KGB i Ruska crkva — Slučaj IKAR, mitropolit-agent (4)

Priredio: Vladimir Jovanović

Na slici gore su trojica KGB agenata; osobe pod bijelim kamilavkama s lijeva na desno — Irinej Zuzemilj, mitropolit (kodno ime IKAR); Aleksij II Ridiger, 1990-2008. patrijarh moskovski (DROZDOV); Kiril Gundjajev od 2009. patrijarh moskovski (MIHAJLOV)…

Tajna služba Sovjetskoga Saveza, imperije totalitarizma i ateizma, decenijama je naizmjenično progonila i pritiskala, te u konačnom infiltrirala Rusku pravoslavnu crkvu, dehristijanizujući je u instrument vanjske i unutrašnje politike Kremlja.

Ovu infernalnu praksu, koja u osnovi i danas funkcioniše, opisuju i bilješke Vasilija Mitrohina (1922-2004) nastale tokom tri decenije koliko je radio kao arhivista vanjsko-obaveštajnoga sektora Prve glavne uprave KGB-a. Obuhvataju 80 tomova od oko 50.000 stranica. Postale su poznate s njegovim prebjegom 1992. u Veliku Britaniju. Knjige „Mač i štit: Mitrohinov arhiv i tajna istorija KGB-a” (1999) i „Svijet je išao našim putem: KGB i bitka za Treći svijet” (2005) izazvale su parlamentarne istrage (Velika Britanija, Italija, Indija) i javna perispitivanja u još nekim zemljama svijeta.

Objavljujem u prijevodu na crnogorski jezik četvrti nastavak iz knjige „Mač i štit”, poglavlja „Sovjetske crkve, progon i prodor” — tri prethodna nastavka su na linkovima dolje.

Osim podataka o trijumfu KGB agenata-arhijereja, koji su djelovali u Svjetskome savjetu crkava (World Council of Churches), ovaj nastavak sadrži i neke druge primjere tipične za agenturu pod oltarom Ruske crkve.

Međutim, iako 1999. objavljeni arhiv Mitrohina opisuje aktivnosti KGB agenta IKARA — mitropolita Irineja Zuzemilja — ne imenuje ga. Zbog toga, a uglavnom na temelju podataka iz knjige Endi Dž. Bajersa „Nesavršeni špijun: Insajderska priča osuđenoga špijuna” iz 2005. godine, donosim i produžetak priče o IKARU i špijunu koga je on „držao na vezi”, oficiru iz jedne od američkih komandi u Zapadnoj Njemačkoj …

***

Kada je sud u Moskvi 1980. osudio pravoslavnoga sveštenika-disidenta Gleba Jakunjina na petogodišnji zatvor zbog njegovih publicističkih aktivnosti na zaštiti prava vjerujućih u SSSR-u, Britanski savjet crkava [The British Council of Churches, osnovan 1942, prim] uputio je apel Leonidu Brežnjevu [1964-1982. de facto lideru SSSR-a, prim], pozivajući sud da preispita svoje mišljenje. Međutim, pokušaji da se dobije podrška Svjetskoga savjeta crkava (SSC) za sličan apel nijesu naišli na odgovor.

Promjena pravila Svjetskoga savjeta crkava prije Skupštine u Vankuveru 1983. obezbijedila je da KGB više ne trpi neprijatnost izazvanu raspravom o pismu Jakunjin-Regelsona na prethodnoj Skupštini SSC-a sedam i po godina ranije u Najrobiju [vidi drugi nastavak ovoga serijala, prim].

Prema novim propisima SSC-a — vjerovatno podstaknutim od strane agenata-vladika KGB-a — „Skupština ne može reagovati na žalbe grupa ili pojedinaca za intervenciju Svjetskoga savjeta crkava bez podrške delegata ili crkava-članica”.

