KGB i Ruska crkva — Patrijarhu Crvena zastava SSSR-a (2)

Priredio: Vladimir Jovanović

Na slici gore su de facto lider SSSR-a od 1964. do 1982. Leonid Brežnjev i patrijarh Pimen Izvekov, 1971-1990. poglavar Ruske pravoslavne crkve. Njihova razmjena srdačnosti nije inscenacija.

O tome svjedoče tajne bilješke Vasilija Mitrohina (1922-2004) — tokom trideset godina koliko je radio kao arhivista vanjsko-obaveštajnoga sektora Prve glavne uprave KGB-a (Komitet državne bezbjednosti). Mitrohinove top secret evidencije obuhvataju 80 tomova od oko 50.000 stranica. Postale su poznate s njegovim prebjegom 1992. u Veliku Britaniju. Knjige „Mač i štit: Mitrohinov arhiv i tajna istorija KGB-a” (1999) i „Svijet je išao našim putem: KGB i bitka za Treći svijet” (2005) izazvale su parlamentarne istrage (Velika Britanija, Italija, Indija) i javna perispitivanja u još nekim zemljama svijeta.

Tajna služba Sovjetskoga Saveza, imperije totalitarizma i ateizma, decenijama je naizmjenično progonila i pritiskala, te u konačnom infiltrirala Rusku pravoslavnu crkvu, dehristijanizujući je u instrument vanjske i unutrašnje politike Kremlja. Ova infernalna praksa u osnovi i danas funkcioniše.

Opisan u „arhivu Mitrohina”, modus operandi KGB-a — koji uključuje i agente s vladičanskim mitrama iz Ruske crkve — nije se mnogo promijenio; pa ni sistemsko dezinformisanje javnosti i crkvenih zajednica Zapada. To je KGB specijalitet poznat kao: АКТИВНЫЕ МЕРОПРИЯТИЯ.

Tokom tzv. protestnih litija ogranka Crkve Srbije (SPC) u Crnoj Gori ili 5. septembra prošle godine na Cetinju imali smo prilike da sagledamo АКТИВНЫЕ МЕРОПРИЯТИЯ, usmjeravane i iz moskovskoga patrijaršijskoga Odjeljenja za vanjske odnose mitropolita Ilariona Alfejeva.

Odjeljenje je od osnivanja 1946. „legendirana” jazbina kremaljskih tajnih službi. Neposredno prije Alfejeva, Odjeljenjem je 1989-2009. rukovodio upravo aktuelni patrijarh Kiril Gundjajev, KGB agent MIHAJLOV, koji je još od 1978. zamjenik rukovodioca Odjeljenja.

Objavljujem u prijevodu na crnogorski jezik drugi nastavak iz knjige „Mač i štit”, poglavlja „Sovjetske crkve, progon i prodor” — prvi nastavak je linkovan dolje…

***

Ruska pravoslavna jerarhija prema KGB-u nije pokazala lojalnost samo zbog moralne neadekvatnosti pojedinih vladika. Crkva u Rusiji je pod snažnim uticajem vijekovima stare tradicije koja je naglašavala potčinjavanje i Bogu i Caru. Prije Oktobarske revolucije 1917, poslušnost Caru se smatrala bezmalo vjerskom obavezom. Ruska crkva je funkcionisala kao carsko-državno predsoblje na putu za vječno spasenje.

Lenjingradski mitropolit Nikodim [Rotov, od 1960. do 1972. rukovodilac Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije, prim], predvodio je rusko-pravoslavnu delegaciju u Svjetskome savjetu crkava (World Council of Churches). Do svoje iznenadne smrti tokom pośete Vatikanu 1978. godine, impresionirao je mnoge zapadne hrišćane svojom dubokom privrženošću pravoslavnoj liturgiji i očiglednom intenzivnošću molitve za vrijeme bogosluženja.

Nikodimovi poštovaoci uključuju i papu Jovana Pavla I, koji je bio s njim kada je umro od srčanoga udara; a potom je rekao da je, tokom sastanka, Nikodim izgovorio „najljepše riječi o Crkvi koje sam ikada čuo“. [Nikodim je umro 5. septembra 1978, a potom, takođe iznenada, svega nekoliko neđelja kasnije, 28. septembra 1978. i papa Jovan I, prim.]

Ipak, Nikodim nije bio samo lojalan u svojoj potčinjenosti sovjetskim silama — on je bio i ADAMANT, agent KGB-a.

