‘Gotovo Crnogorskog jezika…’ (1836)

Priredio: Vladimir Jovanović

U „Grlici: Kalandaru crnogorskome za godinu 1836” — časopis je štampan u Mitropolitskoj knjigopečatnji na Cetinju — objavljena je na str. 129-130 u nas jedna od prvih književnih kritika: o „Dijki Crnogorskoj” Simeona Milutinovića Sarajlije.

Urednik toga izdanja „Grlice” je Dimitrije Milaković, Srbin-izvanjac. Kao i dotad i kasnije za Njegoševa doba, nije se u Crnoj Gori primila „reforma” Vuka Karadžića; i u toj prvoj seriji „Grlice” se ispisuju stara ćirilična slova: Є („e”, „je”), I („i/j”), Й („i, „ji”, „j”), Ъ („jeri”), Ь („tanko jer”), Ѣ („jat”), Ю („ju”)...

Za Milutinovića, koji je nekad bio Njegošev učitelj, a u drami „Dijka Crnogorska” pokušava unijeti što više crnogorskoga jezika, vele u „Grlici” da mu se to djelo odlikuje „čistotom Srbskog (gotovo CRNOGORSKOG) JEZIKA”.

Čak i umjesto „dika” Milutinović preuzima crnogorsko „dijka”.

Mnogo godina docnije lingvista Mihailo Stevanović pisaće da „…u Milutinovićevoj ‘Diki Crnogorskoj’, pisanoj i štampanoj na Cetinju 1835… pronalazimo crnogorskih dijalektizama i kakvih nema u Njegoševim djelima” („Neke osobine Njegoševa jezika”, „Južnoslovenski filolog”, XIX, 1-4, Beograd, 1951-52, 27-28).

U odnosu na „crnogorske” glagole — na primjer: „obožati”, „okružati”, „očekati”, „podbunjati”, „obesmrća”, „preboljati”, „istrebljaju”, „očekahu”, „načinjaše”, „odličaste”, „pobjeđa”, „produžaše”, „osvetljaju”, „ublažaše”, „umiljanje”, „umoljaju”, „umnožati”, „rasprostranja”, „osvetljati”, „nadmašaju”, „pritiska”, „pojavlja se”, „zafaljam” — Stevanović tvrdi da to „ističem i kao dokaz da se svi ovi glagoli koje nalazimo kod Njegoša ni u vrijeme postanka njegovih djela nisu tako često upotrebljavali u narodu, jer da su bili češći teško bi mogli umaći Simi Milutinoviću, koji je prosto LOVIO SVAKI CRNOGORIZAM u jeziku”…

Evo prikaza u „Grlici” 1836. godine Milutinovićeve „Dijke Crnogorske” u transkripciji na savremeni crnogorski jezik.

-----

NOVE KNJIGE.

DIJKA CRNOGORSKA, Simeonom Milutinovićem Sarajlijom sočinjena, pečatana u Štampariji Crnogorskoj 1835 godine s[trana] 318, a posvećena mlogoiskusnom Bauringu Inglizu, prevoditelju našije narodnije pjesama. U ovom posvećeniju sam Sočinitelj o svom djelu ovako veli: da je drama (u V Radnja), ma pozorište joj tek horizont, a Aktueri samo umovi čitateljah, a sadrž njen je trovjeka istorija Naroda jednoga (t.j. Crnogorskoga) — !

Da je g. Milutinović jedan od prvije Srbskije stihotvoraca, to je već poznato; hoće li pak i ova Crnogorska Dijka i njemu i našoj literaturi za diku služiti, to ostavljamo na razbor našijema u dramatičeskom djelu iskusnijema kriticima, da oni o tome svoju bezpristrasnu odsudu izreku, a mi sada, na radost sve Srbske publike javljamo, da se našeg pohvaljenog poete ovo djelo čistotom Srbskog (gotovo Crnogorskog) jezika daleko otklikuje od svije njegovije do sada pečatanije djela…

-----

(Potom su u „Grlici” objavljeni poduži citati iz stihova „Dijke Crnogorske”, a u kojima Milutinović koristi tipične crnogorske oblike, neki od njih su:

–  „čoek”, „kome valja”, „uiđe, „naprijeda”, „pomagaj ve Bože”, „vazda”, „ol”, „junačkijeh”, „teke”, „ter”, „ostalij”, „razgnjevao”, „preteci”, „š njima”, „stvarih”, „spečaliju”, „mišljeti”, „učinjeli”, „akamoli”, „osobito”, „njihne”, „iznovice”, „breška” [puška], „viđet”, „velju”, „molju”, „uznate”, „duša ni duboko” [duša mi je duboko], „krši” [kamenje], „đeca”, „odivom”, „zalah”, „čeljadeta”, „oli”, „netee”, „voljnij”, „pukijem”, „uvjesti”, „takove”, „tijem”, „etakviji”, „vala”, „vako”, „evako”, „ovčas” …) 

.