‘Mitropolit i glava PRAVOSLAVNE CRNOGORSKE CRKVE’ u Morači (1889)

Priredio: Vladimir Jovanović

U Andrijevici 9. novembra 1889. mitropolit Mitrofan Ban je osveštao dvije godine ranije podignutu crkvu — taj hram Svja[tago] Arhistratiga Mihaila, na lokalitetu Radunovcu, docnije Knjaževcu, dar je Vasojevićima knjaza crnogorskoga Nikole; a četiri dana kasnije, na povratku za Cetinje, Mitrofan prolazi kroz Kolašin, za Moraču, manastir u kojem je ranije bio iguman i učitelj.

Ovo je Mitrofanova prva vizitacija Morače nakon što je — po prethodnom izboru knjaza Crne Gore Nikole, a po običaju koji je 1833. započeo Petar II Petrović-Njegoš — od sinodskih arhijereja Ruske crkve i u prisustvu ruskoga cara u Petrogradu 1885. hirotonisan za arhipastira SVETE CRNOGORSKE CRKVE.

O Mitrofanovoj prvoj mitropolitskoj vizitaciji Morače 13. novembra 1889. izvještava se u „Prosvjeti: listu za Crkvu i školu” (I-II, II, str. 15-18, 1890, izdavač Knj[aževsko] Cr[nogorsko] Ministarstvo prosvjete i crkvenih djela). Navodi se da su od Kolašina do Morače u pratnji Mitropolita kapetan Malin Radović, barjaktar Miloš Radović, Akan Marić i Đorđe Stanić, trgovci kolašinski.

Preko Dobre Lazine i Bulina Groba, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve s pratnjom spuštio se do na rijeku Bistricu, „pa otolen produžismo putovanje na Crkvinu, kuda vodi putanja, obasuta bukovom šumom, na veliko brdo Kali odakle se mogao viđeti manastir Morača”.

Silazeći stranama, put sela u Gornje Ravni, predusreli su ga Ravnjani sa barjaktarom Radivojem Jankovićem; „a spuštajući se niz selo Drljeviće, tun je predusrio Preosvećenoga Mitropolita kapetan Mrdelja Radović sa velikom gomilom naroda, koji bijahu izašli u srijetanje svome Arhipastiru; pa se odatle produžio put k Manastiru na Dabar preko Śenokosa, đe bijaše iz počasti došla jedna četa Moračana sa oficirom Tomom Radovićem”.

„Put se nastavio niz Đurđevinu i Čioca do sâmoga mosta manastirskoga, kojega je ogradio na rijeku Moraču glasoviti junak — arhimandrit Dimitrije [Radojević iz Jasenova, prim] još za života, dok je Manastirom upravljao”, piše „Prosvjeta”.

Kad je „priješao most, krene se Njegovo Preosveštenstvo pješki uz brijeg do ravnice manastirske, đe mu se počast vojnička učinila od dvije čete vojnika, Đu[r]đevske i Jasenovske, za koje vrijeme zvonjahu manastirska zvona”.

Navodi se kako su „na pozdrav dolazili svi glavari Moračko-Rovački: g. brigadir Miro Pavićev [Vlahović], kapetan Radovan Begov [Redžić], Malin Radović, Mrdelja Radović, komandir Dragiša Perkov Medenica, potkomadir Nenad Čmitin [Dožić], Milosav Mišnjić, Mihaile Božov i cijelo sveštenstvo”.

„Upoređeni đaci moračke osnovne škole sa učiteljem g. Milunom Medenicom i Stankom Markovićem, sa krstovima, svijećama i horugvama predusrijetahu, a Morački Otac Iguman g. Mihailo Dožić, sa sveštenstvom Moračko-Rovačkim u bogatim odjejanijama sa Krstom i Jevanđeljem pristupe Njegovome Visokopreosveštenstvu Mitropolitu Mitrofanu”.

„Vaše Visokopreosveštenstvo! Prvim vašim dolaskom u ovo mjesto srećno je ono bilo, što vas je imalo za svoga starješinu, jer u svakom pogledu starali ste se za napredak istoga”, kazao je iguman Mihail(o) Dožić iz Vrujaca, bratstva Medenica, docnije član Sv. Sinoda Crnogorske crkve.

„Danas je pak srećno, što Vas dočekuje kao svoga starješinu i kao glavu CRNOGORSKO-ZAHUMSKE CRKVE”.

Manastir Morača tada potpada pod Zahumsko-rašku eparhiju Crnogorske pravoslavne crkve, sa katedrom u Ostrogu, a tom eparhijom do 1908. takođe administrira mitropolit Mitrofan.

„Milostivi Arhipastiru!” — nastavio je iguman morački Mihail. — „Svi skupa polažemo u Vas tvrde nade, da ćete nas zadržati i dalje u očnnskoj milosti i pametnoj arhipastirskoj upravi, koju Vam je promisao Boga i blagovoljenje vazljubljenoga našega GOSPODARA povjerilo. Iz dubljine duše molimo Svemogućega, da Vas mnogo ljeta poživi na potporu pravoslavne vjere i domovine”.