[O smrti Nikodima postoje različite verzije, od kojih neke sugerišu i navodnu ubilačku umiješanost KGB-a. Rusko-pravoslavni publicita Mihail Ardom je 2008. pisao:

„Činjenica da je mitropolit svjesno stupio u kontakt s tajnim službama boljševičke države od početka svoje karijere ne može izazvati mnogo sumnje. To je bilo svojstveno većini jeraraha Ruske crkve i prije i poslije njega. Ipak, najlogičnije je slučaj Nikodima smatrati posljednjim testiranjem državno-crkvenih odnosa, nakon čega se konačno formirala politika specijalnih službi u vezi s ulogom Ruske crkve pod sovjetskim režimom… Vjerovatno je Nikodim preuzeo lični rizik da se odupre planovima države, koja se nada da će Rusku crkvu učiniti dobrovoljnim partnerom u širenju komunističke ideologije. Nakon što su otkrile da aktivnosti mitropolita Nikodima ne odgovaraju interesima države, tajne službe su eliminisale opasnoga ‘dvostrukoga agenta’... Ruska crkva se, nakon Nikodima, nije posmatrala kao mogući partner vlasti, već samo u primitivno-servilnoj ulozi”. Citat: „‘Своевременная смерть’ в Ватикане. На вопросы, связанные с обстоятельствами смерти митрополита Никодима Ротова’”, portal-credo.ru. Prim. V.J.]

Za KGB je regrutovan 1971. pod kodnim imenom VLADIMIR i Nikodimov privatni sekretar i povjerenik Nikolaj L. Čerpicki.

Izvještaj Savjeta za vjerske poslove Vlade SSSR-a [Совет по делам религий при Кабинете министров СССР, prim] iz 1974. godine izdvaja tri kategorije rusko-pravoslavnih vladika.

Prva kategorija su „oni koji afirmišu i riječima i djelom, ne samo lojalnost, već i patriotizam prema našem socijalističkom društvu; strogo se pridržavaju zakona o vjerskim obredima i u istome duhu vaspitavaju parohijsko sveštenstvo i vjernike; realno shvataju da naša država nije zainteresovana za propagiranje vjere i crkve u društvu; i, shvatajući to, oni ne pokazuju neku posebnu aktivnost u širenju uticaja pravoslavlja među stanovništvom”.

U ovoj kategoriji bili su patrijarh moskovski Pimen [Izvekov, rođen 1910, prim], koji je 1971. nasljedio Aleksija I; tu je, takođe, kao mitropolit talinsko-estonski Aleksij [Ridiger] — koji će 1990. naslijediti Pimena na mjestu patrijarha, kao Aleksij II.

Obojica su bliski u javnome hvaljenju sovjetskih lidera. Pimen je čak tvrdio da otkriva „uzvišene duhovne kvalitete” kod glavnoga progonitelja vjere za vrijeme svoga patrijarhovanja — Jurija Andropova [između 1967. i 1982. Andropov je šef KGB-a, 1983-1984. de facto lider SSSR-a, prim].

Po smrti Andropova 1984, Pimen je izjavio da će ga se „vazda śećati sa srdačnom zahvalnošću“, jer je „dobronamjerno razumijevao potrebe naše Crkve“ [citat: „Журнал Московской Патриархии”, br. 3, 1984].

Poput prethodno patrijarha Aleksija I [Aleksij Simanski, 1945-1970. poglavar Ruske pravoslavne crkve, prim], KGB je Pimena koristio da prednjači u sovjetskoj „mirovnoj“ propagandi, odajući i ulizičku počast Brežnjevljevom „titanskom radu u cilju međunarodnoga mira“ [Pimen je to saopštio u telegramu Brežnjevu, „Журнал Московской Патриархии”, br. 2, str. 2-3, 1977, prim].

S obrazloženjem: „za mnogostruku i plodnu djelatnost Ruske pravoslavne crkve u borbi za mir, bezbjednost i prijateljstvo“ — patrijarh Pimen, mitropolit Aleksij i drugi iz Svetoga Sinoda u februaru 1976. dobijaju specijalne nagrade Sovjetskoga fonda za mir [Советский фонд мира, osnovan 1961. uz nadzor KGB-a, od 1992. djeluje pod egidom Международная ассоциация фондов мира, prim].

