Njegošev testament: Je li tražio da ga sahrane na Lovćenu?

Piše: Vladimir Jovanović

 Na gornjoj slici je svetopetrovska crkva na Lovćenu. Njegoš je za života podigao, a Srbi je 1925. porušili, te na istome mjestu sagradili potpuno novi objekat, „kapelu”, a ne crkvu. Gornja je slika, u stvari, razglednica, iz epohe Kraljevine Crne Gore, 1910. godina, na kojoj je sa strane sljedeći natpis: „CRKVICA na vrhu Lovćena, gdje počiva Petar II. Petrović Njegoš”.

Je li Njegoš ikad i želio da se sahrani na Lovćenu? O takvom, ne samo za tradiciju Istočno-pravoslavne Crkve neoubičajenome poduhvatu – da se jedan arhijerej pokopava na vrhu planine – nešto bi možda moralo biti zapisano u njegovome testamentu; ili u drugome, naročitome aktu.

A što je tačno Njegoš pisao u testamentu? Pretražujući internet o tome je teško doznati – cjelokupan prekucani i transkribovani sadržaj testamenta nije lako dostupan, ako je kao takav uopšte objavljen. To svakako nije slučajnost. Njegoš testamentarno pominje isključivo – CRNOGORSKI NAROD.

Za ovu priliku, razmotrimo dilemu: je li Njegoš testamentarno sebi odredio grobnicu na Lovćenu? Odgovor je – NIJE. Njegoš lokaciju svoje grobnice, na Lovćenu ili bilo đe drugo, uopšte ne pominje, ni u testamentu, ali ni u oko 2.000 drugih vlastoručno potpisanih akata i pisama; niti o tome, za njegova života, postoje drugi pouzdani izvori.

Uoči smrti, 19/31. oktobra 1851, Njegoš je nekolicinu rođaka, državnih i crkvenih ličnosti, upoznao sa sadržajem testamenta, koji je 20. maja 1850. napisao u Prčanju kod Kotora, u kući pomorskoga kapetana, katolika Mata F. Lukovića, a kopije dostavio na čuvanje konzulu Ruske carevine u Dubrovniku…

Nastavljajući s uobličavanjem kulta Svetoga Petra Cetinjskoga – koga je autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva 1834. kanonizovala – Njegoš je na Jezerskome vrhu, drugome po visini na Lovćenu (1.657 m), 1840-ih dao da se sagradi prva Svetitelju posvećena crkva. To je jedina bogomolja sagrađena za Njegoševa arhipastirstva; i NIJE PODIGNUTA ZA NADGROBNI SPOMENIK.

Po smrti, Njegoš u neđelju 21. oktobra 1851. nije pokopan na Lovćenu, nego u Cetinjskome manastiru, u grobnicu svoga strica i prethodnika na vladičanskome prijestolu Petra I – Svetoga Petra Cetinjskoga.

Nova Njegoševa sahrana je organizovana četiri godine docnije. Po naredbi sinovca mu i nasljednika na državnome prijestolu, knjaza Danila Petrovića, Njegoševa grobnica u Cetinjskome manastiru je otvorena 26. avgusta 1855, pa su, uz veliku crkveno-narodnu ceremoniju, njegovi posmrtni ostaci pohranjeni u svetopetrovsku crkvu na Lovćenu śutradan, 27. avgusta 1855. godine.

Pošto je bio mitropolit i arhiepiskop – pravoslavni vladika, po crkvenim običajima se Njegoš trebalo pokopati u manastiru u kojem mu je bila katedra. Tako se i desilo 1851. godine.

Međutim, ostaje činjenica kako Njegoš nikad nije zapisao da želi biti sahranjen na Lovćenu, niti o tome ima tragova na drugim mjestima i u izvorima za njegova života, a to se kasnije ipak desilo. Takođe, ni neko od nesporednih svjedoka posljednje ure Njegoševe, nije ostavio poznati pisani trag da je sahranu na Lovćenu Njegoš možda tada zatražio – o tome imamo samo neka posredna i utoliko nepouzdanija svjedočenja.

Uostalom, nijesu ispunjeni ni Njegoševi zahtjevi iz pisanoga testamenta; konkretno, onaj najznačajniji: da njegov nasljednik, Danilo, takođe postane arhijerej – vladika. Njegoš je testamentarno zavjetovao da Danilu „ostavljam vladičestvo, kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru”, no to se nije obistinilo, jer je, na tradicijama drevnoga knjaževstva Crnojevića, proglašena Knjaževina Crna Gora, a Danilo za knjaza.

Njegoševu svetopeterovsku crkvu na Lovćenu su Srbi (Aleksandar Karađorđević) porušili do temelja i 1925. podigli „kapelu” – koja, uostalom, nije ni posvećena Svetome Petru Cetinjskome.