Otvorenim pismom Vladimira Rusaka, rusko-pravoslavnoga đakona koji je otpušten zbog pisanja istorije Crkve poslije Oktobarske revolucije, apeluje na delegate Skupštine SSC-a u Vankuveru da „prestanu da tretiraju propagandne tvrdnje sovjetskih delegata kao jedini izvor informacija” o religiji u Sovjetskome Savezu. On je pozvao SSC da održi iskrenu debatu o vjerskim slobodama.

Skupština SSC-a je takođe dobila još jedno pismo u ime 35 zatočenih sovjetskih hrišćana i 20.000 progonjenih pentekostalista koji su željeli da emigriraju na Zapad. Nije iznenađujuće da nijedno pismo nije dobilo podršku delegata Sovjetskoga Saveza — iz Ruske pravoslavne crkve — i ni o jednom nije bilo riječi na zasijedanjima SSC-a…

Sramota avganistanskoga rata takođe je uspješno obuzdana [SSSR je 1979. izvršio invaziju na Avganistan, rat je potrajao do 1989, prim]. Uprkos želji manjine delegata za „osudom sovjetske agresije i bezuslovnim povlačenjem sovjetskih trupa“, konačna kompromisna rezolucija je zahtijevala sovjetsko povlačenje samo „u kontekstu sveukupnoga političkoga rješenja između Avganistana i SSSR-a” — zgodno ignorišući činjenicu da su režim u Kabulu postavili sovjetski osvajači — i „prekidanje snabdijevanja oružjem opozicionih grupa spolja“ — drugim riječima, uskraćivanje oružja onima koji se opiru sovjetskoj invaziji. Upravo su to bili uslovi koje je zvanični Sovjetski Savez postavio za povlačenje svojih trupa.

Nije iznenađujuće da je rusko-pravoslavna delegacija pohvalila konačnu rezoluciju kao „izbalansiranu i realističnu“. Vankuverska skupština SSC-a nije imala takve inhibicije u osudi Zapada. Pa je zapadni kapitalizam propisno proglašen glavnim izvorom nepravde u svijetu, odgovoran za zla seksizma, rasizma, te „kulturnoga zatočeništva, kolonijalizma i neokolonijalizma“.

Uspjeh Moskve na Skupštini SSC-a u Vankuveru, vjerovatno pomaže da se objasni zašto je za jedan od prioriteta KGB aktivnih mjera [АКТИВНЫЕ МЕРОПРИЯТИЯ, prim] i za 1984. godinu: „Vršenje uticaja u našu korist na aktivnosti… svešteničke organizacije o pitanjima rata i mira, i drugim ključnim savremenim problemima”.

KGB je koristio svoje agente među ruskim pravoslavnim sveštenstvom na Zapadu, ne samo za uticaj na druge crkvene zajednice i tamošnju javnost, nego i da bi špijunirao ruske emigrantske zajednice i identifikovao moguće regrute za agenaturni rad. Mitrohin je, komentarišući u svojim biljeleškama, naglasio da fajlovi sadrže „vrtlog prljavštine“.

Među agentima KGB-a, identifikovanim u dosijeima, nalazi se sveštenik s kodnim imenom PETROV, koji je 1970-ih poslat u Śevernu Ameriku. Njegovi saradnici za slučajeve u Śevernoj Americi su ga kontaktirali koristeći lozinke „Pjotr Mihajlovič“, ime i patronim njegova kontrolora iz Pete uprave KGB-a u Moskvi.

Dosije o Arkadiju R. Tiščuku — KGB agentu VORONOVU — svešteniku koji je bio postavljen u rusku pravoslavnu katedralu u Njujorku od 1977. do 1982. godine, sadrži dokaze o neprijateljstvu prema Sjedinjenim Državama, što je takođe moglo pomoći da se motivišu drugi pravoslavni sveštenici za rad u śevernoameričkoj mreži KGB-a. Sjedinjene Države, rekao je VORONOV oficiru KGB-a, patile su od grijeha gordosti — „a gordost dolazi uoči konačnoga pada“.