Mjesec kasnije, patrijarhu Pimen sličnu nagradu u povodu obiljelježavanja 25. godišnjice uručuje Svjetski savjeta mira [Всемирный совет мира, Sovjeti ga osnovali 1950. u Varšavi kao „antiimperijalistički demokratski nezavisni i nesvrstani međunarodni pokret društvenih masa”, prim].

U junu 1977. Pimen je domaćin konferencije u Zagorsku, koju iza kulisa orkestrira KGB, pod nazivom „Religiozni djelatnici za trajni mir, razoružanje i pravedne odnose među narodima”. Okupilo se 663 delegata iz 107 zemalja, koji predstavljaju sve glavne svjetske religije. Konferencija je odobrila Pimenov poziv da se godine do 2000-te proglase „periodom borbe za mir“ — a sve na temelju procjene KGB-a da se tako spriječava Vatikan da preuzme vođstvo u sličnome apelu.

I opet je Pimen odlikovan „za svoje velike patriotske aktivnosti u odbrani mira”, Ordenom Crvene zastave rada [Орден Трудового Красного Знамени, s natpisom: ПРОЛЕТАРИИ ВСЕХ СТРАН, СОЕДИНЯЙТЕСЬ! — prim].

Drugu kategoriju vladika, koju je 1974. identifikovao Savjet za vjerske poslove SSSR-a, činili su oni koji su, iako lojalni državi i „ispravni“ u poštovanju zakona o vjerskim obredima, željni da „pojačaju ulogu Crkve u ličnom, porodičnom i javnom životu… i biraju za svešteničku službu mlade ljude koji su revnosni privrženici pravoslavne pobožnosti”. Uprkos njegovoj upotrebi kao agenta KGB-a, mitropolit Nikodim Rotov je uključen u ovu kategoriju, a ne u prvu — vjerovatno zbog onoga što se smatralo njegovom prećeranom revnošću u podsticanju vjerske odanosti.

Treća kategorija ruskih vladika — nešto manje od trećine svih ukupno — to su oni „koji su u različito vrijeme pokušavali da izbjegnu zakon o vjerskim obredima, iako bez upadljiva prkosa koji bi zahtijevao njihovo uklanjanje iz crkvene službe”.

Tokom Brežnjevljeve ere prvi znak neslaganja unutar Ruske pravoslavne crkve koji je stekao svjetsku javnu pažnju je apel Petoj skupštini Svjetskoga savjeta crkava (SSC) u Najrobiju u novembru 1975. od strane u SSSR-u zabranjenoga sveštenika oca Gleba Jakunjina i laika Ljeva Regelsona [autor manuskripta „Трагедия Русской Церкви 1917-1953”, prim]. Oni su pozvali na podršku žrtvama vjerskoga progona u Sovjetskome Savezu — što je do tada bila tabu tema na sesijama SSC-a.

Predložena je izjava: „SSC je zabrinut zbog ograničenja vjerske slobode, posebno u SSSR-u. Skupština s poštovanjem traži od Vlade SSSR-a da efikasno primijeni princip br. 7 (vjerske i druge slobode) Helsinškoga sporazuma”.

Ruski predstavnik u SSC-u, mitropolit Juvenalij [Pojarkov, tada predstojatelj Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije, do 2021. godine stalni član Sinoda koji je saopštenjem za javnost podržao tzv. protestne litije u Crnoj Gori, sada u penziji, prim], žalio se da „ovaj prijedlog vrijeđa hrišćansko milosrđe”.

Agent KGB-a u komisiji SSC-a za izradu prijedloga, Aleksej Bujevski (KUZNJECOV), koji radi „u duhu bratske ljubavi, međusobnoga razumijevanja i duha zajedništva“, pomogao je da se napravi formula koja izbjegava bilo kakvo konkretno pominjanje Sovjetskoga Saveza, ali „priznaje da crkve u različitim djelovima Evrope žive i rade u veoma različitim uslovima i tradicijama”.

Od generalnoga sekretara SSC-a, metodiste dr Filipa Potera iz Zapadne Indije [Antili], zatraženo je da pripremi izvještaj o vjerskim slobodama u svim zemljama koje su potpisale Helsinški sporazum. Odbijanje SSC-a da razmotri rasizam ne-bijelih, kao što je proćerivanje Azijata iz Ugande 1972. godine, dovelo je do protesta i napuštanja skupa od nekih britanskih delegata — ispratio ih je zajedljiv komentar dr Potera na račun „britanske tradicije rasizma”.

