Ś i Ź u Bjelopavlićima (1975, prvi dio)

Priredio: V.J.

Brijestovo, Vinići, Gostilje, Gradina, Grlić, Dabovići, Danilovgrad, Kosić, Kosovi Lug, Kupinovo, Kujava, Lazine, Lalevići, Miokusovići, Novo Selo, Orja Luka, Podglavice, Požar (sa okolinom), Potkraj, Pažići, Rsojevići, Sladojevo Kopito, Slatina, Slap, Sretnja, Šobajići — to su mjesta u kojima je Drago Ćupić (1932-2010) istraživao govor Bjelopavlića.

Rodom iz Zagarača, bivši učitelj, nastavnik, pa predavač na Višoj pedagoškoj školi u Nikšiću, radio i u Republičkome zavodu za unaprijeđivanje školstva u Titogradu, Ćupić je vanredno završio Filozofski fakultet u Beogradu — đe je1975. doktorirao na „Govoru Bjelopavlića”; a taj rad, uz finansijsku podršku organa Socijalističke Republike Crne Gore, objavljen je dvije godine kasnije u „Srpskome dijalektološkome zborniku” (XXIII, Institut za srpskohrvatski jezik SANU, Beograd).

Ćupić je preselio u Beograd, od 1979. do 1996. direktor je Instituta za srpskohrvatski jezik SANU, pa i u tom svojstvu vatreni negator crnogorskoga jezika: tvrdio da je to srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, a docnijom promjenom ideološko-političke konjukture — srpski jezik.

Ipak: „Verba volant scripta manent”, riječi su prolazne, zapisano ostaje. I da nije imao takvu namjeru, Ćupić u svojoj disertaciji opisuje kroz živi narodni govor Bjelopavlića uglavnom sve posebitosti crnogorskoga jezika, uključujući glasove (foneme) „Ś” i „Ź”, koje tu korektno označava ćiriličnim slovima: „Ć”, „З́”.

Što se tiče glasa „З” (dz), a koji nije 2009. standardizovan pravopisom crnogorskoga jezika, Ćupić predočava primjere iz kojih se može zaključiti da je učestaliji nego u nekim drugim krajevima Crne Gore; obavezan je, kako piše, fonem „з” u relativno povećem nizu riječi, a ima ga i u Malenзi, nazivu sela (Donji Zagrač). Prenijećmo u dva dijela neke od njegovih nalaza…

-----
Govor Bjelopavlića

GLAGOLI. — Sistem glagolskih oblika u govoru Bjelopavlića u velikoj mjeri se podudara sa stanjem u drugim starijim novoštokavskim govorima u Crnoj Gori.

Infinitiv. — ...U ovom govoru infinitiv je uvijek bez finalnog „i”: – peć, ispeć, leć, puć, crć, drat, kopat, sijat, tonut, vriskat, vrisnut; pisnut; čuvat, lomit, kosit, zborit itd. Isto tako, poslije otpadanja finalnog „i” iz ovog oblika iz grupe „st” ispred tog „i” otpada „t”, što je u skladu sa sudbinom grupe „st” na kraju riječi u ovom govoru. Tako imamo: – tres, mes, ples, gres, ogres, oples, pretres i sl.

Prezent. — Nastavci ovog oblika su kao i u književnom jeziku, izuzev što u 1. licu jednine mjesto nastavka „-m” imamo nastavak „-u” ne samo u glagola: – mogu/ne mogu, pomogu, oću/neću; već i u „viđeti” i starom „велѣти”: – „viđu”, „velju”; – „Viđu ja kako ćemo proć”, „viđu lijepo”, „ne viđu ve”, „viđu đe sam poginuo”; „ne velju ti ja ništa”, „velju ja njemu”, „velju Stani”. Ali, paralelno sa ovim oblicima, nešto manjom frekvencijom pojavljuju se: „vidim” i „velim”: – „ne vidim ništa”, „ne vidim pre sobom”; „ne velim, čoče”…

