Povodom jedne knjige

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović

Danas se na čitavom prostoru nekadašnje Jugoslavije suočavamo sa tzv. istorijskim revizionizmom, što je termin kojim se označava nepriznavanje činjenica ili njihovo neosnovano negiranje. Istorijski revizionizam dominantno se odnosi na nepriznavanje ili negiranje činjenica iz vremena Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije. Naime, današnji sljedbenici i podržavaoci kolaborantskih i profašističkih pokreta ne pristaju da se njihovi predhodnici tretiraju kao saradnici okupatora, izvršioci zločinačkih i genocidnih radnji i sljedbenici zločinačkih ideologija, već im se želi pripisati nacionalni, oslobodilački, državotvorni, pa čak i demokratski karakter. Takvih pojava revizionizma istorije imamo danas i u Crnoj Gori, prvenstveno kada je riječ o četničkom pokretu. Pojedini političari, istoričari i drugi javni djelatnici, žele nametnuti uvjerenje da je četnički pokret bio oslobodilački i nacionalni, a nikako zločinački i kolaborantski. Jedino mu ne spore da je bio antikomunistički, sa čime se lako saglasiti. Ovakvom tretiranju četničkog pokreta smetaju jedino činjenice koje se nalaze u prvorazrednim istorijskim izvorima. Zato oni čine sve da izvore prikriju i obezvrijede, jer drugačije ne mogu svoju laž premetnuti u istinu. Mnoge crnogorske institucije i dio crnogorske istoriografije trude se, najviše što mogu, da im otežaju ovaj posao, a jedan od načina je – objavljivanje izvora o četničkom pokretu. Rezultat tog napora je i  knjiga – reprint izdanje zbornika dokumenta „Izdajnik i ratni zločinac Draža Mihailović pred sudom“, objavljena u Beogradu 1946. godine. Zbornik sadrži stenografske bilješke i dokumenta sa suđenja Draži Mihailoviću pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda FNRJ, od 10. juna do 15. jula 1946. 

Neko će prigovoriti da je u pitanju političko suđenje pred pristrasnim komunističkim sudom, sa sudijama i tužiocem koji su pripadnici partizanskog i komunističkog pokreta. I istinu će reći. Suđenje jeste imalo politički karakter, sud jeste bio vrlo pristrasan kada su u pitanju saradnici okupatora, sudije i tužilac su na suprotnoj strani od optuženog. Ali, ali, ali... Saradnja Draže Mihailovića sa okupatorom nije bila izmišljena, žrtve i zločini njegovog pokreta takođe, dokumenta koja sve to potvrđuju nijesu fabrikovali komunisti nego su autentična, tj. potiči iz samog četničkog pokreta. To priznaje i sam Mihailović. Dakle, bez obzira na karakter suda i sudija, djela za koja se Mihailović tereti nijesu izmišljena već stvarna. On i njegov četnički pokret bili su antikomunistički, ali i kolaborantski. On i njegov četnički pokret borili su se protiv partizanskog, ali su, takođe, ubijali civile koji ih nijesu podržavali i izvršavali su masovne egzekucije nad pripadnicima drugih vjera i nacija, što se danas tretira kao zločin genocida. Uostalom, oni koji tretiraju četnički pokret kao oslobodilački, neka odgovore na nekoliko jednostavnih pitanja: Kada i gdje su se sukobile četničke i okupatorske jedinice? Navedite koje su to bitke. Navedite ime barem jednog četnika koji je u borbi poginuo od okupatorskog metka? Navedite ime barem jednog čovjeka koga je okupator strijeljao zato što je bio simpatizer ili pripadnik četničkog pokreta? Da li protivnici okupatora učestvuju kao pomoćne trupe u ofanzivama okupatorskih snaga (bitke na Neretvi i Sutjesci) protiv partizanskih jedinica? Na ova pitanja današnji pobornici četničkog pokreta nemaju odgovore. Na slična pitanja nije mogao dati odgovor ni njihov vođa, Draža Mihailović, čija je glava, odmah poslije okupacije, bila ucijenjena od okupatora, sve dok avgusta 1941. godine, kada je Njemcima  postalo jasno da on neće da se bori protiv njih nego jedino protiv partizana. I sam Mihailović na suđenju kaže da je tada dobio poziv od predsjednika srpske kvislinške vlade da dođe u Beograd na pregovore. U Beograd, u zgradu vlade, koja je na stotinjak metara od sjedišta Gestapoa. Nijesam otišao, kaže Mihailović, jer me je Nedić, prije rata, dvaput kaznio po 30 dana zatvora zbog nekog prekršaja, pa nijesam gajio poštovanje prema njemu. Dakle, da ga Nedić nije kažnjavao, eto Draže po sred Beograda. Kod omraženog Nedića poslao je svog izaslanika, Aleksandra Mišića. 

Struktura knjige

Prvi dio  knjige čini optužnica protiv Draže Mihailovića i njegova 23 saradnika. U optužnici se navode krivična djela za koja se terete, opisana vrlo precizno, sa četničkim dokumentima koja ih potvrđuju, izjavama svjedoka i fotografijama. Među dokumentima su pisma Draže Mihailovića, koja potvrđuju njegovu saradnju sa njemačkim okupatorom. 

