KGB i Ruska crkva — DROZDOV, agent-patrijarh (6)

Priredio: Vladimir Jovanović

Na slici gore je DROZDOV, nagrađivani višedecenijski agent i oficir KGB-a (Komiteta državne bezbjednosti), poznatiji kao Aleksij II Ridiger, 1990-2008. poglavar Ruske pravoslavne crkve.

DROZDOV je uslikan u Podgorici 1994. godine s mitropolitom Amfilohijem Radovićem, prilikom obreda osveštavanja temelja sabornoga hrama Hristova Vaskrsenja Crkve Srbije (SPC), centralne lokacije tzv. protestnih litija tokom 2020. godine…

Poput bezmalo svih ruskih arhijereja, uostalom i mnogih arhijereja Crkve Srbije, Aleksij je imao dvostruki identitet — za javnost duhovni pastir, a u tajnosti propisno regrutovani i decenijama usmjeravani agenti-oficiri komunističke tajne službe.

Otkrića „faustovskih” veza KGB-a i njegovih agenata-vladika u Ruskoj pravoslavnoj crkvi na Zapadu nijesu dospjela tek po slomu sovjetskoga režima. Da vladike Ruske crkve generalno kontroliše Ideološko odjeljenje Centralnoga komiteta Komunističke partije, organizaciono i kadrovski Savjet za vjerske poslove Vlade SSSR-a, operativno nadgleda 4. odjeljenje Pete glavne uprave KGB-a, a vladikama za agenturni rad u i prema inostranstvu naloge izdaje Prva glavna uprava KGB-a (današnja Служба внешней разведки Российской Федерации) — doznalo se i od KGB agenata-prebjega, ili na druge načine.

Prema Viktoru Šejmovu, majoru KGB-a — koji je 1980. prebjegao u SAD — Peta glavna uprava KGB-a je „odgovorna za suzbijanje ideološkoga neslaganja, vođenje Ruske pravoslavne crkve i postavljanje temelja za subverzivno promovisanje pozitivnoga mišljenja o položaju i politici zemlje od strane Prve glavne uprave KGB-a“ (citat iz knjiga Šejmova „Kula od tajni: Špijunski triler iz stvarnoga života”, Anapolis, 1993, str. 418).

U naknadno objavljenim izvornim dokumentima, pohranjeni su podaci da je s agentima iz Ruske crkve, na primjer samo 4. odjeljenje Pete glavne uprave KGB-a tokom 1982. „održalo 1.809 sastanaka, primljena su 704 izvještaja, a korišćeno je trinaest sigurnih kuća i dva tajna skrovišta za rad sa mrežom agenata“; infiltracija Ruske crkve je bila toliko uspješna da je krajem 1980-ih tadašnji predśednik Savjeta za vjerske poslove Vlade SSSR-a, Konstantin Harčev, tvrdio da „ni jedan kandidat za episkopsku ili bilo koju drugu visoku funkciju, a još manje član Svetoga Sinoda, nije prošao bez potvrde Centralnoga komiteta KPSS-a i KGB-a“ (Jevgenija Albats, „Država u državi: KGB i njegovo stražaranje nad Rusijom — prošlost, sadašnjost i budućnost”, London, 1994, str. 46, 48).

Budući da je svesavezna državna agencija, KGB je djelovao i u Estonskoj SSR, kao i u svim konstitutivnim republikama Sovjetskoga Saveza. I estonski ogranak KGB-a je imao organizacione jedinice, oficire, tajne službenike i doušnike regrutovane na lokalnome nivou, uključujući različite vjerske denominacije. Službenici su sastavljali tajne dokumente i dosijee koji su sadržavali informacije koje su im u tajnosti davali lokalni doušnici. Kada se SSSR raspao, sovjetske ustanove, pa i KGB, povlače se u Rusiju. Prilikom te užurbane evakuacije, KGB je ponio najveći dio tajnih arhiva, ali su u Estoniji nepažnjom ostavljen neki od kataloga (djelovodnici) tajnih dosijea i mali broj fajlova.

Istraživači su pažljivo proučavali te preostale dokumente otkrivene u arhivama estonskoga KGB-a. Godine 1999. potvrđeno je da je tadašnji ruski, patrijarh Aleksij II, porijeklom iz Estonije, agent KGB-a pod kodnim imenom — DROZDOV.

Takve sumnje su i ranije bile u javnosti Rusije prisutne, najkasnije 1992. kada je u Moskvi, tokom kratkotrajne demokratizacije, objavljen samo mali dio arhivskih fajlova o ruskim vladikama-agentima. Međutim, tada je svega jedan od njih, arhiepiskop viljnusko-litvanski Hrizostom Martiškin, javno priznao da je bio KGB-agent — s kodnim imenom REVSTARATOR.