Na kraju skupštine, sovjetsko lobiranje pomoglo je da se obezbijedi izbor mitropolita Nikodima Rotova, agenta KGB-a, za jednoga od šest predśednika SSC-a.

Ali, iako je odgovor SSC-a na apel Jakunjin-Regelson bio blag, i to je izazvalo ogorčenje Centrale KGB-a. Rasprava o apelu Jakunjin-Regelson u Najrobiju „dala je određene rezultate“ tako što je osramotila vlasti SSSR-a u „žurnom objavljivanju“ nevelikoga broja primjeraka Svetoga pisma, kako bi pokušale da ospore tvrdnje da to zabranjuju.

Da su Andropov i rukovodstvo KGB-a zadržali bilo kakav ośećaj proporcije u pogledu prijetnje „ideološke subverzije“ — koju predstavlja nekoliko hrabrih disidenata unutar generalno potčinjene Ruske pravoslavne crkve — bili bi prilično zadovoljni ishodom Skupštine u Najrobiju.

Međutim, uprkos pritužbama dr Potera na „kapitalistički Zapad”, KGB tvrdi kako u stvarnosti on ima „antisovjetske sklonosti“ i da je „poznat po svojim provokativnim izjavama o odsustvu slobode savjesti u SSSR-u“. Dva mjeseca prije Skupštine u Najrobiju, pažljivo je organizovan obilazak sovjetskih vjerskih institucija za Potera. Pa ipak, KGB smatra da Poter nije uspio da ih odbrani od Jakunjin-Regelsonove nečuveno tačne kritike.

Javno su saopštene izjave protiv Potera, recimo od strane mitropolita kijevsko-galicijskoga Filareta [Denisenka, kasnije predvodnika pokreta za ukrajinsku autokefaliju, koji se javno pokajao zbog saradnje s KGB-om, prim]. Filaret je kazao:

„Žalimo zbog predrasuda koje ima rukovodstvo SSC-a o našoj državi i Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Generalni sekretar, gospodin Poter je, inače, bio moj gost prošloga septembra i uvjerio se da su crkve i manastiri otvoreni. Ovđe je prisustvovao bogosluženjima i rekao da je ispunjen radošću što je pośetio ovu miroljubivu i srećnu zemlju. Činilo nam se čudnim i iznenađujućim što na Skupštini u Najorbiju nije rekao ništa o svome boravku u Sovjetskome Savezu, uključujući i Ukrajinu” [citat: „Журнал Московской Патриархии”, br. 1, 1976].

Centrala KGB-a je potom organizovala poplavu pisama o nezahvalnom dr Poteru od strane pravoslavnoga sveštenstva, protestanata i drugih sovjetskih hrišćana. Takođe je KGB nastojao da orkestrira javnu kritiku Potera od strane „istaknutih vjerskih ličnosti“ u Britaniji, Siriji i Libanu. Arhiepiskop Kiprijan [Borisevič] — KGB agent SIMONOV — dao je intervju osuđujući „izmišljotine u vezi s progonom tzv. vjernika u SSSR-u“.

Dalje KGB aktivne mjere [АКТИВНЫЕ МЕРОПРИЯТИЯ] uključivale su objavljivanje u Moskvi knjige na engleskome jeziku „Religion Under Socialism” i produkciju TV dokumentarca „Freedom of Religion in the USSR” — u čemu učestvovao vjerovatno agent kodnoga imena „K“ (nije identifikovan) iz Engleske. Pokušavala se i „kompromitacija” ličnosti Potera, na razne načine; uz to, vjerovatno preko agenata KGB-a u SSC-u, razmatran je i prijedlog njegove smjene s mjesta generalnoga sekretara.

Apsurd prećerane reakcije KGB-a na efemernu osudu Skupštine u Najrobiju, ali i uticaj na naredno postupanje dr Potera u vezi s tim, dobro su ilustrovani njegovim izvještajem koji je podnio centralnome komitetu SSC-a avgusta 1976. o napretku ka vjerskoj slobodi u zemljama koje su potpisale Helsinški sporazum.

Iako u dugačkome obraćanju dr Filipa Potera nije rečeno ništa o vjerskome progonu u bloku SSSR-a — uprkos obimnim, dobro dokumentovanim dokazima o tome koje su podnijeli Keston College i drugi — on je, međutim, insistirao da je „od suštinskoga značaja da crkve u Evropi i Śevernoj Americi budu svjesne problema koje stvara i održava evropska i američka dominacija nad drugim regionima svijeta“…

(Nastavlja se)