Drugim riječima, Njegoševu „zavjetnu crkvu” na Lovćenu, srušili su srpski okupatori, koji su prethodno, 1918. godine, uništili i Njegoševu crnogorsku državu i autokefalnu Crkvu. Takođe, Srbi su detronizovali Njegoševe nasljednike, Petroviće-Njegoše.

O posljednjoj uri Njegoševoj, docnije, 1896. godine, pisao je i crnogorski državnik dr Lazar Tomanović (Lepetane, Tivat 1845 – Jošice, Herceg-Novi, 1932). Njegoševe su posljednje riječi, nakon što se pričesti i skide kapu, glasile:

„O, veliki Samostvoritelju! Pomozi jadnome no junačkom CRNOGORSKOM NARODU; održi ga u slozi i u poštenju!”

Njegošev testament je saačuvan i nalazi se u muzeju na Cetinju. Slijedi cjelokupan transkribovani sadržaj Njegoševa testamenta…

***

Slava Tebje, pokazavšemu nam svjet!

— Hvala ti Gospodi, jer si me na brijegu jednoga tvojega svijeta udostojio izvesti i zrakah jednoga tvojega svijeta divnoga sunca blagovolio napojiti. Hvala ti Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio. Koliko me je od moga đetinstva tvoje nepostižimo veličestvo topilo u gimne – u gimne božestvene radosti, udivlenija i veleljepote tvoje, toliko sam bjednu sudbinu ljudsku sa užasom rasmatrao i oplakivao. Tvoje je slovo sve iz ništa stvorilo, tvome je zakonu sve pokorno. Čovjek je smrtan i mora umrijeti. Ja sa nadeždom stupam k tvojemu svetilištu božestvenom, kojega sam svijetlu sjenku nazrio jošte s brijega, kojega su moji smrtni koraci mjerili. Ja na tvoj poziv smireno idem, ili pod tvojim lonom da vječni san boravim, ili u horove besmrtne da te vječno slavim.

Ako mi se dogodi sada da umrem, ovaj način poslije sebe ostavljam:

— 1-vo. Nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina, a mojega sinovca, kojemu ostavljam vladičestvo, kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru. Istome Danilu svekoliko moje dvižimo imuće, što imam u Crnu Goru, ostavljam; i preporučujem mojemu bratu Peru, da Danila u svačemu, kako svojega sina, nastavlja, doklena se Danilo učini sposoban narodom upravljati.

— 2. Novci, koji su mi u ekonom. banki u Peterburgu, od kojijeh su obligacije u ministra inostranijeh djela, njih ostavljam NARODU CRNOGORSKOME, to jest: da su narodnji, a dobit od njih, da prima vladika, koji bio, i za istu dobit da im kupuje praha da brane svobodu, a u gladne godine, da kupuje za iste novce žito, i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji CRNOGORSKOJ I BRDSKOJ, ali nikada da ne može rečene novce iz banke izvaditi, no vječno u nju da ostanu, samo dobitkom da se polzuju.

— 3. Za novce, koji su mi u Beču, 50 hiljada florina — u barona Sine, a 50 hiljada u gosp. Tirke, dobit s ove stotinu hiljada florinah ostavljam roditeljima i dvjema sestrama, da istu dobit uživaju, dok su oni četvero živi, a pošto mi se prestave i roditelji i sestre, onda pare ostaju za NAROD CRNOGORSKI na isti način, kako i oni, što su u Peterburgu. Za isto molim i ministarstvo mojega pokrovitelja, kako bih se ja prestavio, da primi obligacije od ovijeh novaca u Beču i da prenese iste novce kod onijeh novacah u Peterburgu, da ne bi poginuli jadnom NARODU CRNOGORSKOMU.

— 4. 50 hiljada florinah od računa od žita, koji su mi u mojega brata Pera, neka ih moj brat Pero razdava narodu (po zajmu i u pomoć) i neka ji kupi od naroda na onaj laki način, kako sam ja uredio, a po smrti mojega brata Pera neka se spreme u Peterburg u banku, đe su i proči moji novci, pa neka se dobitkom istijeh postupa po načinu gorerečenom za proče novce; ali, u glavu, ni od jednijeh novacah ovijeh da niko ne smije taći; no da vječno u banki stoje, da bi koliko toliko priskočilo u nuždi kukavnome, no u isto doba i vitežkomu NARODU CRNOGORSKOMU.

— 5. 40 hiljada florinah, te su u gvozdenoj kasi na Cetinju, ono neka se za nužde narodne troše, kako vide moj nasljednik Danilo i moj brat Pero.

Ko išta iz ovoga ovđe upisatoga preinači, bio mu crn i obraz pred ljudma i jarostni se sud Božij nad njime izvršio za tu grdnu nepravdu, koju bi pred licem neba i zemlje učinio.

— Ovaj testamenat u originalu ostavlja se u konsulat ruski u Dubrovnik za veliku sigurnost i točnost.

Na Prčanju, 20. maja 1850. god.

Vladika crnogorskij P. P. Njegoš

***

Uvodni fragment Njegoševa testamenta poslušajte i u audio verziji…