„Ako sam nešto radio dok sam s njima radio, to je bilo samo u strateške svrhe, spasavajući Crkvu. Osim toga, s mojim vezama u centralnoj kancelariji KGB-a, nijesam morao da se plašim intriga lokalnih ‘čekista’”, izjavio je Hrizostom. Informacije je, kao jedan od čelnika Odjeljenja za crkvene odnose Moskovske patrijaršije (kojim sada rukovodi mitropolit Ilarion Alfejev, a prije njega Kiril Gundjajev, sadašnji patrijarh), Hrizostom dostavljao „vlastima“ od 1972. do 1990. godine („Российская газета", br. 52/388, 1992, str. 7).

Duboku i široku infernalnu praksu ageneta pod mitrama, koja u osnovi i danas funkcioniše pod nekadašnjim KGB oficirom Putinom, opisuju i bilješke Vasilija Mitrohina (1922-2004). Ovaj višedecenijski arhivista vanjsko-obaveštajnoga sektora Prve glavne uprave KGB-a je 1992. prebjegao u Veliku Britaniju. Koautorske knjige Mitrohina i Kristofera Endrjua „Mač i štit: Mitrohinov arhiv i tajna istorija KGB-a” (1999) i „Svijet je išao našim putem: KGB i bitka za Treći svijet” (2005) su bestseleri.

I Mitrohinov arhiv pominje DROZDOVA, na više mjesta — to smo citirali i u nekim od prethodnih nastavaka. Slijedi novi, šesti i posljednji nastavak iz knjige „Mač i štit”, poglavlja „Sovjetske crkve, progon i prodor”.

Ispod navoda iz knjiga Endrjua i Mitrohina, objavljujem ukratko i ostale neosporne činjenice koje su u protekle tri decenije sadržane u naučnim studijama, a odnose se na KGB regrutaciju Aleksija II Ridigera… 

***

Kasnih 1980-ih godina Moskovska patrijaršija kao da je pokušavala da ne zaostaje niti da prestigne brzinu kojom su se razvijali zvanični programi glasnosti i perestrojke [MIhaila Gorbačova].

Godine 1991, godinu dana nakon što je naslijedio Pimena [Izvekova] na mjestu patrijarha, Aleksij II je konačno odvojio i od Ruske pravoslavne crkve „izjavu o lojalnosti” sovjetskome sistemu koju je izdao mitropolit Sergij 1927.

[„Poslanica zamjenika Patrijaršijskoga mjestobjustitelja mitropolita nižegorodskoga Sergija i privremenoga Patrijaršijskog Svetoga Sinoda arhipastirima, pastirima i svoj vjernoj đeci Sveruske pravoslavne crkve” — javni je akt iz 1927. godine. Potpisuju ga devetorica članova Sinoda: mitropolit Sergij Stragorodski (1943-1945. patrijarh), mitropolit tverski Serafim Aleksandrov, arhiepiskop vologdski Silvestar Bratanovski, arhiepiskop hutinski Aleksij Simanski (1945-1970. patrijarh), arhiepiskop samarski Anatolij Grisjuk, arhiepiskop vjatski Pavel Borisovski, arhiepiskop zvenigorodski Filip Gumilevski, upravltelj Moskovske eparhije episkop sumski Konstantin Djakov, upravitelj Harkovske eparhije episkop serpuhovski Sergij Grišin. Patrijarha u to vrijeme Ruska crkva nije imala.

U „Poslanici” se navodi: „da mi, crkveni poglavari, nijesmo s neprijateljima naše sovjetske države i nijesmo sumanuto oruđem njihovih intriga, već sa svojim narodom i sa svojom vladom“; izražavaju „zahvalnost sovjetskoj vladi za pažnju prema duhovnoj potrebi pravoslavnoga stanovništva“; da je „neophodno ne riječima, već djelima, pokazati da smo vjerni građani Sovjetskoga Saveza, odani sovjetskoj vlasti” i „želimo da budemo pravoslavni i da istovremeno priznamo Sovjetski Savez kao našu građansku otadžbinu, čije su radosti i uspjesi naše radosti i uspjesi, a čiji su neuspjesi naši neuspjesi. Svaki udarac upućen SSSR-u… mi priznajemo kao udarac upućen nama”.

