Barska nadbiskupija – Šimun Milinović

Piše: Jadranka Selhanović

Nakon završetka Crnogorsko-turskog rata (1876-1878), crnogorska država je znatno proširena novom teritorijom. Na prostoru koji je nakon ovog rata pripao Crnoj Gori, živjelo je desetak hiljada nepravoslavnog stanovništva. Od tog broja oko 5000 stanovnika katoličke vjeroispovijesti živjelo je uglavnom na prostoru između Morače, Skadarskog jezera i Primorja. Njihova vrhovna vjerska institucija bila je Barska nadbiskupija, koja je od 1867. godine, bila u sastavu Skadarske nadbiskupije.Sjedište Skadarsko-barske nadbiskupije nalazilo se u Skadru.

Odlukama Berlinskog kongresa (1878), Crnoj Gori je u novim granicama, zvanično priznat status nezavisne države. Odlukama kongresa bile su definisane i obaveze prema novom stanovništvu. Zahtijevalo se da svi crnogorski podanici dobiju ravnopravan tretman, nezavisno od njihove vjerske pripadnosti. Imajući u vidu značaj Barske nadbiskupije kao vrhovne duhovne institucije cnogorskih katolika, cnogorski knjaz Nikola I Petrović, je nastojao da njeno sjedište bude u Crnoj Gori. To je značilo obnoviti samostalnost nadbiskupije sa sjedištem u Baru. Za povratak njenog ranijeg statusa knjaz Nikola se obratio đakovačkom biskupu Štrosmajeru. Štrosmajer je, shodno zahtjevu crnogorskog knjza, intervenisao kod Svete Stolice da se Barska nabiskupija odvoji od Skadarske, postane samostalna vjerska institucija i pod njenu jurisdikciju stave svi crnogorski katolici. Pregovori između Vatikana i Crne Gore završeni su zaključivanjem ugovora-konkordata 1886. godine. Ovim ugovorom regulisan je status Barske nadbiskupije i položaj katolika u Crnoj Gori.

Za prvog nadbiskupa obnovljene Barske nadbiskupije imenovan je Šimun Milinović. Dužnost barskog nabiskupa obavljao je od 1886. godine do svoje smrti 1910. godine.

Šimun Milinović rođen je u Lovreću 1835. godine. Školovao se u Omišu, Makarskoj, Zaostrogu. U Sinju završava gimnaziju. Nakon završene prve godine Bogoslovske škole u Šibeniku, zaredio se 1857. godine. Obavljao je dužnost pomoćnika učitelja u gimnaziji u Sinju. Potom odlazi u Beč gdje završava filozofski fakultet. Nakon završenih studija vraća se u Sinj i postaje sinski paroh. Uz posredovanje J. J. Štrosmajera postavljen je 1886. godine za nadbiskupa Barske nadbiskupije. Janura 1887. godine položio je zakletvu pred knjazom Nikolom na Rijeci Crnojevića.

O životu Barske nadbiskupije nakon njenog obnavljanja i njenom 25 godišnjem djelovanju u nezavisnoj državi Crnoj Gori, odnosno periodu u kojem je na čelu ove vjerske institucije bio barski nadbiskup Šimun Milinović, nema istoriografskih radova. Bavljenje ovim periodom Barske nadbiskupije u glavnom se svodilo na problem zaključivanja Konkordata. Nekoliko radova o ovoj vjerskoj instituciji odnosi se na vrijeme kada je na čelu Barske nabiskupije bio dr Nikola Dobrečić (1912-1955.).

S namjerom da ukažemo na važna dešavanja iz vremena obnavljanja Barske nadbiskupije, na njen položaj i djelovanje u nezavisnoj crnogorskoj državi, ovom prilikom objavljujemo desetak dokumenta. Ovi izvori čine dio prepiske barskog nadbiskupa sa crnogorskim ministrima prosvjete i crkvenih djela, kao i dio Milinićeve prepiske sa knjazom Nikolom. Dokumenta o kojima je riječ nalaze se u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju i Arhivsko bibliotečkom odjeljenju Državnog muzeja. Pripadaju fondu „Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova“ i fondu „Nikola I“.

Problemom uvođenja bogoluženja na staroslovenskom jeziku u katoličkim crkvama u Crnoj Gori, nadbiskup Milinović se bavio od samog početka vršenja dužnosti barskog nadbiskupa. O njegovim nastojanjima da riješi ovo pitanje svjedoči njegov izvještaj od 7. novembra 1887. godine u kome obavještava crnogorskog ministra prosvjete i crkvenih poslova da je od Sv. Stolice dobio svečanu dozvolu za upotrebu staroslovenskog jezika u crnogorskim katoličkim crkvama. Ovoj dozvoli posebno se protivio austrougraski poslanik u Vatikanu. Austrougarski protest bio je uslovljen prekidanjem diplomatskih veza između Beča i Vatikana. Kako izvještava Milinović, dozvolu datu katoličkom sveštenstvu u Crnoj Gori, Sveta Stolica nije htjela opozvati, ali je austrougraskim vlastima bilo udovoljeno time što je bečkim biskupima bilo zabranjeno održavanje liturgije na staroslovenskom.