Kao i u drugim govorima Crne Gore, i ovdje se 2. lice jednine pojavljuje i bez nastavka: – „moš li”, „ne moš”, „moš li mu pomoj”; ali je, svakako, mnogo češći oblik sa nastavkom: – „možeš” (nema lika „moreš”)…

U glagola čija se infinitivna osnova završava velarima „k” ili „g” u 3. licu množine se paralelno pojavljuju palatalizovani i nepalatalizovani likovi ovih velara: – „Ovce se strižu u u proljeće”, „ostrižu i(j)e do kože”, „Onudijen strižu silni vljetrovi”, ali i: „Dako te ostrtgu u vojsku”, „strigu brave”, „strigu u jagnjad”; „Od Marka vršu danas” (kod ovog glagola nema dvojstva), „Vršu li žito”, „vršu đeca po njemu”; „Ako ti reču, ti pođi”, „Nete da reču ništa”, „morau da reču”; „Eto śeču zabran”, „dako te ne pośeču”, „Oće, vele, da ni preśeču put”, „śeku drva”, „śeku jutros meso”; „peku raki(j)u”, „dako ti ispeču kavu”, „peču klasove”; „tuču se kokoti”, „đeca ga sve tuku”.

U ostalim oblicima prezenta ovih glagola nema mnogo pojava koje bi bile nestandardne. Tako je: – vučem, vučeš, vuče, vučemo, vučete, vuku /vuču; – strižem, strižeš, striže, strižemo, strižete, strigu/strižu; – rečem, rečeš, reče, rečemo, rečete, reku/reču. Takvo je stanje i kada su ovi glagoli složeni: – porečem, porečeš, poreče, porečemo, porečete, poreku/poreču…

Među glagolima II vrste postoji jedna grupa koja u govoru Bjelopavlića prezent tvori po II a u književnom jeziku su običniji po V vrsti. Takvi su glagoli: – zidat, ozidat, prezidat, podzidat, nadzidat; ziđem, ziđeš, ziđe, ziđemo, ziđete, ziđu; sipat, dozivat.

Tako je i sa glagolima: – kupat (se)-kupljem (se), šetat-šećem, rađat-rađem, gađat-gađem, plještat-plješćem (i: plještim — VI vrsta: pljeskam). Međutim, poznati su i oblici promjene ovih glagola po V vrsti: – „Eo zidam pojatu”, „zidaš li ga”, „kupam dijete”, „kupau se u Sušicu”, „kuplju brave”, „šetau se po Gradu”, „šeće se proz vojsku komandat”, „šeta ona sila Boža”.

U prezentu imaju prevagu u upotrebi oblici: – sretem, rečem, ležem, śedem, uđedem, zatečem, pretečem, pomožem, utečem i sl, dakle bez umetnutog „n”, a tako je i u ostalim licima.

Glagol „jes” („jesti”) ima prezent: ijem, iješ, ije, ijemo, ijete, iju; a „iźes”: – izijem, iziješ, izije, izijemo, izidete, iziju; i: – iźedem, iźedeš, iźede, iźedemo, iźedete, iźedu. Glagol „pojesti” se u ovom govoru NE UPOTREBLJAVA.

Umjesto „sisati” ovdje se govori „posati” prezent: – posem, poseš, pose, posemo, posete, posu. Tako je i sa glagolima složenim od ovoga: poposem..., isposem..., preposem i sl.

Pomoćni glagoli… „bit”, a zatim „šćet”… „bit” u prezentu ima više likova: – bidem/bidnem, budnem/budem. Tako je i u ostalim licima: – „Ako bidnete mogli, dođite”, „nako ne budem moga”, „ako bideš mogla”, „možda bidnu doma”, „bidi doma, dojću”. Inače, često je funkcija prezenta ovog glagola pomiješana sa futurom II.