VORONOV se obično sastajao sa svojim kontrolorom iz njujorške rezidencije KGB-a: ili u sovjetskoj misiji pri Ujedinjenim nacijama (tamo je išao po svoju prepisku iz Rusije), ili na brodu „Михаил Лермонтов” (koji je redovno dolazio u luku Njujorka). Teže je objasniti od neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama njegovo očigledno divljenje prema KGB-u koji je, prema njegovome dosijeu, bizarno opisao kao „dobroga pastira”...

Ruske pravoslavne sveštenike na Zapadu je Prva glavna uprava KGB-a takođe koristila u prikupljanju materijala za smišljanje dobro dokumentovanih legendi o ilegalcima KGB-a [to su oni agenti KGB-a koji su „legendirani”, tj. kreirani su im na uvjerljiv način u stvarnosti nepostojeći identiteti i biografije, prim]. Početkom 1970-ih, na primjer, dva agenta KGB-a iz Moskovske patrijaršije poslata su da izvrše detaljna istraživanja parohijskih matičnih knjiga u Kanadi.

To su: Ivan Grigorijevič Borča — kodno ime FJODOR — koji je proučavao registre u Alberti i Saskačevanu [administrativne provincije u Kanadi, prim]; Viktor Sergejevič Petljučenko — KGB agent PATRIOT — raspoređen u pravoslavne parohije u Edmontonu, izvršio je dodatna istraživanja u Alberti.

Ruska pravoslavna crkva, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, uzela je istaknuto učešće u društvu „Родина“ koje je osnovao KGB u decembru 1975. da bi promovisao „kulturne odnose sa sunarodnicima u inostranstvu“ i tako, zapravo, otvorio nove mogućnosti za regrutovanje agenata među emigrantskim zajednicama.

Potpredśednik društva, P. I. Vasiljev, bio je viši pripadnik 19. odjeljenja (za nadziranje „sovjetske emigracije”) iz sastava Prve glavne uprave KGB-a i rukovodio je tajnim obavještajnim aktivnostima „Родине“.

Mitropolit talinski i estonski Ruske pravoslavne crkve Aleksij — KGB agent DROZDOV, koji je postao član savjeta „Родине“ — rekao je na uvodnoj konferenciji: „Svi smo mi ujedinjeni ljubavlju prema našoj socijalističkoj otadžbini“.

„Ruska pravoslavna crkva kroz svoje egzarhate, eparhije i parohije u Evropi, Americi, Aziji i Africi”, dodao je, „održava duhovne veze s našim sunarodnicima“ i „čini sve da ove kontakti živi i aktivni.“

Malo je vjerovatno da mitropolit Aleksij nije znao da je ove kontakte iskoristio KGB. Prema dokumentu KGB-a iz 1988. godine, „predśedavajući KGB-a SSSR-a [Viktor Čebrikov ili Vladimir Krjučkov, prim], za neodređene usluge državnoj bezbjednosti izradio je naredbu o dodjeli počasnoga priznanja agentu DROZDOVU”...

Poput „davljenja Crkve unutar Sovjetskoga Saveza“, prodor i eksploatacija Ruske pravoslavne crkve u inostranstvu bili su „jedno od najgroznijih i malo poznatih poglavlja u istoriji naše organizacije“, izjavio je osvrćući se na svoju KGB karijeru Oleg Kalugin.

Iako je Ruska pravoslavna crkva u Śevernoj Americi bila podijeljena, frakcija koja je ostala lojalna Moskovskoj patrijaršiji bila je „prošarana agentima KGB-a“, navodi Kalugin.

[Kalugin, rođen 1937, najmlađi general u istoriji KGB-a, radio je u njegovoj Prvoj glavnoj upravi, s naglaskom na operacije na tlu Śeverne Amerike. Nakon prestanka službe, preselio 1995. u SAD, a 2002. u Rusiji zbog „veleizdaje” osuđen u odsustvu na 15 godina lišenja slobode; oduzeti su mu čin, penzija i preko 20 državnih ordena i nagrada iz epohe SSSR-a.