Na Milinovićev odnos prema crnogorskoj državi ukazuje nekoliko njegovih pisama upućenih nadležnom ministarstvu na Cetinje. Obavješavajući nadležne da polazi za Zagreb radi dogovora o štampanju Misala glagoljicom, navodi da je posebno skrenu pažnju svješteniku Vočamentiču, koji ga mijenja u odsustvu, na zabranu održavanja svečanog crkvenog moljenja za strane vladare. Do obnavljanja Barske nadbiskupije, bilo je ustanovljeno da se svake godine 18. avgusta u katoličkim crkvama održava svečano moljenje za austrogarskog cara. U dugom pismu Milinović traži od crnogorske vlade da izda dozvolu za angažovanje jednog svještenika u Koče, i navdi da se radi o svešeniku koji je „poznat kao miroljubiv čovjek i odan Crnoj Gori“.

Milinovićeva pisma posebno ukazuju na probleme svešteničkog kadra, na potrebu popravke i izgradnje novh crkava i parohijskih domova, određivanja mjesta za katoličko groblje u Podgorici i Baru. U jednom obraćanju crnogorskim vlastima Milinović moli da zvanično Cetinje posreduje kod podgoričkog kapetana da se dozvoli izgradnja manje crkve uz kuću podgoričkog župnika. Jer, kako kaže Milinović, „Ja sam se osvjedočio sam da uopće stanovi i crkve, gdje ih ima, u najgorem su stanju. U Podgorici bogosluženje obavlja se u kuhinji, a u Šestanima u podrumu“.

Prema zvaničnom popisu Barska nadbiskupija je 1888. godine, pored nadbiskupa i sekretara nadbiskupije imala 11 župnika i to: Bar, Livari, Podgorica, Zatrijebač, Šestani, S. Đorđe, S. Nikola, Salci, Ulcinj i Zubci. Osim dvojice župnika u Šestanima i S. Đorđu, koji su bili iz Šušanja i barskog župnika iz Perasata, trojica su bili iz Skadra, četvorica Italijani i jedan Splićanin. Već sljedeće godine Milinović nagovještava ministru prosvjete i crkvenih poslova da bi trebalo obezbijediti duhovno „opsluženje“ katolika koji žive u Cetinju, Rijeci, Vir-Pazaru i Danilovgradu.

Odnos između Barske nabiskupije i crnogorske države, najskilovitije opisuje prepiska vođena između nadbiskupa Milinovića i knjaza Nikole povodom Milinovićevog podnošenja ostavke (februar 1890), na dužnost barskog nadbiskupa. Odugovlačenje, kako se barem činilo Milinoviću, sa izdavanjem dozvole za štampanje Misala glagoljicom, opredijelilo je Milinovića da podnese zahtjev Sv. Stolici da ga razriješi dužnosti barskog nadbiskupa. U pismu kojim o svom činu obavještava crnogorskog knjaza, Milinović iznosi sve nedaće sa kojima se susrijeće kao barski nadbiskup. Nedostatak svešteniškog kadra, kako smatra Milinović, prijetio je da u naredne dvije godine Barska nadbiskupija ostane bez sveštenika. „Ja imam samo 10 sveštenika,“ pisao je Milinović knjazu,“od kojih župnik u Podgorici ima 78 godina, oni u Zatrijepču 76, oni u Kučima 65, ovi nijesu već za službe“. Pri takvoj situaciji i njegov prijedlog da se podigne malo Sjemenište smatra zakašljelim. Na njegove zahtjeve da se novčano pripomogne katoličko sveštenstvo vlada nije odgovarla.

Na ovo Milinovićevo pismo uslijedio je knjažev odgovor. U uočljivo prijateljskom obraćanju, knjaz je Milinovićev čin ostavke ocijenio kao ishitren. Smatrao je da se u toku samo tri godine njegove službe na čelu Barske nadbiskupije nije moglo sve potrebno završiti. Njegovo zalaganje za štampanje Misala glagoljicom smatra rodoljubivim činom. Zato ga poziva da nastavljajući svoju dužnost zajednički rade na prevazilaženju poroblema „dajući jugoslovenstvu primjer pravog bratstva i složnoga rada“.

Umjesto odgovora na podnešenu ostavku na mjesto barskog nadbiskupa, kao se vidi iz pisma koje je Milinović uputio nadležnom ministrastvu, stiglo je obavještnje Sv. Stolice da se odobrava štampanje staroslovenskog misala glagoljskim pismom.
Zadnji priređeni dokumet iz 1909. godine u kojem je dat spisak rimokatoličkih bogomolja i sveštenih lica u Knjaževini Crnoj Gori ukazuje da je nekadašnje stanje bilo znatno izmijenjeno.

U Baru je postojala Katerdala i tri crkve, u Ulcinju parohijalna crkva i dvije manje crkve, u Podgorici se privodila kraju izgradnja crkve, Zatrijebač je imao parohijalnu crkvu i pet crkva. U Sv. Nikoli postojala je parohijalna crkva, Livari su imali jednu parohijalnu crkvu i crkvu u selu Pinići, u Zubcima je bila parohijala crkva i dvije manje crkve, Sv. Đorđe je imao parohijalnu crkvu i crkvu u selu Peći, u Koće je bila parohijalna crkva, Valč je imao parohijalnu crkvu i crkvu na goblju. Na Cetinju se izgrađivala parohijalna crkva.

Zbirni izvještaj je glasio:
Parohijalnih crkava 10, nedovršenih 2, crkvica 19, sveštenih lica 12.

U narednom TEKSTU možete pregledati dokumenta odnosno pročitati prepisu Milinovića.