Blagi dani 1916. - dani koji i dalje utiču na crnogorska zbivanja

Šestog januara u jutarnjim časovima, nešto iza 8 sati odjeknula je jedna eksplozija, koja se čula mnogo dalje nego što su joj decibeli određivali.

Poslije proglasa koji je kralj Nikola uputio crnogorskim iseljenicima počeli su pristizati dobrovoljci iz svih krajeva, kako bi pomogli napadnutoj domovini.

Sami proglas je imao obavezujući karakter, tako da se po njemu svaki vojno sposoban Crnogorac morao odazvati vojnom pozivu, u protivnom bi mu bio trajno zabranjen povratak u Crnu Goru.

Neki zbog toga, a neki iz patriotskih razloga su svakodnevno pristizali da uzmu oružje i stanu na branik otadžbine.

Jedna grupa od preko 500 ljudi je iz Sjeverne Amerike prekookeanskim brodom došla do Italije, a onda se ukrcala na omanji poštanski brod "Brindizi" koji je saobraćao od Italije prema albanskoj luci Medova, kod Skadra, kako bi preuzeo Srpsku vojsku koja se nalazila na albanskoj obali, čekajući brodove da ih prevezu do grčkih ostrva.

Kada je brod došao na par stotina metara od obale dok su sa broda dovikivali onima na kopnu i obratno naišli su na savezničku minu koja je bila namijenjena sprečavanju austrijskih brodova da priđu kopnu.

Velika plutajuća mina je napravila ogromnu rupu na trupu broda koji je ubrzo potonuo. Oni koji su dobro plivali ili se dohvatili nekog komada drveta su stigli do obale, ali većina nije znala plivati. Pošto je dubina mora u tom dijelu bila petnaestak metara brod se oslonio na dno mora, ali dimljak i jarbol su virili iz vode.

Mnogi su se uhvatili za dio broda koji je virio iz vode, a onda jedni za druge, tako da je veliki broj bio na jednom mjestu čekajući pomoć sa obale.

Kada je morska voda došla u dodir sa užarenim parnim kotlom došlo je do snažne eksplozije i u tom momentu su svi koji su bili u blizini stradali, po zvaničnim podacima koji nijesu potpuno sigurni stradalo je 329 dobrovoljaca.

Jedan Rus koji je došao da se bori sa Crnogorcima je uzeo crnogorsku zastavu pod kojom su se okupili u Sjevernoj Americi, stavio je u njedra i iznio na obalu, kasnije je tu zastavu predao kralju Nikoli i tada je stari kralj zaplakao, što je inače rijetko radio.

Sedmog januara su stizale informacije sa obromaka Bjelasice, Razvršja i Medenog Guvna iznad Mojkovca o velikim gubicima u rovovskoj borbi sa više puta nadmoćnijim neprijateljem.

U jednom danu su po nekoliko puta zauzimali i gubili ključne položaje uz veliki broj poginulih i ranjenih, kako bi čuvali odstupnicu srpskoj vojsci prema albanskoj obali. Bilo je porodica iz kojih su neki poginuli na Mojkovcu a drugi se utopili u Medovi u istom danu.

Manje od 7000 Crnogoraca je ostvarilo pobjedu nad 20 i više hiljada austro-ugarskih vojnika, koji su pokušali da presijeku put 80 hiljada srpskih vojnika prema izbjeglištvu na grčkom moru.

Po nekim istoričarima ova časna bitka je bespotrebno vođena, jer su srpske snage već bile dovoljno odmakle, a i neshvatljivo je zašto su srbi ostavili nejač i spasavali vojno sposobne muškarce, a i više puta su bili brojniji od Austrijanaca u reonu od Čakora prema Skadru.

Dan nakon Božića se odigrala možda i ključna stvar za Crnu Goru, koja i sada ima veliki uticaj na crnogorska zbivanja. Stari kralj pritisnut sa svih strana od pohlepnog unuka i od svjetskih sila, osiromašene države i ratom izmorenog naroda odlučuje da napusti Crnu Goru, misleći da će to biti privremeno, preko luke Medova, koja je dva dana prije postala "plava grobnica" crnogorcima koje je on pozvao u odbranu zemlje.

Ostavlja raspuštenu vojsku, poniženu Crnu Goru, srušenu kapelu na Lovćenu i narod koji je sve manje vjerovao nekada voljenom kralju. Otišao je kod saveznika, koji mu pružiše gostoprimstvo ili zatočeništvo, ustupajući mu sve lične blagodeti, osim solucije da se vrati u svoju državu.

Time su prekinuli šestog vladara jedne od najstarijih evropskih dinastija, a Crnu Goru stavili na tacnu i pripremili za njen nestanak, utapajći je u višu pravoslavnu susjednu državu.

Tih teških godina je rijetko ko imao riječi hvale za kralja i njegov postupak, a uz pomen njegovog imena se često dopunjalo "zemlja mu kosti isturala".

Tako je neslavno završena jedna slavna dinastija i jedna nepokorena država dovedena u podanički položaj, a uz pomoć svjetskih sila i lukavstva susjeda, jedna suverena država je uništena i utopljena u drugu državu.

Ponižena i osramošena nastavlja da gubi svoj identitet, kulturu i tradiciju vrši se progon paljenje i ubijanje Crnogoraca sve do Drugog svjetskog rata, kada se uz pomoć narodnooslobodilačkog pokreta otrgla iz srpskih kandži i ponovo dobila status koji joj pripada.

Zbog ovih događaja Božić 1916. godine ima ogromni istorijski značaj za crnogorsku istoriju i dalje tokove države, podsjećaju iz UBNORA i antifašista Herceg Novog.