Piše: Vladimir Jovanović
Od 1755, shvatajući ozbiljnost situacije, kada su Crnogorci svakodnevno očekivali napad trupa bosanskoga vezira Hadži Mehmed-paše Kukavice, dvojica crnogorskih mitropolita, Sava i Vasilije Petrović, nastojali su ne samo da ujedine unutrašnje snage, nego i pridobiju podršku Rusije u borbi protiv nadolazeće turske agresije.
U tu svrhu vodili su opsežnu prepisku, uključujući: caricu Jelisavetu Petrovnu, kancelara A.P. Bestužev-Rjumina, vicekancelara M.I. Voroncova, takođe i A.M. Obreskova u Carigradu. Taj Obreskov je 1751. postavljen za otpravnika poslova s titulom dvorskoga savjetnika, a godinu i po kasnije za ruskoga rezidenta (poslanika) u Osmanskoj carevini.
Mitropolit Vasilije u maju 1755. piše Obreskovu „čto bi vojnu ot nas tursku otvratil”. U februaru 1756. fermanom se Sultan obraća veziru bosanskome, da su „odmetnici”, kako piše, „u Crnoj Gori od davnina naviknuti na oholost i nepokornost”. Sultan dva mjeseca kasnije postavi novoga bosanskoga vezira, Ćamil Ahmet-pašu, naredivši mu vojni napad na Crnu Goru.
Međutim, Rusija je zauzeta svojim interesima, aktivnom pripremom za rat s Pruskom, tako da joj je bilo kakva komplikacija u odnosima sa Portom krajnje nepoželjna. Ipak, navodi ruski istoričar Sergej M. Solovjev:
„U tajnome reskriptu, Jelisaveta Petrovna je Obreskovu naredila: ‘Da ne bi doveli Crnogorce u očaj, treba učiniti sve što je moguće u njihovu korist, iako na strani; posavjetovavši se unaprijed sa dragomanom Porte, koji je naše vjere [Grk, prim], potrudi se da se zalažeš za olakšanje ovom istovjernom i nama revnosnome narodu i tajno ih [Crnogorce] obavijestiš o svemu što će se u vezi s njima učiniti na Porti, kako ne bi biii iznenađeni’”.
Obreskov je obavio povjerljiv razgovor s glavnim dragomanom (prevodiocem) Porte, dakle Grkom po nacionalnosti, koji ruskome diplomati savjetuje da ne napravi demarš u odbranu Crnogoraca, jer će to — citira istoričar Solovjev — „ubrzati pogibiju ne samo Crnogoraca nego i svih pravoslavaca koji su pod turskim jarmom”. Dragoman je smatrao da „ništa ne može biti za Portu ośetljivije, a za sirotinju pravoslavce opasnije, od toga da im ruska carica bude pokroviteljica; ovim se Turčin, sada usnuli lav, može probuditi”.
Nalazeći da su procjene dragomana razumne, Obreskov javlja Petrogradu da će „izbjegavajući otvoreno zastupništvo za Crnogorce pred Portom, njih tajno podržati” („Istorija Rusije od davnine”, XII-24, Moskva, 1993, str. 357-359).
Otprilike u to vrijeme, sa hodočašćâ po Svetoj zemlji — tokom kojih je, po prilici, imao kontakte i sa nekim od patrajaraha Jerusalima, Aleksandrije i Antiohije — u Carigradu se pojavio Vladimir Bukovski, arhimandrit, svetogorac iz manastira Dionisijata. I Vladimir, po nalogu Obreskova, postaje duhovnik ruske rezidenture u Carigradu…
Publicista Jevgenij Žirnov, na stranicama ruskoga lista „Коммерсантъ”, objavio je prošle godine interesantan članak, naslovljen: „U Rusiju ni pod kakvim uslovima ne puštati: Koliko je Vladimira Bukovskih zauvijek proćerano iz zemlje”.
Žirnov podśeća da je Vladimir Bukovski (1942-2019) — ruski književnik, jedan od najpoznatijih disidenata iz epohe SSSR-a, nakon višekratnih hapšenja, suđenja i osuda, tokom kojih je protiv njega, od strane sovjetske vlasti, zloupotrijebljena i medicina (psihijatrija) — proćeran iz zemlje, sa doživotnom zabranom povratka.
