Kijevska Rus — Ukrajina i Rusija u borbi za srednjovjekovno naslijeđe prve istočnoslovenske države

Piše: Kristaps Andrejsons

Postoji mnogo ekonomskih i bezbjednosnih objašnjenja za ukrajinsku krizu. I nije da su beskorisna, ali nijesu ni dovoljna. Kulturne, istorijske i vjerske osnove sukoba između Moskve i Kijeva sežu do fundamentalnih pitanja: što je Rusija, što znači biti Rus i ko može da pośeduje mitove prošlosti.

Na zvaničnome sajtu Kremlja je 12. jula 2021. objavljen članak ruskoga predśednika Vladimira Putina pod naslovom „O istorijskome jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“. To je bedeker kroz istorijske narative koje oblikuju Putinove i mnoge ruske stavove; vjeruju da su Rusi i Ukrajinci isti narod, „bratski narodi“, pri čemu se jedna grupa zove Velikorusi („Veliki Rusi“), a Ukrajinci su Malorusi („Mali Rusi“). Isto misle i o Bjelorusiji — otuda, tvrdi se, potiče naziv zemlje; oni su Bjelorusi ili „Bijeli Rusi“.

Kada je Rusija postala carevina, 1547. godine, zvanična skraćena titula vladara bila je „car vseja Rusi“, „car svih Rusa”. [Izvorna titulacija iz te godine je ponešto drukčija: „Государь всея Руси”; prim].

Sve te Rusije su proizašle iz državâ nasljednica i kneževinâ prvobitne KIJEVSKE RUSI.

[КИЇВСЬКА РУСЬ, 9-13. vijeka prva zasebna država istočnih Slovena, oformilo je slovensko pleme Poljana, skupa s Vikinzima; često se tendenciozno prevodi kao Kijevska „Rusija”, prim].

Kijevskom Rusi su vladali razni članovi dinastije Rjurika, vikinških vladara iz 9. vijeka. [Insigije Rjurika ili Rjurikoviča — dvozupci i trozupci, koriste se u 20. vijeku kao simboli nacionalno-oslobodilačke borbe Ukrajinaca protiv Rusa i Poljaka, a od 1992. godine to je državni grb nezavisne Ukrajine].

Dinastija Rjurika je nastala u Novgorodu, a zatim je premještena u Киев [Kijev] — sada se [na ukrajinskome] piše Київ — 882. godine. To je postalo velika prijestonica federacije Rjurika. Poređenja radi, Moskva je u to vrijeme daleko u divljini; njezin prvi zabilježeni pomen potiče tek iz 1147. godine.

Upravo zajednička linija ovoga porijekla čini ruski odnos s Bjelorusijom i Ukrajinom veoma različitim od veza s drugim bivšim sovjetskim državama. Kazahstan, Estonija, Gruzija i tako dalje su možda bili „druzja”, ali Ukrajinci i Bjelorusi su srodnici. I Rusija i Bjelorusija i Ukrajina tvrde da je Kijevska Rus njihov kulturni i politički predak — a Putin svim srcem podržava ovu liniju razmišljanja. Evo citata iz njegova članka:

„Kijevski prijesto je imao dominantan položaj u Drevnoj Rusiji. To je bio običaj još od kasnoga 9. vijeka. Pripovijest o davnim godinama donijela je potomcima proročke riječi Olega o Kijevu: ‘Neka bude majka svih ruskih gradova’“.

[Gornji citat je iz hotnike „Повість временних літ”, nastale 886. godine, kad o Rusima, kao zasebnome narodu, ili Rusiji kao entitetu ili državi, nema pomena; o etničkome porijeklu pomenutoga Olega, kneza, koga nazivaju Hailaga ili Algirdas na skandinvskim jezicima, nema tačnih podataka — on je, prema nekim izvorima, Viking, rođak Rjurika, ili jedan od plaćenika koji su stigli s Rjurikom iz Skandinavije, moguće i Sloven, ali vikinški vazal].

I religija, kao što Putin sugeriše, podupire veliki dio ovih relacija. One sežu do Svetoga Volodimira, poznatoga i kao Volodimir Veliki, ili Vladimira Krstitelja Slovena [takođe iz dinastije Rjurika, prim], vladara Kijevske Rusi koji je 988. godine prešao na pravoslavno hrišćanstvo, a ono postaje zvanična državna religija. To preobraćenje, a i njegov kasniji brak s vizantijskom princezom, doveli su do bliskih veza s Vizantincima — i do početka druge linije legitimiteta i sukcesije, koja se proteže do Konstantinopolja (Carigrada).

Volodimir Monomah, vladar Kijeva od 1113. do 1125. godine, više je volio da sebe naziva „arhontom cijele Rusi“, na „grčki način“. Njegovo ime, Monomah, potiče iz porodičnih veza s vizantijskim carem Konstantinom IX Monomahom. A Konstantinopolj, sa svojim carem krunisanim od gradskoga patrijarha, poglavara pravoslavne vjere, bio je iznad običnih kraljeva i arhonata.

Ali ovaj poredak je uzdrman upadom moćnih istočnih osvajača — najprije Mongola, koji su sravnili Kijevsku Rus, razbivši je na brojne vazalne države, a zatim i konačno uništenje Konstantinopolja 1453. godine od strane Osmanlija.

Nekada ponosni Kijev osta u ruševinama, s gomilom lobanja ispred malena ostatka naselja. I više nije bilo vizantijskoga cara koji bi vladao iznad ruskih kraljeva. Ipak, kako je mongolska moć slabila krajem 15. vijeka, počevši od bitke na rijeci Ugri, dijelovi stare države Kijevske Rusi pokušali su da povrate svoj legitimitet — sada je nazivajući „Rusijom“. Međutim, na zapadu su se suočili s drugim izazovima: moćna Poljska je anektirala veći dio današnje zapadne Ukrajine, a Bjelorusiju je apsorbovala Litvanija.

U tome periodu Ukrajina — nekada srce Kijevske Rusi — dobi svoje osebujno ime. Postoje dvije preovlađujuće teorije o imenu: jedna koju podržava većina ruskih istoričara, kao i ruska vlada, a druga koju uglavnom guraju ukrajinski naučnici i vlada. U prvoj se navodi da, nakon što poljska kruna zauze negdašnje srce Kijevske Rusi 1569. godine, ta teritorija dobi nezvanični naziv „Ukrajina“, u tumačenju „pored granice“; jer, iz poljske perspektive, graničila se sa stepom i polunomadskim silama kao što su tamošnji Tatari.

Drugi tvrde da u ukrajinskome i staroslovenskome jeziku postoji razlika između riječi „oukraina“ [izvorno: Ѹкраина, „Київський літопис” donosi njezin prvi pisani pomen iz 1187, docnije se pominje kao Въкраина, prim)], i „okraina“. Obje su riječi izvedena od „kraj“ — što na staroslovenskome znači „granica“, ali postoji važna razlika u prijedlogu. „Ou” verzija znači „u“, dok „o” znači „oko“— u ovome kontekstu, Ukrajina bi etimološki bila „zemlja vezana uz centar“ ili „zemlje koje se graniče s centrom“, što se onda tumači da označava zemlje koje neposredno okružuju Kijevsku Rus, njoj potčinjene direktno. To je nategnuta tvrdnja, ali daje Ukrajincima snažan ośećaj sopstvenoga mjesta u naslijeđu Kijevske Rusi.

U međuvremenu, nova ruska država je morala da potraži svoje mjesto u pravoslavnome svijetu — i liniju porijekla iz Rimskoga carstva, još jednoga izvora nacionalno-političkoga legitimiteta. S Konstantinopoljem, Drugim Rimom, u muslimanskim rukama, Moskva je morala da postane „Treći Rim“, a njezin patrijarh podignut na nivo Konstantinopolja i Rima. „Prva dva Rima su propala, treći stoji, a četvrtoga Rima neće biti“, glasi ruska izreka. Od 1547. godine, ruske vođe se više nijesu proglašavale kraljevima, već imperatorima — na ruskome „Царь“, izvedeno iz stare rimske titule Cezar [Caesar].

Ideja je uspjela; korisna je ruskoj strukturi moći, jer pomaže vladarima da centralizuju upravu, uz pomoć Ruske patrijaršije; i to Moskvi daje prijeko potreban legitimitet. Ruski vladari su sklapali brakove s svrgnutom vizantijskom dinastijom i stvarali vesele mitove da opravdaju svoje navodno nasljeđe Konstantinopolja. Ali postoji mali problem. Da bi se zvao cezar treba da vladaš Rimom, a da bi se zvao car treba da vladaš cijelom Rusijom. Kulturni, istorijski i vjerski značaj Kijevske Rusi je jednostavno bio prevelik da bi se ignorisao. To nije bio problem za careve, koji su kandžama vratili izgubljenu teritoriju na zapadu — a zatim krenuli da se šire na istok.

Ruska carevina je pokušalo da izbriše ostale istočnoslovenske jezike iz zajedničkoga kulturnoga pamćenja — ponašali su se kao da Ukrajine nema i nikada je nije bilo, baš kao i s Bjelorusijom. Prema carskoj vladi, Ukrajinci su oduvijek Rusi i nijesu imali svoju istoriju. Ukrajinski i bjeloruski jezici — zabranjeni su. Ukrajinski nacionalizam je prijetnja osnovnim mitovima Rusije i pokušajima stvaranja „sveruskoga naroda“.

U Sovjetskome Savezu, nasuprot tome, rani idealisti su gledali na feudalnu prošlost s prezirom i zamišljali Ukrajinu, Bjelorusiju i Rusiju kao zasebne nacije spojene komunističkim idealom. Ali taj rani idealizam se ubrzo raspao za Sovjete. Josif Staljin je opśednut uništavanjem Ukrajine.

