Ś i Ź u Moračkom i Rovačkom Trebaljevu, Drijenku, Lipovu, Selištu, Padežu, Skrbuši, Rečinama (1981)

Priredio: V.J.

I govor u selima oko Kolašina „odstupao” je od negdašnja, jugoslovenskim ustavima, centralističkim političkim i školskim sistemima nametnuta s/h-h/s jezika. Pored ostaloga, jer su u fonološkome sistemu čak tri „crnogorska” glasa koje s/h-h/s „književni standard” nije poznavao: „ś”, „ź”, takođe i „з” (glas: „dz”).

Nakon terenskih istraživanja — u Rečinama (sa zasiocima: Smrčje, Mujića Rečine, Izlasci), Skrbuši, Padežu, Selištima, Lipovu, Drijenku, Moračkome Trebaljevu, Rovačkome Trebaljevu — lingvista Mato Pižurica, rodom iz Rovaca, univerzitetski profesor u Novome Sadu, objavio je 1981. studiju „Govor okoline Kolašina” (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, urednik Čedo Vuković).

Za „ś”, „ź”, Pižurica koristi ćirilične grafeme: „ć”, „з́” (od 2009. su u crnogorskoj azbuci), a grafemom „s” označava „з” (taj glas nije standardizovan u pravopisu crnogorskoga jezika).

Govor selâ oko Kolašina odličaje se, naravno, i svim drugim važnijim karakteristikama narodnoga crnogorskoga jezika. Prenijećemo neke ulomke Pižuričine studije…

-----
Govor okoline Kolašina

KONSONANTIZAM [sistem, broj i svojstva suglasnika jednoga jezika, prim]. — U odnosu na stanje u književnom jeziku konsonantski sistem govora kolašinskog područja ima sljedeće osobenosti:

– razvijen je fonemski par palatala „ś” i „ź”…

Afrikata „з” egzistira isključivo u jednom perifernom i specifičnom stilsko-semantičkom kontekstu (govoru od mila, tepanju i sl)…

GLASOVI „Ś” I „Ź”. — Glasovi „ś” i „ź” javljaju se u poznatim pozicijama… Njihov izgovor je mislimo najbliži opisu koji daje Miletić [Branko, vidi na linku dolje iz studije „Govor Crmničana”, prim].

Stepen mekoće, odnosno preciznije domet slivenosti i kompaktnosti ovih glasova (osim toga što zavisi od individualnih artikulacionih odlika pojedinaca), ipak varira od tipične i energične realizacije, što izaziva utisak izvjesne usiljenosti i tvrdoće, do meke frikacije.

Tipičnu realizaciju imamo uvijek tamo gdje se radi o jotovanju, dok je druga, neizrazita, umekšana i netipična artikulacija vezana za govor od mila, tepanje. Izgovor „ś” odnosno „ź” varira između ove dvije krajnosti u suglasničkim grupama „šć”, „šlj” odnosno „žđ”, „žlj”, mada je u tim pozicijama umekšavanje neznatnije.

Za tipičan izgovor glasa „ś” navodimo:

a) – „paśa šćer”, paśača, paśoka, paśaluk, prośak, prośačit, prośačica, „śalice mi nebeske”, „śala mi onoga”, śutra, prośutra, prekośutra (svugdje u upotrebi), „ko u prośutrošnji dan”, itd;

b) śednik, śedničiš, śednica, śekira (svugdje), Śekirice (toponim), śever (svugdje), ośeverilo, prośenilo, „śekirava sam”, śeme (svugdje), „śenit čoek blješe”, śenarit, śenjak, Śerogošte (toponim [selo, u medijima i mapama obično netačno upisano kao „Sjerogošte”, prim]), śerkas, kiśelina, śedok (svugdje), ośedočili, ośedoči, śerpača, śerpatiti, „śerpič zovemo”.

U nadimcima, govoru od mila, pri tepanju i slično, posebno pri obraćanju djeci, glas „ś” varira od slučaja do slučaja, od tipičnog izgovora do vrlo umekšanog. Međutim, kada nadimak izgubi smisao hipokoristika i prizvuk tepanja, glas „ś” ima tipičan, standardan izgovor.

Na primjer: – Peśa (od Periša), Muśo (prema: Mušo, ili nemotivisano konkretnim imenom), Viśa (od Vida, Vidoje), Buśa (od Bulica, Bula), Vuśa (prema: Vukosava, Vuka sl), Miśa (od Milosava, Milica i sl).

Vrlo različita nijansiranja u izgovoru, u zavisnosti od konkretnog konteksta, imamo u primjerima kao:

– śareni, maśa (majka), maśka, śunce, maśni, maeśni, glaśa (glava), Śara, Śuta, Śono, Śaro, Vuśu, ruśa (ručica).

Uporedi i: – „śok-śok mâlo” (vabljenje govedi), „śoli-śoli” (vabljenje govečeta), „ioś-ioś” (vabljenje teladi), „šuś-šuś” (vabljenje svinjčadi) i sl.