Ruski episkopat u SSSR-u i prije i nakon ove „Poruke” javno je davao isključivo pohvalne izjave o sovjetskome režimu, vođama ili ideologiji, a u inostranstvu je konstantno i aktivno negirao ili relativizovao brutalnu vjersku diskriminaciju koju su sprovodile vlasti SSSR-a, uključujući i zastrašujuće činjenice o masovnim ubijanjima, prisilnim deportacijama i robijanju pravoslavnoga sveštenstva, te zatvaranju, skrnavljenju ili rušenju hiljada pravoslavnih crkava i manastira — prim.]

I tek pošto je Sovjetski Savez počeo da se raspada u posljednjim mjesecima 1991. godine, Aleksij II je izjavio da je „Rusija pretrpjela tešku bolest u obliku komunizma“.

Kada je Aleksija II jedan intervjuer podśetio na to da ga je, ne tako davno, Savjet za vjerske poslove Vlade SSSR-a svrstao u red onih vladika najodanijih državi, patrijarh je tražio oproštaj i razumijevanje tadašnjega stava.

Rusku pravoslavnu crkvu, međutim, nastavila je proganjati njezina prošlost o penetraciji KGB-a.

Arhivski KGB izvori su pokazali da su članovi pravoslavne jerarhije bili agenti. Otac Gleb, koji je objavio u javnosti izbor dokumenata, optužen je da je odao državne tajne i prijećeno mu je privatnim krivičnim gonjenjem. I arhive su ponovo zatvorene. Ali, Gleb Jakunjin je ostao prkosan. U januaru 1994. piše Aleksiju II:

 Ako se Crkva ne očisti od ljage špijuna i doušnika, ne može se ponovo roditi. Nažalost, samo je jedan vladika — arhiepiskop Hrizostom — imao hrabrosti da javno prizna da je u prošlosti radio kao agent; i otkrio svoje kodno ime: RESTAVRATOR.

Međutim, nijedan drugi crkveni jerarh nije slijedio njegov primjer. Među najistaknutijim agentima spadaju:

— DROZDOV, jedini od crkvenjaka koga je KGB SSSR-a 1988. godine zvanično odlikovao;

— zatim, ADAMANT [za koga Mitrohin tvrdi da je mitropolit Nikodim Rotov, a ruski istoričari misle da je riječ o mitropolitu Juvenaliju Pojarkovu koji je 1972-1981. rukovodilac Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije; ruski istoričari mitropolita Nikodima Rotova dešifruju kao agenta SVJATOSLAVA, prim]

— OSTROVSKI [mitropolit Filaret Vahromejev, 1981-1989. rukovodilac Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije, prim]

— MIHAJLOV [Kiril Gundjajev, sadašnji ruski patrijarh, 1989-2009. rukovodilac Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije, prim]

— TOPAZ [mitropolit Kliment Kapalin]

— ABBAT [mitropolit Pitirim Nečajev, njegovo kodno ime u prijevodu na crnogorski je IGUMAN, prim].

Očigledno je da se niko od ovih ili manje uzvišenih KGB agenata ne sprema da se pokaje. Naprotiv, iznose pastirske maksime o navodno neutralnom karakteru informisanja o Crkvi, a u crkvenoj štampi su se pojavljivali članci koji opravdavaju ulogu doušnika kao suštinsku za opstanak Crkve u antireligioznoj državi. Kodna imena, koja sam otkrio u arhivi KGB-a, pripadaju — najvišim jerarsima Moskovske patrijaršije”.

Ovo pismo Aleksiju II bilo je bez presedana u istoriji Ruske pravoslavne crkve; jer je, kao što je patrijarh sigurno znao, DROZDOV, najvažniji od agenta KGB-a koje je otac Gleb otkrio u arhivama u stvari bio on lično — Aleksij II Ridiger…

***

Rođen 1929. godine u Estoniji, tada nezavisnoj državi, u njemačkoj porodici koja je tokom 19. vijeka priješla u pravoslavlje, Aleks[e]j — to mu je i kršteno ime, s malom razlikom u odnosu na kasnije monaško Aleks[i]j — rukopoložen je, nakon kontroverzne ženidbe, 1950. za đakona, iste godine i za prezvitera-paroha jednoga hrama u Jihvi, gradu na śeveroistoku Estonije koja je deset godina ranije okupirana i pripojena SSSR-u.

Završio je Aleksej 1953. Lenjingradsku bogoslovsku akademiju, sa disertacijom o mitropolitu Filaretu Drozdovu (1782-1867). Njegovu promociju je u crkvenim strukturama osobito vodio mitropolit Nikodim Rotov (KGB agent ADAMANT ili SVJATOSLAV, 1960-1972. rukovodilac Odjeljenja za vanjske odnose Moskovske patrijaršije). Rotov ga je 1961. i intronizovao za vladiku u Talinu, glavnome gradu Estonske SSSR, nakon što je prethodno u svega nekoliko mjeseci iste godine zamonašen i proizveden u sveštenomonaški čin. Aleksij je uzdignut u čin mitropolita 1968. godine.