Prezent glagola „šćet”: …u perfektivnom vidu: – šćednem, šćedneš, šćedne, šćednemo, šćedneše, šćednu (i: šćenem, šćeneš, šćene, šćenemo, šćenete, šćenu)…

Glagol „žeti” (ovdje inf. žnjet): – žnjijevem, žnjijeveš, žnjijeve, žnjijevemo, žnjijevete, žnjijevu; tako i: – plijevit: plijevim, plijevaš, plijevi, plijevimo, plijevite, plijevu.

Aorist. — …: – reko, viđe/viđo, doneso; reče, viđe, donese; u 3-em sg oblici istovjetni sa 2-im; rekosmo, viđesmo/viđosmo, donesosmo; rekoste, viđeste/viđoste, donesoste; rekoše, viđeše/viđoše, donesoše...

Imperfekat. — …Glagoli „mnit” i „spit” imaju oblike: – mljâ, mljaše, mljaše, mljasmo, mljaste, mljau; – spâ, spaše, spaše, spasmo, spaste, spavau; dok glagol „mnit” ima i proširene oblike: – mnjava/mljava, mnjavaše/mljavaše, mnjavasmo/mljavasmo, mnjavaste/mljavaste, mnjavau/mljavau; – „Mnjavasmo e ćete doj”, „Đeca mljau e im je majka zatvorena”, „Mljavaše Milo e nema za njega đevojke”; „Spaše li mali”, „Spavau li đeca”.

Glagoli „peć”, „strić”, „śeć” imaju oblike sa „c”, „z”, „s” u osnovi i sa „č”, „ž”, „š”: – „pečijau rakiju”, „pecijagu”, „pečasmo kazan”, „pecijaše Blažo jagnje”; „stražau ovce”, „stražaste li vi ono jagnjad”; „śečijagu drva”, „śečaše drva”. Glagol „biti” ima u imperfektu sljedeću paradigmu: – bje/blje, blješe, bljesmo, bljeste, bljeu.

Radni glagolski pridjev… glagol „uđes” ima: – udijo, uđela, uđelo, uđeli - i: – uđenuo, uđenula, uđenulo, uđenuli. Glagol „dić”: – diga, digla, diglo, digli, digle, digla. Tako je: – nić, puć, peć, leć… Glagoli „izać” i „izis”: – iziša/izaša, izašla/izišla. Glagol „ući” ima infinitiv: – uljej/uljeć; a radni pridjev: – uljega, uljegla, uljeglo, uljegli… Glagol „dobijat” ima paralelan oblik: „dobivat”...

Trrpni glagolski pridjev. … Mnogo je glagola sa nastavkom „n” kod kojih se paralelno, ili možda u nešto manjoj mjeri, pojavljuje i nastavak „t”: – držan/držat, pružan/pružat; kopan/kopat…

Nastavak „-it” je ovdje rijedak: „prebita noga”, „izbit mu zub”, „Je li zalijo zelje”... Glagol „šćet” ima oblik priloga sadašnjeg „kteći/nekteći”, dok nema oblika „hoteći” koji se pojavljuje u nekim našim govorima. U govoru Bjelopavlića NIJE POZNAT oblik „budući”. Poznat je oblik „moguć” kao „moćan, bogat čovjek“, dok se „nemoguć” NE UPOTREBLJAVA…

Imperativ. …Nastavak „i” otpada kod niza glagola: – muč, mučte, ćut, ćute; blješ, blješte; drž, dršte; ostav, ostavte; dones, doneste; zatim: – dikse/dise, dikte se, podikse, makse/mase.

Kod glagola sa velarnim suglasnikom u osnovi vrši se palatalizacija odnosno jotovanje tih suglasnika: – peči/peci, reči; preteči/preteci; vuči /vuci; tuči/tuci; reži; striži; vrišti; bači/baci. Tako je i u 2. licu plurala: – pečimo/pecimo, pečite/pecite i sl. Alternativno je i: – uljezi/ulježi, ižlježi/izljezi, pomoži/pomozi, zavrži/zavrzi (od katunskog: „zavrć”=„podić“)…

Neki glagoli imaju paralelne nastavke „i” i „j”: – imadi/imadni i imaj, dadi/dadni i daj, prodadi/prodadni i prodaj, znadi/znadni i znaj i sl.

Glagoli: „šćet” i „bit” imaju imperativ: – šćeni/šćedni, šćednite/šćenite; budi/budni, bidi/bidni; a tako i u množini.

JAT. — …. „ѣ” > „je”: – …ćeram, ćeraš, ćerau, ćešat, ćetat, ćepanica, vrćet, ćeskoba (ali: tješnji), đever, đeca, đe, đevojka, đed, prađed, đedovina, neđelja, kuđelja, ođeven, negđe, nigđe, niđe; śeđet, śeđela, śeme, śedok, śedočit, śedočanstvo, preśednik; iźes, iźdena, iźelica… Riječ „tjeme” je nepoznata…

— „ѣ” > „e”: „прѣ” sa dugim jatom: – prenos, prevoz, prevod, prevoj, pregled, pregon, predlog, prekop, prelaz, prepjev, pretek, preśek, preśednik, prestupna godina, pregled — kao i svi oblici ovih riječi, uključujući i glagolske imenice (od kojih su neke ovdje navedene).

Ali je: – prijeklad, prijetit, zaprijetit, prijeć, prijeđi, priješa (muški rod radnog pridjeva), priješla, priješlo…

— „ѣ” : „i” u refleksivnim nastavcima, odnosno u završecima zamjeničke i pridjevske deklinacije. Refleks jata u ovim pozicijama je „-ije”, odnosno „-ija”: – tijem, ovijem, svijem, mojiem, jednijem, mladijem, mlađijem, malijem, dobrijem, starijem. Tako je na cijelom području….

Uz činjenicu da iza „r” jat daje „e“, treba naglasiti da u ovom govoru ima ekavizama i van ove kategorije (starih i novijeg nanosa). Tako imamo: – veverica (Šobajići), ali i vljeverica (Slatina), vedro, zenica, svetina (Kosovi Lug, Potkar), poslednji, ozleda, cesta-testa, zverinjak, bledunjav, bolešljiv, lepljiv (Kosvi Lug), celivat; zatim knjiške riječi, kao: – nedosledan, dejstvo (riječ donesena vjerovatno iz vojničkog života)…

— grupa „свѣ”, „цвѣ”, „двѣ” > „śе”, ćе”, „đе”: – śedok, śedeći, śedočit, pośedočit, śedočanstvo, ali: svjecki rat; – Ćetko, Ćetna, ćetat, proćetat, išćetat/iśćetat („Iśćetale su džanje”, „Eto si iśćeta ka ti stric”); međed, međeda, međedi („Ne ije se međeđe meso”), Međeđe [selo u Bjelopavliće, prim].

— grupa „цѣ” > „cje”, „će” (pored „ce”): – cjenjka se, cjenjkat, cijena; ćepanica, ćedilo i slično…

UVIJEK JE: – nijesam, đe, nigđe, dvije; ođen, onođen; sijeno; dijete; zenica/źenica, cesta/testa (češće: – džada); obećat; obje/oblje; orav (=orah), praska - breska/breskva.

Polarizacije u 2. licu množine prezenta: – idite/ite; dođite/doćte/dojte; bježite/bješte, blježite/blješte; poblježite/poblješte, po-bježite/pobješte/pobjeste; ośečite/ośecite; vučite; vucite; puštite/pušte; ćutite/ćute; mučite/mučte; žnjijevište.

Ovdje je infinitiv: śeđet, viđet, voljet; radni glagolski pridjev: śeđela, viđela, voljela…

NOVO JOTOVANJE. — …

— „s” + „ьј”: … – śakti se, „śakćelo je dugo”, „paśa milet”, „paś(j)i sin”, paśaluk, paśaka (=divlja smokva), paśa pogan, śutra, preośutra, „śutradan dođoše”, „kad eo ih i śutri dan”, prośak, prośačica, „prośački štap”…

JEKAVSKO JOTOVANJE. — Suglasnici „t” i „d” u govoru Bjelopavlića jotovali su se u potpunosti:

— a) – ćeram, ćeraš, ćera, poćerat, išćerat, prećerat, proćerat, doćerat.

Jotovani su takođe svi oblici infinitivne osnove glagola „htjeti”: – „Šćela sam ga pitat”, „Ćela sam da ga tražim”, „ćeli smo”, „Ćaše Grujo da se ubi(j)ie”. Izuzetak je oblik m. roda r. gl. pridjeva, koji glasi „sti(j)o”: – „Sti(jo)o me ubit…”, „Sti(j)o (j)e da dođe da u (=je) prosi”, „Sti(j)o se ubit”. Od glagola „lećeti”: – „Poleće ona tica”, „Polećali su”, „Lećela (j)e nekakva tičurina iznad piladi sat”; dolećet.

— b) – đeca, đeteta, đed, prađed, đevojka, „đe si bi(j)o”, đe gođ, „Nigđe nikoga nema”, „Je li igđe ikoga”, niđe, neđe, „Naj ću ga neđe”; međed, „stari međed”. Ali: odjeljenje, „Naše odjeljenje (j)e prvo jurišalo”.

— „s” + „j” (<„ѣ”): śes – „Oli śes tu(n)”, „Moš li śes tu(n)“, „Śedi, leba ti”, „Śedi(j)asmo mi kâ tun”, „Śeđala e dosad”, „Śete, kujćete sa[d]”, „Što ne śedite”, „Śeđeli bismo no ne (=nas) čeka živo” [stoka], „Idete li na śednik”, „Bila si na pośedak, je li”, „Śeđećeš, vala, danas, pa da se neće ni kokotom orat”, „Slab je śednik u Rada”, „Ne može se zaradit śedeći”, „Metni tu śedaćku tu(n)“; „On je bi(j)o preśednik”, „Idem prao ko[d] pre[d]śednika”. Ali je: posi(j)edaše, „Ni(j)esmo si(j)edali”, „Nemote si(j)edat ni časka”;

– śedok, pośedočit, „Śedočio mi ie đedo Bole”, „Slab ti ie on śedok”, śedočanstvo, „Śedočanstvo su mu dali”, „On mi ie lašti pośedoči(j)o”;

– „Neću iśeć još ove godine”, „Pośečena i(j)e”, „Ni(j)e pośečena”, „Śekli su drva”, „Śečeš li i(j)”, „Preśeka ie žilu”, „Svaka e pośečena”, „Donesi mi śekiru”, „Śekirom ga e gađa”, ośećaj, „Ośetio sam ga jâ”, „Ośetljiv je premlogo”, „Śetik se”, „Śetio se”, „Śečaš li se Nova”;

– śera (od vune), śerp(j)ača (žena koja mnogo i oštro govori)… śenokos, śenica, Markovo śenčište (toponim)…

-----
Primjeri vezanog govora. —

GOSPAVA DRAGOJEVIĆ (Gradina, rođena u N. Selu, zabilješka iz razgovora, 1967) …Ka ja pogleja tun — sve mi se nešto vrti, oni kam — ka ogledalo. Dok pod njim — zmija, śai oj se oko vrata, śakti. Ja tunačke, otolenačke ojdem. I velju Radovanu: „Otolenake nećemo ništa u kuću ubačivat. Morau te zmije koe se śakte da imau zlato“. I kad ja nešto kažem, sve se nešto prolijeza, ka napotonji jek. Ođen śedimo, došli ođenačke i velim kumi: „Spava tunačke”. Ka se jopet čuje ona jeka. Više se od rata nije čula.

STANA BRAJOVIĆ (Kosić, magnetofonski snimak iz 1974): …Davno sam ja došla iz Sretnje, ja mnim je to bilo dvaesidevete, eo četrdes godina. Gore u Sretnju se živjelo od živoga najviše... Bilo ie komita. Nijesu oni napadali, svi smo i znali. Gore su oni najviše bili u planinu, a dolazili su i u selo. No nijesu ništa pjačkali. Oni su pošli u goru za vrijeme Austrie. A poslijen su se tukli sa džandarima. Imalo ie među njima silnija ljudi, dobrija...

PERUTA JOVANOVIĆ (Kujava, razgovori 1967, 1972): Mi smo se doselili iz Jovanovića. To ti ne znam kazat kad. Vuk Marković, šura našega prađeda Janka Miličkova, doša ie iz Pješivaca…

Janko ie poslije zauzeo Kujavu i od njega smo svi mi Kujavjani i Tvoriljani osim jedna kuća Đuričića. U Kujavu sad ima pedese i dva domaćinstva, a na Tvorilo trides, nema ja mnim no dvaies i pet. Uoči rata ie bilo dljestačetrdes i ne znam kolika čeljadeta, a danas i nema nako stotinu.

…Ko e goj ovudije bijo — sve se Crna Gora zvala. Sluša sam đeda, o Kujavi kazaše da su kulu napravili ali Nemanjići ali Rimljani. Groblje je od krsta bilo odma, nije bilo crkve. Ćupove zemane smo našli u jedan grob — u jedan grob jedan, u drugi — drugi. Pa seljaci mišljau da smo mi blago našli. A to e bijo običaj da ćup s vinom stavljau uz glavu mrca. I ođe ie bila gomila u koju smo našli lubanju sa zdravijem zubima.

BOGIĆ ĐURANOVIĆ (Podglavice – Martinići, u ratu 1912. dobrovoljac iz Amerike, magnetofonski snimak iz 1970): Iz Kotora smo došli na Cetinje da pristupimo Gospodaru. I tun, došli smo neđe pozno, ispred noći, ne može se tamo, no kratak dan — ka uoči Božića. Ao, ne pomaže ništa, a mi oćemo da pristupimo Gospodaru pa da pristupimo. Okupili se naitro mi, svi pret palac [ispred Dvora], vas biieli svijet. Nešto ie i otišlo bilo, oni kojiema ie bliže bilo, isti dan, doma. Aj, živijo, živijo, ono po nome našemu običaju.

No izlazi, ovi, Vuko Vukotić, čini mi se blješe tader komandijer Dvora, veli: „Polakote, polakote, ne vičite, nije se Gospodar diza”. Ajde-de, mi pričekaj, kad eoli on izlazi na balkon, opašuje pas, diže se. „O, zdrao moi Crnogorci...” „Ura, živijo, živijo!!!” — što se ne čini. „Koliko ve došlo?”, veli. „Došlo ne tun do Triješća (Trsta), tun, pa otolen jopet do u Kotor, jedno sto i dvades i nekoliko, neki su otolen pošli kućama, mi ođen”…

Vojska ie naša poginula prvi put osamnaestoga oktombra na Skadar, na Bardanjol. Tun je ostalo oružia dosta da se snabdijemo svi. I bogme ie jedan, prije toga, dava pedese dolara, nikoga nije ima beš sebe, donijo pare iz Amerike.

Tražio pušku: „A, pušku, gospodin vojvodo”. „Nema puške, bogomi”. „Tako mi Boga, ko će u dat, eo mu pedese dolara”, veli, „da mu dam za pušku”. „Ja nijesam doša da śedim!” Bogomi u našli, nađoše mu nečesovu negđe za onija pedese dolara. Otiša ie i u prvu borbu groma nije čuo: čim je doša, poginuo ie.

Nastavlja se…