Holodomor, vještački izazvana glad 1932-1933, ubila je milione Ukrajinaca — iako među istoričarima postoji žestoka diskusija o tome koliko je to namjerno ciljano.

Ukrajinska kultura je sistematski ugnjetavana, uključujući zabranu učenja ukrajinskoga jezika u školama; a mnoge od tih škola su bile zatvorene.

Ipak, Staljinov nasljednik, Nikita Hruščov, i sâm Ukrajinac, bio je na čelu Komunističke partije Ukrajine do 1949. godine, tako da je tješnju integraciju u sovjetski politički sistem s izvjesnim stepenom autonomije u lokalnim pitanjima vidio kao efikasniju politiku, a ne politiku direktnoga istrebljenja. Kao dio ovoga takozvanoga procesa normalizacije, 1957. su uvedeni regionalni ekonomski savjeti radi jačanja ukrajinske autonomije. Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika je stekla pravo da donosi sopstvene zakone sve dok su oni u skladu sa sovjetskim zakonodavstvom i na njih se pozivaju.

Međutim, Kijev osta vrlo prośečna sovjetska prijestonica, ne dobijajući nikakvu posebnu pažnju ili privilegije, kako bi se bolje uskladio s ostatkom Sovjetskoga Saveza. Njegovo posebno mjesto u istočnoslovenskoj istoriji je umanjivano i ignorisano, jer nije spadalo u sovjetski narativ koji su vlasti u Moskvi željele da izgrade.

Upravo je mnogo veći problem za modernu Rusiju to što je bez ideološke fleksibilnosti Sovjeta ili teritorijalnoga dometa stare carevine. Putin se predstavlja kao figura nalik caru. On želi da uđe u knjige istorije kao veliki ujedinitelj ruskih zemalja — ako ne pod istom vladom i u istoj državi, onda definitivno kao hegemon „Ruskoga svijeta” („Русский мир”).

Putin se vazda predstavlja kao slavni vođa i trijumfalni osvajač. Uzmite njegov pobjednički govor nakon izbora 2012; ili kako je, nakon aneksije Krima, istakao istorijsku važnost u svome obraćanju poslanicima Državne dume, nazivajući to „povratkom kući“ i fokusirajući se na prošlu rusku vojnu slavu. Njegovi su ciljevi bili podjednako očigledni u reakciji na bilo kakve pregovore s Japanom o sporazumu u vezi s Kurilskim ostrvima. Takođe je za sebe izgradio masivnu, raskošnu palatu, s pozlaćenim dvoglavim orlovima, jasnim simbolom carske Rusije, svuda — čak i u ličnome striptiz klubu.

Ruska pravoslavna crkva mu pomaže da pacifikuje stanovništvo i podržava sve mitove koje Kremlj želi da veliča. Putin nastoji da sebi pripiše zasluge za sovjetsko naslijeđe i da, istovremeno, na njega gledaju u svijetlu starih careva. Stoga, on mora da vrati i reafirmiše imperijalne mitove i vrijednosti — a da bi to uradio, mora da stavi pod šapu Kijev…

Ali sada Ukrajina ide svojim putem, Kijevsku Rus vidi kao svoje naslijeđe, udaljava se od Moskve, dobija autokefaliju za sopstvenu Pravoslavnu crkvu — sve je to u suprotnosti s ruskom državnom mitologijom.

Imperijalni mitovi su ono što definiše Rusiju, što uopšte znači biti Rus. Bez njih Rusija jednostavno prestaje da bude Rusija u očima mnogih. Putin je uvjeren da, ako mu imperijalno-sovjetski društveni lijepak izvjetri, onda će se Rusija jednostavno ponovo raspasti — a ako dozvoli da se to dogodi, njegovo je naslijeđe uništeno. Za njega ne može postojati poseban ukrajinski jezik, kultura, istorija.

U isto vrijeme, Ukrajina ośeća se da je ona, a ne Rusija, pravi nasljednik Kijevske Rusi. Ukrajinci nastoje da razdvoje Kijevsku Rusiju od moderne Rusije i pokažu je kao sopstvenu istoriju. Viđeli smo što se desilo s prihvatanjem ruskih mitova u Bjelorusiji — tamo na protestima opozicija sada maše bijelom, crvenom i bijelom zastavom iz ere Poljsko-litvanske zajednice, odbčujući ruski istorijski nacionalizam.

I tako, sukob se nastavlja. I potrajaće. Rusija želi da sâmu sebe definiše nasljednicom Kijevske Rusi, ali ostali potomci Kijevske Rusi žele da određuju svoju sudbinu; i imaju svoj jezik, istoriju i tradiciju, i nastoje da žive bez miješanja Moskva. Ekonomska pitanja se mogu riješavati, mogu se dati garancije bezbjednosti i mogu se potpisati novi ugovori — ali ovi drevni problemi se mogu riješiti samo izgradnjom potpuno novoga projekta, s novim idealima i novom osnovom legitimiteta kojoj ne bi bili potrebni istorijski mitovi da se podupre…

(Priredio: V.J.)