Objavio je memoare „Prva uprava: Moje 32 godine u obavještajnoj službi i špijunaži protiv Zapada”, predočavajući i prikaz upotrebe onoga što su nazivali „МЕДОВАЯ ЛОВУШКА”, tehnike s kojom je KGB „praktično kontrolisao Rusku pravoslavnu crkvu kroz ucjene njezinih brojnih gej sveštenika”.

KGB general Kalugin je u intervjuu za „Free Europe” 2015. imenovao pokojnoga poglavara Ruske pravoslavne crkve Aleksija II kao agenta KGB-a. Kalugin je kazao da je lično poznavao Aleksija, koji mu je priznao navodni motiv njegove veze s tajnim službama iz sovjetskoga doba, tvrdeći da je „to bio jedini način da se Crkva spase u to vrijeme”.

U junu 2001. Kalugin je svjedočio na suđenju u SAD-u Džordžu Trofimovu, pukovniku u penziji američke vojno-obajveštajne službe, koji je optužen za špijunažu u korist KGB-a 1970-ih i 1980-ih. Na pitanje da li zna ime krtice kodnoga imena MARKIZ, Kalugin je odgovorio: „Da. Zvao se Džordž Trofimov“.

Mitropolit bečko-austrijski Ruske pravoslavne crkve Irinej Zuzemilj (ruski: Ириней Зуземиль) — KGB agent IKAR — regrutovao je MARKIZA, tj. Trofimova. Kalugin je opisao da je 1978. pozvao mitropolita Irineja da ga pośeti u njegovoj dači. Prema Kaluginu, „IKAR je uradio dobar posao; želio sam da mu zahvalim“.

Objavljeni segmenti Mitrohinova arhiva, dakle, poimenično ne navode Trofimova, ali daju njegovu skicu: tu je KGB špijun opisan kao „američki obavještajac od karijere“, a kurir koji je prenosio tajne kao „ruski pravoslavni klirik“.

Trofimov je rođen 1927. u Berlinu. Njegova đeda, oficira Ruske carevine, 1919. ubila je boljševička VČK („ČEKA”), jedna od KGB prethodnica; a otac mu je bio viši oficir antikomunističke Bijele armije.

Njihov potomak, potonji KGB agent MARKIZ — Georgij-Džordž Trofimov — od kraja 1960-ih je načelnik u jednom od vojnih centara SAD-a u Zapadnoj Njemačkoj (Chief of the United States Army Element at the Nuremberg Joint Interrogation Center). I tu MARKIZ pristup povjerljivim podacima američke vojno-obavještajne službe.

O prvim kontaktima s njegovim polubratom, mitropolitom Iirinejem Zuzemiljem — KGB agnetom IKAROM, koji je prije 1975. i premještaja u Beč bio episkop badensko-bavarski u Minhenu ruske jurisdikcije Zapadne Njemačke — Trofimov je 1999. pričao tokom prikrivene FBI istrage. Na pitanje, da li mu se polubrat, vladika Irinej, učinio sumnjivim, odgovorio je:

„Ne, ne… Na početku bilo je veoma neformalno. Pitao bi me nešto, a ja bih mu rekao — verbalnu informaciju, tek kasnije je tražio fotografije. Imao je nekoliko pitanja o aktuelnim događajima, onda bi me možda pitao: 'Pa, šta vaša jedinica misli o tome?' Ili: 'Šta američka vlada misli o tome?'… Rekao sam da mi treba novac; moja žena kupila namještaj, a ja ne mogu da ga platim, ne znam kako da dođem do novca. A on kaže: 'Pozajmiću ti'. Pa mi je dao, mislim, prvo 5.000 njemačkih maraka (DM). I onda, to nije bilo dovoljno, jer mi je trebalo više; a ja sam mu, otprilike tri-četiri neđelje kasnije, rekao: 'Moraš mi još jednom pomoći i ja ću vratiti kad budem imao priliku'. I on je to uradio. Razgovarao je sa mnom nekoliko puta. Onda kaže: 'Pa, znaš, reći ću ti. Ne duguješ mi novac. A ako vam treba još, mogu vam dati još. Ne brini o tome. Ali moraš nekoliko stvari uraditi, ovo i ono'. I tako je počelo” (citat: Andy Byers, „The Imperfect Spy: The Inside Story of a Convicted Spy”, Vandamere Press, 2005, str. 111-112).

