojske, ni protivu naše:

Protivu austro-ugarske vojske ne radi toga, jer je ona u glavnom već bila napustila crnogorsku državnu teritoriju, a one omanje njene preostatke razoružao je crnogorski narod sam, bez srbijanske vojske.

Sa Crnogorcima nijesu vodili radi toga borbu što je crnogorski narod mislio da oni dolaze kao braća i kao saveznici.
Tek pošto su prmljeni kao gosti u našu kuću i pošto su se, sve pod vidom bratstva i prijateljstva, razmjestili po svima djelovima kuće, onda su se proglasili gospodarima naše kuće bez obzira na naša prava i čast.

Trebao mu je dalje reći da to neće nikada crnogorski narod dozvoliti, i može o tome izvijestiti Beograd dok je još na na vrijeme. Da je Mitrofan Ban učinio samo ovo, a da su to isto, a ne obratno učinili, J. Vukotić, M. Martinović, dr Tomanović i M. Radulović, danas Crna Gora ne bi bila jedna tužna grobnica sa hiljadama zgarišta i iskopanih grobova.

Broj tih tužnih spomenika bio bi mnogo, nesrazmjerno mnogo manji nego je danas, jer ne treba zaboraviti, da bi Srbijanci bili odavno istjerani iz Crne Gore, da nije ovo nekoliko „prvaka”, dalo izjave da je „Podgorička Skupština” djelo volje narodne.
Krv ovih nevinih žrtava neće ostaviti ni ovoga ni onoga svijeta ni ove izdajnike ni njihovo potomstvo.

Mitrofan Ban morao je umrijeti kad-tad, mogao je umrijeti kao heroj i mučenik za čast, pravo i slobodu Crne Gore i da služi kao sjajan primjer svima svojim nasljednicima na crkvenom prestolu Crne Gore. On to nije učinio. Sam je sebi udario na čelo pečat izdajnika.

***
Povodom političke ispovijesti i pokajanja kojeg je učinio mitrpolit Mitrofan, prilikom njegovog potonjeg izdisaja, srbijanske su vlasti odmah prizvale i zaprijetile svima onima, koji su bili prisutnii smrtnoj postelji mitropolita Mitrofana, da ne smiju nikome pričati o političkoj ispovijesti Mitrofana Bana, jer da će biti uzet na strogu odgovornost, a da će ući u trag onome koji je pokajničku ispovijest pronevjerio. Takođe im je rečeno, u slučaju pak ako se to bude dalje raščulo, vlasti će to demantirati, i oni isti koji su bili prisutni, moraće taj demant svojeručno potpisati.

(Kraj)