“Najčeličniji od svih Crnogoraca”: Čovjek i junak sa domovinom "usred srca"

Marko Miljanov, ili kako ga je njemački naučnik Bernhard Švarc nazvao “najčeličniji od svih Crnogoraca”, rođen je na današnji dan 1833. u kući Popovića na Medunu, u Kučima.

Odmah po njegovom rođenju pričalo se o nekim znacima po kojima se razlikovao od druge djece.

Prvi, vidljiv, znak bijeli biljeg na vrhu čela, iz kojeg je poslije iznikao takozvani “vučji pramen”, što se tada tumačilo kao predznak velikog junaštva.

“Drugi znaci bijahu: neobično napedovanje, rast i ljepota“, piše Đukić.

Tako je Marko Miljanov, još kao dijete, „počeo da stiče veliku i sve veću prednost, u krugu svojih vršnjaka, pa i u društvu starijih od sebe“.

Vojevanje u ratu i miru - ukratko

Godine tu prednost, čini se, nisu umanjile. Ovaj, kako je Franćesko Kinigo rekao “novi Garibardi”, često je znao da kaže „Radije sam poginuti glavom, no obrazom“. Na kazivanju se, naravno, nije završilo.

Kao i svi njegovi sunarodnici iz tog vremena, Marko Miljanov je ratovao protiv Turaka. Godine 1856. je došao na Cetinje i ušao u službu kneza Danila kao perjanik. Kao junaka ali i čovjeka od povjerenja, knez Nikola Petrović ga je nagradio položajem sudije i vođe plemena Bratonožića. Zbog njegovog rada na prisajedinjenju Kuča Crnoj Gori, Turci su za njegovu glavu raspisali nagradu.

1874. je izabran u Crnogorski senat (od 1879. pretvoren u Državno vijeće). U ratu protiv Turske, komandovao je crnogorskim vojnicima u bici na Fundini. Nakon oštrog sukoba sa knezom Nikolom 1882. Marko Miljanov je napustio Državno vijeće i odlučio da se vrati u rodni Medun.

Sa domovinom u sred srca

Kako navodi Spiridon Gopčević, “najpopularniji čovjek Crne Gore” kod Nikole Petrovića naročito nije bio popularan jer “mu je često bez ustručavanja iznosio svoje mišljenje”. 

Ipak, iz poštovanja prema njemu kao gospodaru, pred drugima nije bio tako "strog".

Prilikom svojih boravaka u Beogradu često bio u društvu Crnogoraca, a posebno omladinaca koji su se tamo školovali. Neki su pokušali da iskoriste njegov ugled za svoje političke ciljeve, odnosno da ga nagovore da napadne kralja Nikolu kao tiranina i nasilnika.

Posebno je u tom smislu, kako piše Šobajić, bio agresivan jedan student porijeklom iz Riječke nahije. Nakon što ga je saslušao, Marko Miljanov ga je prekorio pred preko 20 mladića.

“Bilo bi pametno da umučiš, dijete, ja nisam krpa da perem tuđu nečist. Tebe neko utuljuje u glavu zle misli protiv Crne Gore koja te odnjivila i poslala da se kami nečemu dobrome naučiš, pa bi valjalo da se držiš prema njoj ka' prema svojoj majci, a i jes ti ona majka. Domovina je isto ka' majka, a što se Gospodara tiče on je mene vrijeđa ali psovati ga na vaganu koji ti neko daje isto je ka' posovati domovinu. No da ostavimo Gospodara, on je čo'ek ka' i mi, ka' ja i ti, pa i on može da pogriješi a da se na vrijeme ne ispravi, ali domovina je vječna i nju u srce moramo da nosimo ako smo ljudi i ako smo pravi njeni sinovi. Domovina može biti ili usred srca ili u potplaće obuće . Iz srca se ona ne izbača lako, a ko je nosi na potplaće ona se liže sa svakijem korakom i iščili ka paučina, i kad se tako izgubi onadar čo'ek postaje krdo. Čuvaj se toga, dijete, ka' živoga ognja, čo'ek bez domovine ili što je isto čo'ek sa osramoćenom domovinom više i nije čo'ek”, odgovorio je Marko.