Trofimov je dalje kazao da je mitropolitu Irineju rutinski prokrijumčario svaki u američkoj komandi dostupan mu povjerljivi dokument, koji je prethodno u svojoj kući fotografisao specijalnom kamerom. Filmove je proslijeđivao tokom sastanaka u Austriji; a Irinej mu je standardizovao isplate na iznose 7.000 DM neđeljno.

Kada je Trofimovu trebalo više novca, da otplati rate za kuću, Irinej je „otišao u Moskvu“; i vratio se sa 90.000 DM. Objasnio je da mu je 1987. Irinej naredio da prekine špijunski rad za KGB: „Rekao mi je da uništim kameru, pa sam je razbio čekićem i bačio je u đubre". Njemačka savezna policija (Bundeskriminalamt), FBI i američki savezni tužioci navode da je Trofimov plaćen u prtivvrijednosti 250.000$ od KGB-a.

Trofimov i Irinej su 14. decembra 1994. uhapšeni u Njemačkoj i ispitani od strane Bundeskriminalamta, na pomenute okolnosti. Potom su obojica izvedeni pred Bernharda Bodea, sudiju Saveznoga suda pravde Njemačke, na preliminarno saslušanje. Irinej tada priznaje da je „pozajmio novac Trofimovu”, ali negira veze sa KGB-om, dodavši da je „KGB bio svuda, takođe i u Crkvi“. Još se Irinej ispovijedio u sudnici da ima „grješnu slabost”, „veoma jak, lični odnos“ sa svojom kućnom pomoćnicom Gudulom Voker.

I pošto njemački zakoni o špijunaži zastarijevaju pet godina nakon izvršenja krimena, sudija Bode je odbio da potvrdi optužnicu. Trofimov i Irinej su pušteni. Potom je Trofimov preselio u SAD, na Floridu. Irinej je 1999. umro u Minhenu.

No, to nije kraj. Na Floridi, Trofimov je rasipnički živio, dok nije potonuo u dugove, ali je, prema docnijim svjedočenjima, govorio: „Moj brat (mitropolit Irinej) mi kaže da će ostaviti novac za mene kada umre. On kaže da će biti teško da ga pošalje redovnim putem, ali će mi doći ‘crkvenim kanalima’“.

Navodeći svoje ime kao „Игорь Галкин", navodni agent SVR (Служба внешней разведки Российской Федерации) dodeljen ruskoj ambasadi, Dmitrij Družinski — u stvarnosti FBI agent zadužen za raskrinkavanje (post)sovjetskih špijuna — od 1997. kontaktira Trofimova. Družinski mu stavlja u izgled isplatu preostalih suma za nekadašnje usluge KGB-u. U početku ne vjerujući ponudi, Trofimov ipak pristaje na saradnju, uz pretpostavku da je to što Družinski nudi upravo novac koji mu je IKAR, mitropolit Irinej, zavještao.

Onda Družinski 24. februara 1999. zakazuje sastanak u hotelu „Comfort Inn” u Melburnu na Floridi. Dok FBI sastanak tajno snima, a Družinski mu još opipljivije stavlja u izgled novac za „usluge domovini”, Trofimov — MARKIZ — hvalisavo opisuje detalje špijunaže za KGB i posredništvo IKARA, mitropolita Irineja.

Nakon još nekoliko kontakata, Trofimov je 10. maja 2000. uhapšen kada je došao u jedan hotel da mu Družinski isplati 20.000$. Naredne godine sud na Floridi osuđuje Trofimova na doživotni zatvor. Umro je 2014, ostavši pri tvrdnji da je nevin]…

(Nastavlja se)