Piše: Vladimir Jovanović
Početkom proljeća 1758. Vladimir Bukovski, episkop zetski Crnogorske pravoslavne crkve, doputovao je u Moskvu sasvim legalno, predočavajući, po dolasku do ruskih granica i na putu dalje, pasport koji mu je u Carigradu izdao ruski rezident (poslanik) u Osmanskoj carevini, državni savjetnik A.M. Obreskov.
Na putu iz Crne Gore su mu, kroz Mletačku republiku i Austrijsku carevinu, tamošnje vlasti izdavale putne isprave koje potvrđuju njegov identitet da bi mu olakšali putovanje. U nekima je naveden kao ruski državljanin, u drugima nije. Nijesu ga sve ove isprave nazivale episkopom; niti je za to bilo potrebe. Ali, u dokumentu izdatom u Mlecima, on je ubilježen, po sluhu, ne kao Vladimir Bukovski, već kao „Nadir Bukorski”.
To je u kancelariji Sinoda Ruske crkve u Moskvi izazvalo sumnje; najprije na osnovu kontroverze oko Vladimirova ruskoga državljanstva, potom u ispravnost gramate (sinđelije) mitropolitȃ Save i Vasilija Petrovića-Njegoša i uopšte u istinitost njegova episkopskoga posvećenja. Onda su mu iz Sinoda: ograničli slobodu kretanja na Simonovski manastir u Moskvi, zabranili sveštenosluženje, te podvrgli crkveno-sudskome postupku.
U dokumentima koje je episkop Vladimir Bukovski imao kod sebe, tvrdili su iz sinodske kancelarije da nije sve jasno po pitanju njegova državljanstva, navodno „bilo je nemalih razlika“. Vladimir je kazao da, iako Bjelorus, jeste rođen u Smolensku (Ruska carevina), ali nije sa sigurnošću znao godinu svoga rođenja, uostalom kao mnogi ljudi tada jednostavnog porijekla.
Tokom višemjesečne istrage, od proljeća do rane jeseni 1758, optužbe da Vladimir nije ruski državljanin ispostavile su se klimave — ispitivali su ga zašto ga je A.M. Obreskov evidentirao kao ruskoga državljanina, iako su o tome mogli da se informišu i lično kod ruskoga rezidenta u Carigradu.
I raznim drugim provjerljivim dokumentima su oborene intrige da Vladimir u mladosti možda nije kanonski postriženi monah i rukopoloženi klirik Vaseljenske patrijaršije, te intrige da nije proteklih godina vodio primjeren sveštenomonaški život. Iz Sinoda su se potom fokusirali na stigmatizaciju crnogorske gramate o hirotoniji, posljedično i crnogorske hirotonije kao takve.
Tvrdilo se, sa stanovišta ruskih tumačenja crkvenih kanona, da je pogrešno sastavljena: „U gramati koja mu je data o posvećenju njegovom u episkopa Zetskih predjela, nijesu naslovljeni gradovi koji mu prinadleže kao episkopu Zetskih predjela”.
A pošto u gramati nije postojao spisak gradova uključenih u eparhiju zetsku, onda se i hirotonija Vladimira Bukovskog u Sinodu Rusije smatrala nezakonitom.
Ova optužba pokazuje ili zlonamjernost ili nepoznavanje prilika — u slobodnome vladikatu Crne Gore, u kojem su već postojala dva kanonska arhijereja, Sava i Vasilije, kao i desetine prije njih — nije bilo niti jednoga grada.
I kada je 1485. osnovana autokefalna Mitropolija na Cetinju, na njemu je bio samo dvor i novopodignuti manastir; iako, dakle, Cetinje tada nije bio klasičan grad (metropola), gospodar Ivan Crnojević u svojoj poznatoj hrisovulji Visariona, poglavara Crkve, imenuje — mitropolitom, a Vavilu episkopom (docnije se on, nakon Visarionove smrti, pominje kao arhiepiskop).
Što se gramate za Vladimira Bukovskog tiče, u njoj jeste jasno naznačeno mjesto službe, njegova eparhija, jer je tu piše da je i posvećen i naznačen „епископомъ богоспасаемыхъ пределовъ Зетскихъ”…
„Postojao je još jedan razlog za ograničavanje njegove slobode. Sveštenici njegova tipa su tada u Rusiji nazivani ‘vaseljenskim monasima’ (‘вселенскими монахами’). A njih je rusko sveštenstvo, u stvari, smatralo neprijateljima pravoslavlja”, piše ruski publicista Jevgenij Žirnov.
On je prošle godine na stranicama ruskoga lista „Коммерсантъ” objavio članak „U Rusiju ni pod kakvim uslovima ne puštati: Koliko je Vladimira Bukovskih zauvijek proćerano iz zemlje”.
„Ekonomski razlog za postupak Sinoda protiv episkopa Vladimira Bukovskog je očigledan”, otkriva možda stvarnu pozadinu stigmatizacije episkopa Vladimira Bukovskog u Moskvi.