Dvije ljubavi Markove

Ženio se dva puta. Prvi put sa 25 godina sa mladom brđankom Milosavom, kćerkom popa Rista Piletića. Ipak, nakon 18 godina braka Marka je zadesila porodična tragedija - u kratkom vremenskom razmaku, umrli su mu majka, otac i žena. Od porodice ostale su mu tri kćeri – Anđa, Milica i Joka koje je poveo na Cetinje, da bi ih tamo mogao školovati.

Nakon što je ostao udovac, u zrelim godinama je upoznao Stefu.

„Blago onome, djevojko, radi koga ćeš ostaviti oca i majku“, rekao joj je jednom prilikom, dok je bio u posjeti.

„Nije kod nas običaj da se djevojke nude muškarcima, ali ja nudim svoje srce i ruku tebi, vojvodo Marko“, odgovorila je Stefa Marku.

Treća ljubav

Poznatiji je, posebno kod mlađih generacija, više po književnom opusu. Gotovo da nema djeteta sa ovih prostora koje ne zna da je “junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe”.

Nerijetko Crnogorci, kada hoće da kažu “Nikad nije kasno” obično dodaju “Pa i Marko Miljanov se opismenio u 50. godini, a što je sve napisao”. Pod time se prvenstveno misli na kvalitet nego na kvantitet. Ostavio je iza sebe nekoliko djela, poput radova “Pleme Kuči” i “Život i običaji Arbanasa”. Najvažnije i najpoznatije djelo je svakako “Primjeri čojstva i junaštva”.

Upoređivali su ga sa Servantesom, Senekom.. Ipak, valja napomenuti da on nije književnik, makar ne u klasičnom smislu te riječi. “Pripovijedač” bi možda bio sretniji termin, jer iako mu djela imaju nespornu literarnu vrijednost, uvijek je primat davao istinitosti i poučnosti. Uostalom kao i u životu.

A koliko čovjeku knjige u životu znače, najbolje pokazuju momenti pred smrt.

“Kume Stojane! Ako ovoga puta umrem nemoj me plakat, ni plačom me pratit' s ovoga svijeta na oni, kao što si me ono pratio s Meduna u Podgoricu. Ja mrem srećan pa iako ne doživjeh da čitam moje knjige, a ja ću u grob slušat', kako čitaju unuci mojijeh drugova, djela junačka svojijeh starih od stotina godina”, napisao je u posljednjem pismu kučkom komandiru Stojanu Popoviću.

Poraz najljućeg Markovog neprijatelja

Posljednje svoje ljeto Marko sa Stefom putuje u Beč da čuje najnoviju riječ ljekara za svoju bolest. Rak je uznapredovao, i ništa se nije moglo preduzeti.

“Boga ti, Marko, šta ti rekoše ovi njemački doktori?” , pitala ga je Stefa.

“Bo’me, Stefe, ja nji’ov jezik nijesam nikad razumijeva, ali sad, čini mi se, lijepo razumijem sve. Ovi moj neprijatelj toliko je jak, da se s njim ne mogu boriti ni ja! Nego, ‘ajdemo da se još jednom vidimo sa onim našim prijateljima”, odgovorio je Marko.

Pred samu smrt prenijet je iz Dubrovnika u Herceg Novi, gdje je i preminuo, na samo Sretenje, u 10 sati uveče.

“Cijeli njegov život imao je nečeg osobitog, uzdignutog iznad drugih, pa mu je i posmrtna pratnja bila osobita i neobična. Pogrebna povorka kretala se tri puna dana: od plave i pitome Boke do kršnih i snijegom pokrivenih Kuča…”, piše Đukić.

Opraštajući se sa besmrtnim vojvodom u ime svoga grada, gradonačelnik je završavao svoj govor: “Ti polaziš sa svojom legendom uz onu još zamagljenu Urvinu planinu ka vječnoj slavi, a mi ostajemo tužni ali ponosni tvojim imenom”.

“Talasi Jadrana bili su toga jutra sasvim utišani, kao da je i samo more htjelo da oda poslednju počast velikom čovjeku… Čitav Herceg Novi sa svojom okolinim bijaše da se pokloni”, riječi su kojima Trifun Đukić opisuje 2. februar 1901. godine - dan kada je umro čovjek koji je služio i služi kao primjer čojstva i junaštva.