Drugi dio knjige čini saslušanje Draže Mihailovića, opet potkrijepljeno autentičnim dokumentima. U saslušanju i sam Mihailović priznaje da je sarađivao sa njemačkim okupatorom, istina uz objašnjenja kojim se služe svi kolaboranti, i da je od okupatora dobijao materijalnu pomoć. Treći dio knjige su svjedočenja Mihailovićevih komandanata i saradnika, kao i brojna četnička dokumenta, koja potvrđuju navode optužnice. Četvrti dio čini završna riječ vojnog tužioca, a peti Presuda.

Mihailović je, kao što je poznato, osuđen na smrt. Nakon presude uputio je molbu za pomilovanje, koja nije usvojena, iako je obećao da će revnosno pomagati novu državu i njenu vlast. Toliko o njegovoj odanosti sopstvenoj ideji i hrabrosti. Zločinci su obično kukavice, što će potvrditi nastavljači njegovog djela iz skorašnjih ratova, koji su, kada je trebalo odgovarati za nedjela, navlačili kotule, puštali kosu i krili se po šupama i kokošarnicima. Mihailović je zaboravio kako se pred sudom nekada držao vođa partizanskog pokreta – Ja sam član Komunističke partije, ne priznajem ovaj sud već samo sud svoje partije. Mislim da ova dva držanja pokazaju suštinu ova dva pokreta. 

Iako se to nerado ističe, četnički pokret imao je jaka uporišta u Crnoj Gori, još od kraja 1941., kada je Mihailović imenovao majora Đorđija Lašića i kapetana Pavla Đurišića za komandante. Najveći uspon pokret je imao u oblastima između Tare i Lima, a posebno u Vasojevićima. Pokret je krajem 1941. godine osnažio i u nikšićkom kraju, Drobnjacima, Piperima, Kučima... Već januara 1942. godine, dolazi do prvog većeg sukoba između četnika i partizana. Četnički pokret u Crnoj Gori dobio je krajem decembra 1941. godine i instrukcije od pukovnika Mihailovića, u kojima se navode ciljevi za koje treba da se bore. Četnički pokret imao je nekoliko ciljeva: borba za slobodu i stvaranje velike Jugoslavije, u kojoj će biti velika Srbija, ali etnički “očišćena“ od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata (komunista), eliminacija nepravoslavnog življa na prostoru Sandžaka i Bosne, kao i kažnjavanje ustaša i muslimana. Od januara 1942. godine četnici, uz materijalnu pomoć Italijana, potiskuju partizanske jedinice. U vrijeme potpune prevlasti okupatorskih i kolaboracionističkih snaga u Crnoj Gori, četnici su organizovali nekoliko konferencija, na kojima su raspravljali o političkim i vojnim ciljevima svog djelovanja, tokom rata i nakon njegovog završetka. Na skupovima četničkih komandanata i intelektualaca, koji su održani krajem 1942. godine na prostoru Crne Gore, utvrđeno je da nakon završetka rata treba obnoviti jugoslovensku državu u kojoj, osim tri naroda: Srba, Hrvata i Slovenaca, ne smije biti nacionalnih manjina. Zbog toga se već januara 1943. godine započelo s fizičkom likvidacijom i protjerivanjem muslimanskog stanovništva iz Crne Gore i susjednih krajeva. Četnički pokret je donio odluku i o likvidaciji svih komunista i njihovih pomagača. Četnici u Crnoj Gori nijesu imali naklonost ni prema zelenaškom pokretu Krsta Popovića. Zbog toga nijesu bili rijetki sukobi između pripadnika ova dva pokreta. Isključivo je italijanski uticaj sprječavao četnike da se sa zelenašima obračunaju na isti način kao s komunistima i muslimanima. Krajem 1942. i početkom 1943. godine, četnici su predstavljali najsnažniju kolaborantsku grupaciju u Crnoj Gori, i prema pouzdanim podacima, imali su oko 20.300 ljudi pod oružjem. Upravo tada, početkom 1943. godine, četnička nadmoć počinje da opada: ratna sreća im okreće leđa, a političke okolnosti koje su im do tada išle na ruku, odjednom su se okrenule protiv njih. Nakon bitke na Neretvi oni neće predstavljati značajniju vojnu i političku snagu u Crnoj Gori. Kada krajem 1944. četničke snage iz Podgorice krenu u odstupanje prema Zidanom mostu, četnički pokret će faktički nestati. Nakon njih će ostati samo njihova ideologija, a četrdesetpet godina kasnije progovoriće njihovi novi sljedbenici. Ubrzo potom, njihovi sljedbenici radiće da nešto od Mihailovićevog plana iz 1941. realizuju u Bosni. Neće, naravno, zaboraviti ni Crnu Goru, zalažući se da je pripoje Moljevićevoj „Homogenoj Srbiji“. Opet su prošli kao na Neretvi. Oni koji ih danas afirmišu kao oslobodioce i nacionalne borce, vode rat koji moraju izgubiti, jer oni, za razliku od istinskih antifašista, nemaju knjigu kao što je ova.