Ogranak KGB-a u Estoniji je 28. februara 1958. i službeno regrutovao tada prezivitera Alekseja; KGB ga je „krstio” DROZDOV — imenom koje je odrazilo Aleksejeve ranije preokupacije za bogoslovsku disertaciju u Lenjingradu. Iz izvještaja o službenoj regrutaciji, može se tumačiti da je i prije toga on bio „na vezi” s KGB-om, naime „otkucavao” svoje kolege-sveštenike.

U izvještaju 4. odjeljenja KGB-a Estonske SSR o obavještajnome radu za 1958. godinu, o Alekseju referišu sljedeće. 

„Agent DROZDOV, rođen 1929, pravoslavni sveštenik, visoko obrazovanje, kandidat bogoslovije, tečno govori ruski, estonski i slabo njemački. Regrutovan 28. februara 1958. na osnovu patriotskih ośećanja da identifikuje i razbije antisovjetski element iz redova pravoslavnoga sveštenstva; unutar pravoslavnoga sveštenstva DROZDOV ima veze koje su od operativnoga interesa za KGB.

Prilikom regrutovanja, nakon što se on fiksirao na praktični rad, uzeta je u obzir u budućnosti njegova nominacija kroz raspoložive mogućnosti za mjesto episkopa Talina i Estonije.

Tokom perioda saradnje s KGB-om, DROZDOV se pokazao u pozitivnom svijetlu; u izgledu je uredan, energičan i društven. Dobro upućen u teorijska pitanja teologije i međunarodne situacije. On se sa željom odnosi prema ispunjavanju naših zadataka, a već je iznio niz značajnih materijala na kojima se dokumentuju zločinačke aktivnosti crkvenoga odbora u Jihvi — ČURKINA i njegove supruge, koja zloupotrebljava službeni položaj prilikom izdavanja penzija nekim građanima (prima mito). Ovaj događaj će pružiti priliku da se DROZDOV obuči u praktičnome radu s KGB-om. Pored toga, DROZDOV je predočio i vrijedne materijale o svešteniku POVEDSKOM, koji su priloženi u dosije.

Trenutno radi na usavršavanju znanja njemačkoga jezika. Nakon što smo agenta fiksirali u praktični rad s organima državne bezbjednosti u konkretnim obavještajnim djelatnostima, planiramo i da ga iskoristimo u našim interesima tako što ćemo ga poslati u kapitalističke države kao člana crkvenih delegacija”. (Citat: „Отчет об агентурно-оперативной работе КГБ при Совете министров Эстонской ССР за 1958 год”, inf.d. №994, arhiv 5 отд. КГБ ЭССР; podnaslov: „Состояние агентурно-оперативной работы по пресечению враждебной деятельности церковников и сектантов”; folder: „Сов.секретно. Эк.2. Серия К”).

Dakle, tajni dokumenti otkriveni u Estoniji sugerišu da je u vrijeme njegova regrutovanja KGB procijenio da bi Aleks[e]j/Aleks[i]j  mogao biti „visoki letač”, predviđen u najmanju ruku za budućega episkopa pravoslavne eparhije Talina i Estonije, što se i desilo tri godine kasnije; i da će ga, docnije, Prva glavna uprava KGB-a slati u povjerljive misije u „kapitalističko” inostranstvo — i to se desilo.

Savjet za vjerske poslove SSSR-a iz 1979. sadrži pozitivnu „kontrolnu” ocjenu o tada mitropolitu Aleksiju, „koji i na riječima i na djelu potvrđuje, ne samo lojalnost, nego i patriotizam prema socijalističkome društvu”.

Načelnik 4. odjeljenja Pete glavne uprave KGB, V. I. Timoševski, februara 1988. informiše pretpostavljene: „Pripremljena je naredba predśednika KGB-a o dodjeli počasne diplome agentu DROZDOVU” (Citat: „Отчёта об итогах организационной и агентурно-оперативной деятельности 4 отдела 5 управления КГБ СССР”, ЦА КГБ f.1, op.5, por. № 360, Э.360, l.209).

Aleksij se u oficirskoj hijararhiji KGB-a, koliko se kroz ono malo javno dostupne evidencije može ispratiti, popeo najmanje do čina majora; a u crkvenoj jerarhiji 1990. do najviše pozicije — Patrijarha moskovskoga i cijele Rusije…

(Kraj)