Isti glas javlja se kao rezultat asimilacije: – śćućuriš, uśćeraj, uiśćilo, „iśćizio ko prokleti”, „śćumile se pod oni čečar”, „śljubile su se”, śljej, „śljičaj to”…

- „iźele su, „iźelica e to”, „basta mu iźes tuđe”, „iźeli bi majci nogu do kuka”, „guba ga iźela”, „iźelisu ne”, „koźa milet”, „koźi se trag utro”, Koźoroga (ime ovce čiji rogovi podsjećaju na kozje)

- „maźa mala”, „ruźa moja”, źutara, Źula, muźi-muźi, koź-koź (pored – koś-koś – za vabljenje koza), iźđeljaj, iźđiko, iźljubit.

Uz „koźi” obično je „kožđi” i „kođi”, čak i u govoru istog lica, ali nam se učinilo da „kožđi” ima primjetniji primat. Tako imamo paralelno: – kožđi/kođi sir, kožđa/kođa varenika, kođi/kožđi prag (u svim mjestima), „koźi trag im se utro”, „koźa milet”, Kožđoroga (ime ovce), kožđorogasta/kođorogasta, kožđetina (svugdje)/kođetina (samo kao alternative u Rečinama).

Potpuna leksikalizacija s grupom „žđ” ostvarena je u primjerima: – kožđača (visoka trava koja raste u nepristupačnim stijenama) i Kožđa (toponim, zaselak u Rovcima).

Prema tumačenju prof. [Aleksandra] Belića „ź” je „frikativni deo" glasa „đ” i zaključuje: „Otuda je došlo da se ‘ź’ može lako izgovoriti i kao ‘đ’, pošto je eksplozivni deo (visoko ‘d’) u njemu vrlo slab". Paralelnom upotrebom oblika sa „ź” i „đ” mogla se razviti sekundarna formacija „žđ”. Ima i drugih tumačenja ove pojave. Jedni je tumače analogijom, a drugi fonološkim razvojem. Ovdje je [u „kolašinskoj zoni”, prim]: – „uzjat(i)” i „uzjašat(i)”.

Glas „з” u govoru kolašinske zone, u stvari, i ne ulazi u „standardni" fonološki sistem. Njegovo pojavljivanje je stilsko-semantičkim (emfatično-ekspresivnim) kontekstom. Bilježimo ga isključivo u govoru od mila, tepanju i u funkciji ironičnog izražavanja. U svim tim funkcijama „з” se javlja kao alternacija afrikata „dž” i „đ”. Na primjer:

– „зavole mali”, „зara mamina” (pored: „džara” i „đara”), „зaro moj”, „зale moj”, „зale moj”, зupa, зupica, Зole (Đole), „зavoli te zaklali”, „a ti oj džabe, зavoli te zaklali”. S druge strane ovdje je samo: – bronzin, bizin, zvijezda, zvijer, zvono, ozebo, zora – gdje se jedino pojavljuje glas „з” u mnogim našim narodnim govorima, kao samostalna fonema ili varijanta uslovljena glasovnim kontekstom…

Zaključujući izlaganje o strujnim konsonantima i afrikatama dajemo pregled zapaženih alternacija unutar ovog sistema u označenom specifičnom kontekstu:

a) „s”, „š” → „ś”: Śimo, Śima (Simaga – Śimaga), glaša – glaśa;

b) „z”, „ž” → „ź”: maza – maźa, mažun – maźun, ruža – ruža;

v) „đ”, „dž” → „з”: đaole – зaole, džara – зara;

g) „ć”, „č” → „c”: ćoso – coso; čoek – coek.

Na sličan način se ponašaju i suglasničke grupe i teško da se mogu ovakve promjene tretirati uobičajenim mjerilima fonološkog razvoja, mada je na prvi pogled sasvim moguće. Na primjer:

– Stojan > Cole, ali ne regularnim putem gdje bismo imali metatezu [promjenu u redosljedu glasova ili skupova glasova u riječi] i onda slivanje „ts” u „c”, jer na istom nivou imamo i – Slobodanka > Śota, kao i Slobodan > Cobo. Tako i: Stana > Ćana, Ćala, Ćaka; Stanoje > Ćano; Savo > Śavo, Śako, Śakile itd.

Promjene se, u stvari, vrše najčešće na nivou tvorbe: Uporedi:

– Milosava > Miśa; Vukosava > Vuśa; Vukosav > Vuśo/Vušo, Vukile/Vuśile/Vuśko; i slično…

Ś i Ź u Uskocima (1974, drugi dio)

Ś i Ź u Nikšiću, Grahovu, Banjanima, Rudini i Goliji (1927, drugi dio)

Ś i Ź u Drobnjaku i Pivi (1940)

Ś, ś – srpska mapa rasprostiranja u Crnoj Gori (1985)