„Ali prvi proćerani Vladimir Bukovski nije bio disident, nego pravoslavni episkop, dva vijeka ranije”, navodi Žirnov. On opisuje susret Obreskova i budućega crnogorskoga episkopa u Carigradu:
„Stigavši u Carigrad, Bukovski se sastao s ruskim rezidentom Obreskovim. Čovjek koji je obilazio tolike turske provincije i iz prve ruke upoznao situaciju u njima, a osim toga i njegove je vjere, pravoslavne, bio je neprocjenjiv izvor informacija o zemlji koja je stalno u ratu s Rusijom. I zato je diplomata ‘naredio Vladimiru da bude s njim’. A onda je rezident dozvolio nemirnom Bukovskom da se vrati u Rusiju; i dao je monahu pasoš, koji je ukazivao da je njegov vlasnik ruski državljanin. Bukovski je, po običaju, putovao polako, od jednoga svetoga mjesta do drugoga. Jedan od njegovih ciljeva bio je grad Zadar, tamo će se pokloniti moštima Svetoga Simeona Bogonosca. Ali lađu, na kojoj je plovio, vjetar nanese na obale Crne Gore, đe su ga primili tamošnji arhijereji”.
Izgleda kako će biti teško utvrditi da li je dolazak Vladimira Bukovskog u Crnu Goru kod naših vladika, Save i Vasilija Petrovića-Njegoša, nepredviđeni epilog morske oluje, ili diskretan plan, dogovoren između njih i rezidenta A.M. Obreskova, bez izričitih znanja ili odobrenja vlasti u Rusiji?
Možda je iniciran veoma slobodnom interpretacijom Obreskova gore citiranoga naloga koji je dobio tajnim reskriptom od carice Jelisavete Petrovne, da za Crnogorce „treba učiniti sve što je moguće u njihovu korist, iako na strani” („хотя стороною”); uostalom, nije li on javio Petrogradu da će „izbjegavajući otvoreno zastupništvo za Crnogorce pred Portom, njih tajno podržati”.
Iz nekih detalja, vidi se da Obreskov ima simpatija za crnogorstvo. Na primjer, tokom razgovora s glavnim dragomanom Porte, koji je Grk i izjednačava ih s Crnogorcima, Obreskov ga napominje:
„postoji velika razlika između Grka i Crnogoraca: Grci su pokoreni, a CRNOGORCI SU NEZAVISNI NAROD” („…греки завоеванные, а ЧЕРНОГОРЦЫ НАРОД НЕЗАВИСИМЫЙ”, S.M. Solovjev, „Istorija Rusije od davnine”, str. 359).
Kako bilo, svetogorski arhimandrit Vladimir Bukovski — na temelju ili tajnoga plana Oberskova i crnogorskih mitropolita ili zbog morske oluje, ili Božijim proviđenjem — prispio je u slobodnu Crnu Goru, te je 30. oktobra 1756. u Cetinjskome manastiru Roždenija Presvete Bogorodice hirotonisan za episkopa zetskoga Crnogorske pravoslavne crkve — a sve uoči predstojećega napada Turaka.
Tih dana na Cetinju je održan i Crnogorski glavarski zbor, na kojem su, po prijedlogu mitropolita Vasilija, izabrani: guvernadur, serdar i šest vojvoda. Stanislav Radonjić je postao guvernadur i vojni komadant Crne Gore.
Tokom upravo ovoga Crnogorskoga glavarskoga zbora, nema sumnje, odlučilo se u konačnom o izboru Vladimira Bukovskog za novoga episkopa; jer, u sinđeliji o njegovome posvećenju visokopreosvećeni mitropoliti Petrovići-Njegoši napisaše:
„…Zbog toga smo se, SA SVIM NAŠIM KAKO DUHOVNIM TAKO I VOJNIM STARJEŠINAMA, POSAVJETOVALI; i pomenutog iz visokoslavne sveruske carevine arhimandrita Vladimra… u Roždestvenom manastiru Cetinje uz priziv blagodati Presvetoga Duha hirotonisali епископомъ богоспасаемыхъ пределовъ Зетскихъ...” (vidi link dolje).
Prema istoričaru J.P. Anšakovu, „pripremajući se za rat, Sava i Vasilije Petrović su posljednji put pokušali da pridobiju rusku podršku; početkom novembra 1756. mitropoliti su odlučili da pošalju ‘епископа Зетского’ Vladimira u Rusiju” („Crnogorski mitropolit Vasilije Petrović i Rusija”, zbornik „Crnogorci u Rusiji”, Moskva, 2011, str. 44).
Ako je tako, zbog čega je trebalo oko godinu i po da episkop Vladimir dođe početkom proljeća 1758. u Rusiju? Od novembra 1756. krenuo je na slobodni crnogorski vladikat bosanski vezir s turskom vojskom — u čijim je redovima bilo i dosta pravoslavnih Srba iz Hercegovine — svirepo postupajući prema zarobljenoj crnogorskoj nejači, zauzimajući Čevo i prodirući kroz Cuce. No, crnogorska vojska, predvođena guvernadurom Radonjićem, potukla ih je u selu Tomići. To se desilo oko Božića 1756, dakle u decembru po starome kalendaru.
Prema jednom od ondašnjih izvještaja, „Crnogorci su ostali pobjednici, jer iz straha Turci su bili prinuđeni da napušte bojno polje na kome su ostavili cio provijant; i po noći uoči Božića utekoše” (Kruno Prijatelj, „Ljetopis nepoznatog Splićanina od g. 1756 do 1811”, „Starine: JAZU”, 44, Zagreb, 1952, str. 66).
Januara 1757. u Nikšiću je dogovoren crnogorsko-turski mir. A prije nego je početkom novembra 1756. do oružanih borbi u ovome crnogorsko-turskome ratu došlo, mitropolit Vasilije je, skupa sa Teodosijem Mrkojevićem, napuštio Crnu Goru, navodno „da nitko ne zna” — kako je, usred međusobne svađe, docnije tvrdio Mrkojević; međutim, ne pominje da je tom prilikom iz Crne Gore otišao i novoposvećeni episkop zetski Vladimir Bukovski…
Kada je episkop Vladimir početkom proljeća 1758. prispio u Rusiji, tamo je, na inicijativu arhiepiskopa novgorodsko-luckoga Dmitrija Sečenova, „stavljen pod arest” u Simeonovski manastir u Moskvi i protiv njega je Sinod Ruske crkve pokrenuo crkveno-sudski postupak s ciljem da ga raščini.
Ali, 5. oktobra 1758. Sinodu se obratio mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš. Iz njegova pisma, koje se pokazalo odlučujućim da se Vladimir oslobodi i ne raščini — doznaje se puno toga.
Na primjer, da je Vladimir, po dolasku u Crnu Goru, predočio dokumente: da je državljanin Ruske carevine i svetogorski monah-arhimandrit; ali predočio je i druge važne gramate o sebi: po prilici veoma pohvalne od jednog ili više pravoslavnih patrijararha Istoka; takođe, i turski dokument — ferman — koji mu kod osmanskih vlasti daje status zaštićene ličnosti.
Ako su ga dokazi da je svetogorski klirik, pohvaljen od jednog ili više pravoslavnih patrijararha Istoka, uz to ruski državljanin, preporučile za uzdizanje u episkopa, turski ferman je imao možda presudnu ulogu da se Vladimir naznači za episkopa Crnogorske crkve u Zeti — oblasti koja je tada pod osmanskom vlašću.
To upućuje na zaljučak da su crnogorski mitropoliti zaista namjeravali da u Zeti, koja je od ustanovljena autokefalne Crnojevića mitropolije 1485. potpadala pod njihovu jurisdikciju, ustroje svoju eparhiju i obnove na tim prostorima crkveni život sa eparhijskim vladikom zetskim koji je zaštićen dvostrukim imunitetom — fermanom i ruskim državljanstvom.
A iz nekih drugih dokumenata se vidi da je ova eparhija trebala da obuhvati i dio Crnogorskoga primorja, pod vlašću Osmanlija, uključujući i grad Bar. Za onaj dio Crnogorskoga primorja pod Mletačkom vlašću (Paštrovići, Grbalj, Budva, Kotor, Risan, Herceg-Novi), de facto je iz manastira Stanjevića još ranije bila uspostavljena katedra primorska Crnogorske pravoslavne crkve, a na temelju odobrenja iz mletačkoga dukala (1718. godine).
Osim toga, Vasilije u pismu Sinodu Rusije navodi i da je episkop Vladimir Bukovski, „po održanoj od našega crnogorskoga naroda pobijedi nad Turcima”, dakle krajem 1756, lično odlazio u Zetu i na licu mjesta obišao za njega predviđenu eparhijsku katedru na koju je naznačen od crnogorskih mitropolita — crkvu Svetoga Nikole, po prilici onu na Vranjini, na mjestu 1714. razorenoga manastira, poviše ušća Morače u Skadarsko jezero, nekad bogato darivana od starocrnogorskih vladara Balšića i Crnojevića.
Cjelokupno Vasilijevo pismo Sinodu Rusije od 5. oktobra 1758. i druge činjenice o crnogorskome episkopu Vladimiru Bukovskom, kao i o još dvojici episkopa koji su do 1758. i 1764. godine, bez znanja i odobrenja ili traženja naknadne potvrde Ruske crkve i Pećke arhiepiskopije, posvećeni u tada de facto nezavisnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a bezmalo su nepoznati savremenoj javnosti — opširnije u nastavku ovoga serijala…
Nastavlja se.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR