Ś i Ź u Bjelopavlićima (1975, drugi dio)

Priredio: V.J.

Ovo je nastavak sa izvodima iz „Govora Bjelopavlića” Draga Ćupića, prvi dio je na linkovima dolje, kao i radovi drugih autora o upotrebi glasova (fonema) „Ś” i „Ź” i obilježjima narodnoga crnogorskoga jezika u Vasojevićima, Bratonožićima, Kučima, Piperima, Lješkopolju, Zeti, Podgorici, Pivi, Drobnjaku, Nikšiću, Grahovu, Banjanima, Rudini, Goliji...

-----
SUGLASNICI „Ś” i „Ź”. — …U bjelopavlićkom govoru „ś” može biti različito po porijeklu:

a) „ś” dobijeno jekavskim jotovanjem: – „śe tun”; „eo śečem drva”; „śeči, śeči, no ostavi za nas”; „ovi je stog pâ sa śevera; „ono đe vaša kuća je ośerito” (=izloženo provjetravanju); „jesi li oprala onu śeru“, itd.

b) „ś” dobijeno iz neposredne veze sa „j” koje nije od jata, već od „ьj” (novo jotovanje): – klaśe, ośe, śati se, paśi, paśaluk.

v) „ś” dobijeno od jata gubljenjem „v” između „s” i „j”: – śedok, śedočit, śedočanstvo, śedočanstvima, śetue/śetuje, (savjetuje); „ś” dobijeno ovako nije često u ovom govoru…

g) Pojavljuje se i „ś” dobijeno jednačenjem (asimilacijom) po mjestu tvorbe: – iśćećerat, „isćerali su krave u pašu”; iśćetat, „iśćetale su džanje”. U ovim je primjerima neutralizovana opozicija između suglasnika „s” i „ś“.

d) Isto tako, pojavljuje se i „ś” koje ima ekspresivnu vrijednost, hipokorističkog karaktera [imenice vlastite ili zajedničke od milja, odmilice, prim]: – Śeto (m. hipok.), Śavo (m. ime), Śata (m. ime), Śava (ž. ime), Śobo (m. hipok.), Śoba (ž. hipok.), Maśa (m. i ž. hipok.), Miśa (ž. i m. hipok.), Peśo (m. hipok.), Buśa (ž. hipok.), Śoga (m. hipok.), Gośa (ž. hipok.);

— zatim: – śoli-śika (poziv govečetu), muśe-muśe (poziv magaretu), kiś-kiś, ili: kś-kś (pozivanje ili tjeranje svinja), guiś-guiś (poziv svinji sa akcentom na drugom dijelu), tuś-tuś (poziv svinji).

Glas „ś” u ovakvim slučajevima daje posebnu mekoću riječima (imenima ili uzvicima). Međutim, „ś” ovoga tipa javlja se i u riječima i izrazima koji označavaju posebnu ljutnju, gnjev ili ironiju, gdje je „ś” i pejorativnog karaktera: – „Neće Nośa, je li?”, „Draśkun je to”.

Očito je da se ovdje radi o morfološkoj funkciji ovoga glasa. Naime, pomoću njega, ili afiksa [najmanje nesamostalne jezičke jedinice koja je nosilac značenja, morfema, prim] u čijem je sastavu ovaj glas, grade se hipokoristici posebne semantičke, a i fonetske vrijednosti…

Mnogo je ređa pojava suglasnika „ź”. Ovaj glas nalazimo samo u nekoliko slučajeva: – koźi, „koźavina, njemu ie mila koźavina”, koźe, „koźe mli(j)eko ie dobro za prsi”, koź-koź (tako je i u katunskim govorima);

– iźes, iźelica, iźeda, „iźedi nešto, jadna”, iźela, iźeden, iźedena, iźedeno, „ovi ije kapot ci(j)o iźeden”, „iźeli su ga moljci”. Kod djece se može čuti: – iźeo, inače je: – iźio.

Ako je sa kratkim silaznim akcentom, riječ „grožđe” ispred „đ” ima „ź”: – „groźđe” (što je svakako asimilacija, odnosno pozicioni izgovor i nerazgraničenost, u brzom izgovoru, suglasnika „ž” i „đ”)...

Ovdje „ź”, dakle, nije dobijeno ispadanjem „d” od starog „grozdje” i jotovanjem „z” i „j”, već je u pitanju poziciona asimilacija. Da je tako vidi se i po tome što „đ” (koje je od „d” +„j”) u „grožđe” ostaje, dakle, kao u „iśćerat” i sl.

Primjer: – „iźđeteline”… u Bjelopavlićima nije rijedak. Ali, ne samo on. Uvijek kada se nađe na kraju predloga ispred riječi koja počinje sa „đ”, „z” prelazi u „ź”: – iź-đeverstva, „došâ i(j)e iźđeverluka”; iź-Đoka/iž-Đoka, prož-đetelinu, uź-đevojkju/už-đevojku.

Prof. [Jovan] Vuković, odgovarajući na pitanje zašto je u Pivi: – „iźesti”, ali: – „izjaloviti”, ističe da je u pitanju granica sloga. Ja mislim da će tu, kao i u Bjelopavlićima, prije biti odnos iz: „iz” + „je”/„iz” + „ja”, gdje je „j” ispred „e” slabije, nestabilnije, jer se i u jednom i u drugom slučaju radi o prefiksima i, u stvari, o istoj granici sloga.

SUGLASNIK „З” [dz]. — U govoru Bjelopavlića konsonantski sistem dopunja i suglasnik „з” (dz). Pogledajmo građu:

– biзa (kučka), biзama, („Dâ biзama da loču”), biзin, biзzak: „imam jednu biзu a biзaka nemam”, „slabe su mi biзe”, „oli mi prodat toga biзaka”; „ti si moj biзin” (otac od milošte kaže sinu); tu su, zatim: – biзoka, biзače (oboje u značenju nestašnog djeteta, ili djeteta sa negativnim osobinama), deminutiv: – biзinčić;

– bronзin (emajlirana posuda sa ispupčenim srednjim dijelom, slična burencetu), bronзinčić; zatim: – bronзa, bronзoglav, bronзoglavile (dječak ili čovjek krupne glave).

Selo u D. Zagaraču (u susjedstvu Bjelopavlića) – Malenзa (u Sladojevo Kopito, Kosovi Lug, Danilovgradu, Grliću i dr. selima prema Zagaraču svi nazivaju Malenзa).

Prema ovoj građi, a na osnovu izgovora ovog suglasnika, treba reći da je u govoru Bjelopavlića „з” fonema a ne fonetska varijanta neke druge foneme. OBAVEZNO je „з” u riječima: – зvono, зad/zid, зemlja, зub, brзo, зvi(j)eзda, зvi(j)er, зvi(j)ere, зora, oзebla.

SUGLASNICI „Ć” i „Đ”. — …Poznato je da je artikulacija suglasnika „ć” i „đ” u govorima Crne Gore jasno izdiferencirana. U tom pogledu u Bjelopavlićima je stanje uglavnom kao i u katunskim govorima, s izuzetkom zamjene ovih glasova u određenoj poziciji suglasnikom „j”.

Tako imamo: a) – noćas, noćit, noću, mećava, maće(v)a, pleći, obećat, obećaše, obećala mu se, naćve, šćer/kćer/ćer; b) – međa, mlađi, slađi, tuđi, rđa… Ove suglasnike, međutim, nerijetko zamjenjuju drugi. Tako grupa „ćn” dosta često prelazi u „tn” odnosno „tnj”: – „Sretnja ti bila”, „Sretnjo mu bilo”…

— „-ć” > „-j”: poj [=poć]: – „Oli poj u Grad”… doj: – „Oli doj”… proj: – „Moš li proj”, „Projte onudi(j)en”… „-đ” > „-j”: kuj: – „Kuj si zabrazdiio”, „Kuj ćeš”, „Kuj su ti” (=gdje su ti pošli), „Kuj me vodiš”; goj (<gođ): „Kuj gdj odi(j)o za njim dobri trag ostaja”, „Što goj radi(j)o, zlatile mu se”, „Neka ga ko e goj”, „Čekaću te dogoj oćeš”, „Sve śedi dogoj dođu”.

— Sudbina glasa „L” na kraju sloga…„al” u radnom glolskom pridjevu (muškog roda) >„â”: – dâ” [dao], zvâ, krâ, sijâ, smijâ se, sipâ, pričekâ, nazvâ, pozvâ, prozvâ…

JOTOVANJE. — …

— „-s” + „ьj”: – ośe, klaśe, śai ce, śai, śkti se, „śakćelo e dugo”, „paśa milet”, „paśi sin”, paśaluk, paśaka (divlja smokva), „paśa pogan”; śutra, preośutra, „śutradan dođoše”, „kad eo i śutra dan”; prośak, prośačica… Nijesam zabilježio „ś” u sandhiju [mijenjanju glasova prema zvučnosti, mjestu tvorbe u složenicama ili granicama dvije riječi, prim]… [poput]: – ś edniem čojkom, śednakiem i sl. U Bjelopavlićima je u takvim slučajevima – „s”…

— „Stj”: Šćepan, Šćepandan, ali i Stevan…

UPOTREBA VEZNIKA I REČCA. —

A — vremenski veznik: „A stigneš, javi ni”, „A ga je vidijo, uteka je”, „A sam doša, zaspa sam“. Dakle, i ovdje „a” ima značenje veznika „tek(e)”, „čim”, kao i u drugim crnogorskim govorima.

A-DA — potvrdna ili odrična protetična rečca. Može da ima i upitno značenje: …X: „Oni su utekli!” Y: „A-da, jesu?” (=„zar jesu”, „je li moguće da jesu” i sl).

A-DA-NO — ima potvrdno značenje: X: „Jesu li sve pare uzeli?” Y: „A-da-no!”

ALI — ima književnu upotrebu, kao suprotni veznik, ali i disjunktivno (rastavno) značenje: „Ti ali ja, oba ne možemo”, „Ne znam je li Mišo ali Veljo”.

AMA (=„ali”) — isključivo je adverzativno: „Ja bi ti dâ, ama ne mogu”, „Trebalo bi ga viđet, ama ponekad ne zaslužuje”, „Poša bi on, ama se boji e ga neće primit“…

DAKO — i u ovom govoru se ovim veznikom izražava želja ili nada da će se nešto ostvariti: „Dako mi Mijo donese z Grada malo soli”, „Dako prestane kiša”, ili pak da se neće ostvariti: „Dako i ne pofatau”, „Dako te ne pośeče, čoče”, itd. I kao što se vidi, uvijek je na početku rečenice. Samo se izuzetno može naći u sredini rečenice, kada označava futurske radnje: „Neće ga, dako, ufatit”, i u takvim slučajevima je veznik „dako” umetnuta riječ. Ovim veznikom se označava i bojazan, strepnja, strah od nečega: „Idi, dako te ko premlati tijama putevima”, „Dako paneš, dijete”, „Dako te ko izbije”, „Neće, dako, to učinjet”.

ĐE — ima kauzalno i eksplikativno značenje, a pojavljuje se i sa modalnom nijansom: Kauzalno značenje veznika „đe” (=„što”, „zašto”): „Đe nijesi doša, đaole”, „Đe mu ne reče”, „Đe mu ne ponese”, „Đe mu ne kaza”. Eksplikativno „đe” (=„da”): „Ne mogu podnosit đe me sve vara”. Ovo značenje je u ovom govoru rijetko. Modalno „đe” (=„kako”): „Vidijo sam đe se biju”… U primjeru: „Vidijo sam đe udarijo” imamo i mjesno značenje, pravo značenje ovoga veznika, a modalnost je ovdje izražena u tom što očevidac hoće da kaže da je vidio i gdje je (vozač) udario (kolima) i kako, naravno — i potvrđuje da je to bilo.

E — ima kauzalno značenje (=„jer”): „Ćuti e sam nešto ljut”, „Ne mogu e me boli noga”, „Ne može ona, jadan, e (<„e je”) bona (=bolesna)”. Može da bude eksplikativno (=„da”): „Vietau e će ga puštit”, „Ne velju e on”, „Nevljerujem e valjadu išta”, „Kaži mu e smo pošli”, „Poručili su e te doj”. - „E” može imati i druge službe i funkcije: adverzativno-eksklamativnu, dozivanje, odobravanje, u kojim slučajevima je više uzvik nego veznik: „E, kakav bješe momak Stojan, kukala mu majka”.

ELA, ELATE — rečca za pojačavanje imperativa i kondicionala: „Ela, pomozi mu, čoče”, „Elate, đeco, otidite do ovaca”, „Ela, kaži mu”, „Ela, ako smiješ”, „Ela, ako oj (oćeš)?”

EMA — ima uglavnom funkciju partikule i najčešće stoji na početku rečenica da pojača tvrđenje, izraženo u njoj: „Ema nećeš, ja ti jemac”, ali i sumnju: „Ema ga nej ostavit?”

ZAŠTO — u ovom govoru nema kauzalno značenje, kao u crmničkom govoru, ili u govoru vladike Danila. Ovu funkciju ovaj veznik nema ni u drugim crnogorskim govorima izuzev u nekim selima Zete [slijede primjeri iz Zete, prim]: „Idem u Titograd zašto mi je dijete u bolnicu”, „Poću zašto mi je kaza”, „Uteka je zašto su ga izbili”.

KA — ima kauzalno značenje (=„pošto”): „Kako si ka si bijo bon”, „Što učinjeste ka ste bili zaprodavali imanje”, „Donijo sam ti ka sam ti obeća”. U značenju „kako”: „Jes, ka nije”, „Ka nije, jadan”, „Ka što ga ije Bog dâ”. - U primjerima tipa: „Crka, ka ćeš”, „Poginuo ka si” i sl. veznikom „ka” se pojačava osnovno značenje glagola uz koji stoji.

KAD — u značenju „ako”: …„Ne valjaš kad ga nej izbit”, „Ne dam ti ni pare kad nej da učiš”. Uvijek su, vidi se, negativne rečenice.

KAKO — u koncesivnom značenju: „Moraš kako ti se neće”.

KOM — u značenju „čim” na početku zavisne rečenice, kad glavna rečenica ima nijansu vjerovatnoće ili izvjesnosti: „Dojte kom su kazali”, „Kiša će kom grmi”, „Neće bi smokava kom je zagrmljelo na Ilindan”, „Neće vi više vljerovat kom ste ga slagali prije”. Tako je glavna rečenica uvijek negativna, jer joj to uslovljava veznik „kom”.

LI — kao rečca za pojačavanje, ističe riječ uz koju stoji: „Dobar li je bijo, fala Bogu”, „Teško li smo prošli, da znaš”, „Muka li je bilo u rat”.

MA — u značenju „ali”: „Doša bi, ma ne mogu”, „Posla bi vi ja, ma će to bit zaludu”. Eksklamativno: „Ma nej da bi crka”, „Ma nemo”, „Ma nijesi, čoče, ni da jaki Bog”…

MADA — u ovom govoru NIJE U UPOTREBI.

NAKO — je tipičan starocrnogorski veznik… i ima nekoliko značenja, koja se svode na: „sem”, „sem ako”, „osim”, „izuzev”, „bez”, tako da ponekad dobija funkciju predloga koji isključuje pojam imenovan u datom padežnom obliku. Međutim, on nas ovdje interesuje u funkciji veznika. Navešćemo mu neka značenja: a) izuzimanje, isključivanje: „Nemaš rašta bit nako da gubiš vrijeme”, „Ne dolazi nako da se lomiš” (ovdje je najavljena i posljedica); b) kondicionalno-ekskluzivno značenje: „Dojću nako ne mogadnem”, „Ne može ovo podić niko nako Milovan”, „Izbiću ga nako ga ne ufatim”. Nijesam zabilježio primjere adverzativno-ekskluzivnog značenja i veze sa komparativom…

NO — najčešće ima adverzativnu upotrebu (=nego, ali): „Šćeli su poj, no nije dodijo”, „Ja ća(h), no mi ne dadoše”, „Ajmo, no nećemo, bojim se, moć pregazit Zetu”. Upotrebljava se uz komparativ: „Više valja no svi oni”, „Jači bljeu Njemci no Talijani” itd, a može da ima i ekskluzivno značenje (=„sem”, „osim”): „Ništa neće no varavinu”.

NU, ANU, DANU — ima[ju] eksklamativno značenje: „Anu, donesi mi te nožice (makaze)”, „Anu, reci mi što imaš”, „Danu da ti viđu ruku”, „Nu da te viđu”.

TE — ima značenja koja ovaj veznik ima u književnom jeziku: „Što vo može bit te nema Danice”, „Poša e u bolnicu, te smo odili da ga gledamo”. U kopulativnoj funkciji mjesto ovoga veznika ČEŠĆE SE UPOTREBLJAVA veznik „pa”: „Bijo i(j)e na Grad, pa se vratijo”. Veznik „te” ima i relativno značenje: „Donesi mi one pare te sam ti dâ ljetos”, „Đe su ti oni drugovi te su dodili s tobom”. Veznik „te” u ovoj, relativnoj, funkciji najčešće se zamjenjuje veznikom „što”.

TEKE — ima najčešće temporalno značenje (=„tek”, „čim”): „Zvaću ga teke dođe”, „Teke pođosmo, iskoči ono dijete”, „Doša je teke i(j)e Mira pošla”. Rijetko je ekskluzivno značenje: „Oću teke ne mogadnem”… Pojavljuje se kao rečca za pojačavanje: „Teke ga strelica pogodila majci“.

ŠTO — ističe se u kondicionalno-vremenskom značenju: „Ne idem što neće poslat za mene”, „Ne dam što neće poslat nekoga od starija”. Dakle, u negativnim rečenicama. U primjerima tipa: „Neće ni (=„nam”) se razminut što se nećemo pobit”, „Neće ti proj što nećeš odgovarat”, gdje se takođe radi o negativnim rečenicama, veznik „što” ima nijansu deklarativnog, ali i kondicionalnog značenja.

Pored veznika o kojima smo već rekli da nijesu u upotrebi u ovom govoru, napominjemo da se NE UPOTREBLJAVAJU:

– „budući (da)” : zamjenjuje ga veznik „POŠTO”; – „dakako”, „dašto” : zamjenjuju ih: „JES”, „NO”, „A-NO”; – „dakle” : zamjenjuje ga: „ZNAČI”, „TO ZNAČI”; – „mada”, „premda” : zamjenjuje ih: „IAKO”; – „pak”, „ipak” : zamjenjuju ih: „SVAKOJAKO”, „SVAKAKO”, „ISTO(M)”; – „inače” : zamjenjuje ga: „ISTO(M)”; – „eda” : nepoznato ovom govoru; – „nekmoli” : „A KAMOLI”; – „čak”, „čak, šta više”, „šta više” : zamjenjuju ih konstrukcije: „VIŠE OD TOGA”, „VIŠE NO”.

-----
Navešćemo jednu grupu riječi koje su ovdje u čestoj upotrebi a u književnom jeziku se ili ne upotrebljavaju ili su veoma rijetke:

– BATIT (SE) = sudariti se čelo u čelo; – BRUBULJ, BRBULJAK = zaobljeni kamen; – VI(J)ETAT = obećavati; – VRIOPAC = adolescent; – DUĆIT = naglo otići, odlutati („Dućio e negđe uste strane”); – ZAJAZIT = donijeti, učiniti korist (nema osnovno značenje koje ima u književnom jeziku: zajaziti, npr. vodu); – ZAJAZA = korist; – KNEGO = svekar; – LAŠTI = upravo on; – MAKANJA = nejako, malo dijete, može se odnositi i na odrasla čovjeka ili ženu, u značenju: slab, slabašan, nejak; – NAPUČIT SE = naljutiti se; – NEVALJ, UNEVALJ = nehotice, učiniti nešto nehotično, u neznanju; – TEŠTO = pa neka, ne smeta i sl; – TRAŽBINA = naslijeđena osobina; – TUKETNIK = spadalo, nesrećnik; – TUČIT = iznenada sresti; USOVAN = nestašan, nemiran (odnosi se na čovjeka, ali i na životinju); – FRKUN, FRKUNICA = poodrastao dječak, djevojčica; – CI(J)ENE = jeftino; – IARAK = nered, premetačina.

-----
Primjeri vezanog govora. —

FILIP BRAJOVIĆ (Slatina – Potkraj, magnetofonski snimak iz 1974): Biieli Pavle je sin Leke Dukađinca, vojvode Leke. Ja znam od mene koliko ie tija pasova... Pavle e doša naiprijed u Paštrojeviće. Ovo sad malo opširnije. Naistari brat bijo ie Gavrile, Gaš. On, Pavle, ie ima još tri brata. Jedan ie osta u Prizren. A ondar, Siniša i Boško — dva brata Pavlova sa Pavlom — oni su sašli pravo… u Paštrojeviće, kad je bilo pod Balšićima u to doba. Došli su tamo. I oni su bili donijeli neki zakon Lekin, ta e zakon bijo čuveni Leke kapetana. U ta e zakon bilo nešto sasvijem čudnovato. Neki od prijetelja iz Dubrovnika ie moliio da mu ga pošlju i više ga nika(d) nijesu vrćali. Oni su ga tražili — tamo ie osta...

A Pavle ie toga puta pobljega u Zetu. Izgubijo se iz Paštrojevića i pobljega u Zetu. Toga su puta komandovali Zetom Lužani... To su bili starośedioci, ja ne bih moga kazat tačno, ali su bili Sloveni, i to dobri Sloveni u to doba...

I kad je doša Pavle, oni su ga pocenjivali. Nijesu ga nikako priznavali da e to sin Lekin, da ie o te porodice nego su ga prezirali i smatrali ga, kako ću da kažem, ka kakvoga lupeža i pjačkaša od Kolašina, mislili su da e od Kolašina ili Biieloga Polja…

Tako se Pavle useliio gore u (o)nu stranu, u nu pećinu, vidiš. Oženijo se i od njega ie naraslo, eo, četiri bataleona, svi Bjelopavlići...

Nijesam čuo da se Pavle oženio šćerom Bana Lužanina... Buba ie bijo brat Mitrov. On je ima samo jednoga sina. Ta sin je nekako teško proša, mučno. Za njim je bila šćer Ivana Crnoievića. Od njega su samo Vražegrmci i Martinići. A ovo ostalo ie sve od Mitra, svi Bjelopavlići drugi…

RADOVAN DRAGOJEVIĆ (Gradina, zabilješka iz 1967): Ne znam, bogomi, je li se Biieli Pavle oženijo od Lužana. No ie sina oženijo ćerom Ivan-bega Crnojevića...

Još ću da ti nešto iskažem. Od Biieloga Pavla su i Bubići. Buba ie otiša da prosi đevojku kod Ivan-bega Crnojevića. On je otiša kod Ivan-bega; i Ivan-beg mu reka: „Ajde, daću ti e. Samo oću ovako: da mi pošlješ ništa kolač po ništa konju u ništa spremu i po ništa čojku”. I to ie sve potpisa. Buba se zamisliio kad je doša doma... E, sad ovo da ti kažem, no nemo itat, Buba ie posla kod Ivan-bega. Kad je doša kod Ivan-bega, Ivan-beg se začudijo i reka: „Gle, kako se snaša i ugodijo te po slugi posla tikve (ništa kolač) u krošnje (ništa sprema) na magare (ništa konj) po čojku koi živi u rodu ženinu, uda se za ženom po ništa čojku”. I dâ mu ie đevojku. Sin se Bubin jedan odijelijo i otiša u Vražegrmce, u vraži grm. Tako ti ie to bilo…

ZORKA JOVOVIĆ (Do Vukoticki – Gostilje, iz razgovora 1974): Mi smo dvije same u Do Vukoticki. Tun smo prešli pred-rat. Imale smo velju familiju. Moe dva brata su poginuli i sestra i dva brata Vladovi. Sad u Do niko ne živi nako mi dvije. Snaa mi izlazi, đeca ne slušau…

Imali smo mi ođe veselja dosta. Bilo ie često veselje i pljesma u kuću Veka Žarića i na Lokve. Samo iz naše dvije kuće ie bilo petnaestoro. A danas nema niko… Nemamo do kuće ni puta, ni svijetla, ni ništa; a šćele smo da uložimo pare, a radit nijesmo mogle.

NOVO MILJEVIĆ (Miokusovići, magnetofonski snimak iz 1974. godine): A što da ti pričam o Skadru. Izgubili ljude, država ne isprca i gotova priča. Oslobodi Skadar, rekoše ni: „Ajte, vaš nije!” Bogić Radović blješe komandat bataliona, to blješe bataleon džandamerije. Eto tako, isprcali ne. Nijesu ni dali ni oliko iznijet. Ni oruže, nako naše, nijesmo iznijeli…

A ovamo ie bijo Blažo Bošković — ovi sektor Crne Gore na Skadar. Bijo ie Veliša Lazović i knjaz Mirko. Održavali su govor kod Vezirova mosta. I dali tu pozdrav Blažu. Blažo naistari. Iziša ie na nu binu Blažo. Potlje su ga pozdravili. A on veli:

„Znate li, Crnogorci”, veli, „mene e palo u dijo da upraljam sa Zeckijem odredom!”

„Crnoj je Gori”, veli, „dato da oslobodi Skadar”. „I”, veli, „naređenje ie od Gospodara, još tri dana ima po ugovoru da se otvore borbe”. „No”, veli „ja neću čekat ta ugovor, ja ću prijed”, kaže, „udarit”. „Imam”, veli, „namljeru da uljezem sa oliko snaga, da ću to oslobodit, i da idem”, veli, „u stari Dukađin, đe ie naša starevina”.

Niko ništa. Vej tu su bila pitanja razna, gorje-dolje. Krenulo se da se ide. Pritiska veliki svijet, salećelo oko Blaža da i dâ oruže. Lećelo, bolan, ka u-kolo. A artilerija prošla pred nama gorje u Fundinu, tamo prema Dečiću, prema voltice turske iznijeli oružie, topove, i vojsku primakli. I tun smo prišli naveče…

I na veče, taman je ono pročitalo, ka u vojsku, što će da se radi śutra, doveče. I veli artilerii da pripreme da otvore borbu u dese sati na Dečić, da se Dečić notnjo uzme. Oni su tako i uradili. On je naredijo da ide bataleon vražegrmački na nj, na Dečić…

No, tamo kako smo pošli u boj — došli smo do polovine brda Dečića i počela ie kiša da pada. Ne vidi se prsta pred oko. I svira uzbuna — trubači, da se vrću na-lijevokrug i čuli smo mi ondole puške ka su pucale ovamo k logoru. Oficiri vele: stoj, stoj, stoj! Da se ide natrag. Zavedoše red: naokolo, ne u logor no naokolo, zaskočiše jedno dva kilometra odalje. Nete da vidimo mi. Tamo ie Blažo poginuo. Kriju oni to. Izidosmo pod jedno brdo u Fundinu. Zora raspuča… Ne kažuje niko ništa. Pogleja na jutro — vuku ga na volove... Eto tako.

Śutri dan oko dese sati — idu kola, ona karoca, nemaše tade auta. Eo li ti Đuro Petrović. Zaodi među bataleone: „Dobar dan, vojsko!“ „Dobar dan”. Veli Đuro: „Mene ie posla Gospodar da ja upraljam sa tom divizijom što ie Blažova bila”…

BLAŽO PEROVIĆ (Petrići – Šobajići, magnetofonski snimak, 1974): Ovo ie višnica bila. Bili su vinogradi. Prvi dodigaoci smo mi bili ođe. I ođe smo se naselili. ...

Bijo sam u Balkanski rat. Dvanaeste, jedanaeste godine sam poša. Pa potlje, svršijo sam sve ratove od dvanaeste godine. Priznali su mi to. Dali su mi pensiju, oko četrdes i dvije-tri iljade...

Naiprijed smo pošli na juriš, sedam bataleona crnogorskija, na Bardanjol. I oni se zakopaše u logore, šančeve. Pade naređenje: sedam bataleona, dva bjelopavlićki, vasoievićki, nikšićki — na juriš. I žica stoi, pedeset metara zapletena. Svaki ie vojnik naš ima nožice i kosijer. I ka su udarili na žicu da raśeču, navalili iz rovova Turci, puškama, mitroljezima — sve su ne potukli…

Potlje ie Austrija udarila na Srbiju i Crnu Goru. Mi neki smo bili na Graovo. Ja sam bijo opet tobdžija. No me u Graovo zarobiše i povedoše prao u Zagreb, na liječenje e sam bijo ranjen. Pita me doktor:

„Jesi li ubijo koiega?”

„Ne znam, časti mi, pucali smo s topovima”.