„Śutra dan 14. novembra držata je svečana Arhijerejska služba sa mnogobrojnim sveštenstvom”, piše „Prosvjeta”, „na kojoj je govoreno mnogoljetstvije za zdravlje Vladajućega Doma i SVEGA NARODA CRNOGORSKOGA. Gospodin Mitropolit govorio je vrlo poučnu beśedu o ljubavi Boga i bližnjega, kao i o značaju ovoga svetoga starinskoga hrama”.

„Visokopreosvećeni g. Mitropolit Mitrofan 15. novembra, poslje druge svoje službe, pośetio je osnovnu četvororazrednu Moračku školu, želeći se upoznati s vaspitanjem i nastavom dječijom. U 11 sati uđe u školu sâmu, đe bijahu sva đeca iskupljena, da prime njegov Arhipastirski blagoslov; i tom prilikom, pri dolasku Mitropolita Mitrofana, učitelj Milun Medenica izgovori slijedeće”.

Evo tog govora učitelja moračkoga Miluna Medenice, koji će se docnije zapopiti, postati paroh u Morači Zahumsko-raške eparhije Crnogorske pravoslavne crkve:

„Vaše Visokopreosveštenstvo

Milostivi Arhipastiru!

Blagovolite, Vaše Visokopreosveštenstvo, saslušati ovo nekoliko riječi.

Ja, kao jedan od vaših učenika, nemam ovđe mjesta niti umijem iskazati dobročinstva, koja je Vaše Visokopreosveštenstvo učinilo ovome plemenu i omladini njegovoj.

Vi ste prvi put u ovome mjestu stupili 1869. godine za starješinu ovoga Manastira, u isto vrijeme i za učntelja ovoga plemena. Teškoće, koje su bile skopčane sa Vašom nastavničkom dužnošću, Vi ste sa neumornim trudom i revnosnim radom sve savlađivali — među kojijema bila je prva, što mjesto ovo nije bilo snabdjeveno ni sa školskim zdanijem, te ste ga Vi popravili i u istom školu smjestili.

U ovom zavodu Vi ste stupili kao nastavnik prvi 1873. godine. Ovo je bio prvi rasadnik, u kome je trebalo iznjivnti mladence za umnoženje po plemenu.

Ne može mi niko zabaviti kad kažem, da ste Vi ovaj rasadnik odnjegovali na najviše zadovoljstvo ne samo plemenu nego i državi; jer iz njega su izašle ako i male snage, koje vrše danas lijepe dužnosti i čine državi dosta dobre usluge, što su rijetko izlazile iz zavoda, koji je prema ovome i u jednome plemenu u Crnoj Gori, a da me ko upita čije su to zasluge? Ja mu mogu slobodno odgovoriti da su Vašega Visokopreosveštenstva.

Pored zasluga, koje ste učinili omladini Moračkoj, više učinili ste plemenu i državi i to u najtežim danima iskušenja pri napadaju neprijateljske sile na Moraču 1877. godine.

Svemogući Tvorac uz Vaše usrdne molitve, junačka pregnuća i mudru upravu, izbavio je od napasti neprijateljske ovu svetu obitelj, koja je ovome plemenu kao źenica u oku, a državi kao prva i najljepša uspomena negdašnje veličine srpske države i mogućnosti njenih Vladalaca služila. To su dvije glavne činjenice, zbog kojijeh ovo pleme i ostalo je Vama vječito blagodarno.

Pa velika milost Božja, za tolika dobročinstva i požrtvovanja, i Vas je obilato nagradila te danas stupate u ovaj zavod kao Mitropolit i glava PRAVOSLAVNE CRNOGORSKE CRKVE u našoj dičnoj domovini, što je ovome zavodu i svetoj obitelji najviša dika.

Sada mi ne ostaje drugo no moliti Svemogućega Boga, da Vaše Visokopreosveštenetvo mnogo ljeta poživi na diku Crkve i naroda svoga.

Dopuštite mi, Vaše Visokopreosveštenstvo, da Vam sa najvećom pokornošću ovaj zavod preporučim i pristupim u ime omladine svetoj desnici Vašega Visokopreosveštenstva”.

Navodi se kako je „na ovoj beśedi g. Mitropolit zahvalio se srdačno učiteljima, a đeci darovao je 10 fiorina, da kupe što im je potrebno kao đacima”.

U Morači je Mitrofan ostao do 20. novembra 1889, a tada je preko brda Štavanj, sela Ptič, prenoćio u Lijevoj Rijeci, pa nastavio put Vjeternika u Bratonožiće, na Pelev Brijeg; a „iza toga je produžio svoje dalje putovanje pre[k]o Podgorice na Cetinje”.