„Crnogorske vladike su cijenili sposobnost Bukovskog da prikupi sredstva i ponudili mu da bude na čelu eparhije koju je trebalo ponovo stvoriti”, piše Žirnov. „Novoposvećeni vladika je, sa dozvolom i gramatom crnogorskih mitropolita otišao u Moskvu, sa njemu dobro poznatim ciljem — ‘da traži milostinju od pravoslavnih hrišćana’“.
Čini se da nije bilo razloga za zabrinutost. Kao svetogorac, monah-arhimandrit manastira Dionisijata, Vladimir Bukovski je u Rusiju doputovao1758. sa sličnim ciljem kao i dvanaest godina ranije (1746), da prikuplja priloge u korist pravoslavnih, njihovih crkava i manastira, potlačenih od Turaka — sada da bi ustrojio eparhiju Crnogorske crkve u Zeti, koja je pod osmanskom vlašću.
„Međutim, novi dolazak Vladimir Bukovskog u Moskvu za ruske duhovne vlasti bio je uporediv sa užasom koji bi zahvatio seljake kada se u selu pojavi gladni međed”, piše Žirnov.
„Episkop eparhije opustošene od nevjernikȃ, a osim toga, sa iskustvom hodočašćȃ po Svetoj zemlji i poklonjenjȃ svim najznačajnijim hrišćanskim svetinjama južne Evrope, bio bi rado viđen gost i pripovjedač u plemićkim i trgovačkim kućama. I sa svojim iskustvom prikupljanja milostinje — o tome je, inače, pred Sinodom posebno ispitivan — Bukovski je mogao da ostavi manastire i crkve u Moskvi bez značajne sume milostinja vjernikȃ. A nakon Moskve, namjeravao je da pośeti i Petrograd”.
Konačno, 5. oktobra 1758. mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš je Sinodu Rusije uputio pismo. Ispostaviće se da je ono bilo ključno da se episkop Vladimir Bukovski oslobodi iz de facto pritvora unutar moskovskoga manastira i da do kraja života ostane kanonski episkop Crnogorske pravoslavne crkve.
Osim toga, Vasilijevo pismo upućuje na zaljučak da su crnogorski mitropoliti zaista namjeravali da u Zeti, tada pod osmanskom vlašću, a koja je od ustanovljena Crnojevića mitropolije potpadala pod njihovu jurisdikciju, ustroje svoju eparhiju i obnove na tim prostorima crkveni život. Novi eparhijski vladika zetski je pred osmanskim vlastima zaštićen dvostrukim imunitetom na temelju dokumenata — fermanom i ruskim državljanstvom. Njemu naznačena eparhijska katedra zetska Crnogorske crkve je hram Svetoga Nikole, najvjerovatnije onaj na Vranjini, razoren u turskome pohodu 1714. godine.
Vasilijevo pismo je u Petrogradu 1912. objavljeno u „Cjelokupnoj zbirci odluka i naredbi za odjeljenje pravoslavne vjeroispovijesti Ruske carevine” (tom XIV). U prijevodu na crnogorski, glasi:
„Oca arhimandrita Vladimira Bukovskog, iz Carigrada, đe neko vrijeme bješe ispovijednik na dvoru ruskoga rezidenta, na svome putovanju za Rusiju, preko Krfa i mletačke oblasti, na Jadranskome moru vjetar zanese u Crnu Goru, a prilikom napada Turaka s Mlečanima radi istrebljenja našega.
Mi, kao Rusiji vjerni i usrdni, uvjerismo se sljedeće iz gramatȃ datih njemu: od ruskoga rezidenta da je Velikorosijanin rodom; a od svih patrijaraha o stanju njegova primjerna života i priključenija, đe god da je bio; i od Porte otomanske ferman.
I posvetismo ga za episkopa, s tim da, kada nas Bog sačuva od tih varvara, Vladimir bude episkop u Zeti; a za slučaj da budemo ubijeni, on bi, kao po datom mu fermanu, imao slobodu pred Turcima da uzme posebne crkvene sasude stečene u našoj rezidenciji i odnese ih u Rusiju.
I po održanoj od našega crnogorskoga naroda pobijedi nad Turcima, on viđe njemu opredjeljeno mjesto u Zeti — crkvu posvećemu Svetome Nikoli; pa odluči da ode u Rusiju kako bi, svojim trudom, izmolio od dobronamjernih davaoca priloge, a radi opravke svake potrebitosti na toj crkvi; takođe i sebi da pribavi arhijerejske odežde.
A u Moskvi, igrom slučaja, budući da potpade pod arest već duže vrijeme u manastiru Simonov, trpi svakojake nepodnošljive nevolje.
Toga radi, Svjatjejši praviteljstvujušči Sinod molim: da višepomenuta episkopa Vladimira Bukovskog iz aresta otpušti i snabdije ga pasportom za naše krajeve u Zetu; i ukoliko se Vaše Svjatjejšestvo sablagovoli, da mu se dozvoli da, od dobronamjernih davaoca, traži u Moskvi priloge s kojima bi mogao da otputuje na od nas određeno mjesto za njega u Crnu Goru. — 1758. godine 5-og dana oktobra”…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR