Ś i Ź u Mrkojevićima (1969)

Priredio: V.J.

Starocrnogorsko pleme Mrkojevići (Mrkovići u starijim izvorima) obitava u području južno/jugoistočno od Bara. Na pitomoj mrkovskoj visoravni se u 11. vijeku nalazila Prapratna, prijestonica dukljanskoga knjaza Vojislava.

Prvi sačuvani pomeni Mrkojevića su iz 1409. godine u mletačkim izvorima: Li Marchoe, 1449. de Marchois... U arhivskim izvorima Kotora Vuko Brajišin iz Mrkojevića se pominje 1597, etc. Obližnji Bar i Mrkojevići su od 1471. pod Mlečanima, a od 1571. pod upravom Osmanlija, do 1878, oslobođenja i ponovna pripajanja Crnoj Gori. Nikakve smjene stanovništva od Srednjega vijeka nije bilo u Mrkojevićima.

Govor Mrkojevića je jedan od osobenijih ne samo crnogorskome jeziku, već i u štokavskim arealima uopšte. U Mrkojevićima vibriraju prijelomi naslijeđa i uticaja mnogih stoljeća neposredne izloženosti uticajima italijanskoga (venecijanskoga), turskoga i albanskoga jezika. Ipak, kao malo koji drugi govor crnogorskoga jezika, mrkovski je sačuvao neke staroslovenske riječi, na primjer:

– „babuna” (drvena valjkasta posuda za mjerenje žita), „kami” (камы, kamenje), „zajec” (zec), „Oćas”, „Oćeas” (sa značenjem „rep”, toponimi u nazivu poluostrva ispod Kunja), „bratnji” (bratov), „lačen” (gladan), „gređet” (odlaziti), „večer” sa priloškim značenjem „uveče” (taj oblik ima i u makedonskome jeziku)… tu su i „arhaizmi” poznati i nekim drugim govorima crnogorskoga: – „galica” (čavka), „klet” (soba), „lajno” (stočni izmet), „les” (drvo za krov), „oskrt” (čekić), „sudnik”, „lovnik”, etc.

Iz italijanskoga (venecijanskoga) jezika evo nekoliko primjera (romanizama): – abukat (advokat), ovizat se (śetiti se), bekaca (šljunak), kufin (granica), markenta (obalska hrid), murga (kučka ili vučica), mustaći (brkovi), pezat (težiti, mjeriti), pikat (džigerica), stranj (podrum), fortuna (zlo vrijeme), fresak (svjež zrak), špedet (bolnica), bestija, biзin, bronзin, vapor, spila, spijun, taulin, šporkat…

Zanimljivi su i turcizmi: – ak (zasluga), ala (tetka), babalak (tast), baldeza (svastika), vergija (porez), gazep (čudo, velika šteta), daija (uglednik), zaptija (policajac), zeêr (otrov), iktibar (čast, poštovanje), jerište (rezanci), junga (iver, otpaci), karajel (maestral), katil-ček (ubica), filan-ček (poznati čovjek), kuj (bunar), mećma (sud), prtokal (limun), sajbija (vlasnik), teza (tetka), ćenef (klozet), ududija (graniča), šućur (hvala Bogu)…

Broj „pozajmica” u Mrkojevićima iz albanskoga jezika je manji: – bukulica (lasica), gabanjat/gabonjat (griješiti), grišeza (svraka), gršaneza/grišaneza (krovna greda), kodra (brežuljak), laška (iver), lakurić (slijepi miš), našnjat (krenuti), tretnjat/otrektnjat (nestati, izgubiti se), prita (zaśeda), speca (paprika), čupra (grm, žbun)…

Prijedlozi „supraj”, „suprej”, „supre” („uoči”, „naspram”, „prema”) su romanizmi (sopra), ali su u mrkovićki govor, vjerovatno, ušli preko albanskoga jezika.

Neobična jezička mješavina su i nazivi mjeseci: – koledar iili koledear (januar), sečaenj (februar), mareač (mart), mamitroveac (april), te petrov (jul, prema Petrovdanu), ilin (avgust, prema Ilindanu), prvi jeseni (septembar), drugi jeseni (oktobar), treći jeseni (novembar), kratoeak ili kraotki (decembar).

Asan Đurović, Uso Popović, Memet Slaković, Mujo Abazović, Asan Dapčević, Bećir Vulić, Šabo Avdić, Sulo Vukić, Sulo Žuđel, Bećir Petović, Braim Usenović, Memet Šabović, Amet Duričić, Sulo Nikezić, Jusuf Metanović su krajem 1950-ih mahom između 50-70 godina starosti. Oni su bili „informatori” lingvisti Luki Vujoviću za dragocjene podatke o govoru Mrkojevića.

Ispitivanja su obuhvatila: Velju Goranu, Velje Selo, Grdoviće, Dabeziće, Dobru Vodu, Kunje sa Kominom, Ljeskovac, Međureč, Malu Goranu, Pečurice, Pelinkoviće, Ravanj, Škretu – Vukiće.

Luka Vujović je crnogorski lingvista (1909-1971), rodom iz crmničkoga sela Komarno, profesor gimnazije u Baru, Titogradu, zatim na Višoj pedagoškoj akademiji u Cetinju i Nikšiću, od 1964. do tragične smrti arhivsko-bibliotečki upravnik odjeljenja Cetinjskoga muzeja. Svoj rad „Mrkovićki dijalekt (s kratkim osvrtom na susjedne govore)”, doktorsku disertaciju, Vujović je objavio 1969. u Beogradu („Srpski dijalektološki zbornik: Rasprave i građa”, XVII).

Prema dr Adnanu Čirgiću, „kolika je bila Vujovićeva želja da opiše taj govor neka pokaže ovaj podatak: kompletan njegov rad na proučavanju govora Mrko(je)vića spaljen je 1942. godine; stoga mu se vratio ispočetka i uspio objaviti monografiju koja je i po utemeljenosti zaključaka i po apsolutnoj preciznosti građe (što i nije karakteristika naših dijalektologa) i po novini saznanja koja donosi i po metodologiji bez premca u našoj dijalektologiji” („Luka Vujović kao proučavalac crnogorskih govor”, „Matica”, 71, Cetinje-Podgorica, 2017, 208).

U intervjuu „Pobjedi” Vujović je 1966. rekao: „Kad bi neko htio da čuje kako su govorili naši preci u daljoj prošlosti, on bi to najbolje provjerio na mrkovićkom dijalektu”.

Prema Vujoviću, „mrkovićki dijalekat, najarhaičniji crnogorski govor, predstavlja periferijski dijalekatsku oazu čije su veze sa našim govorima bile male još u toku Srednjeg vijeka, a od 1571, kada je ovaj kraj zajedano sa Barom pao pod tursku vlast — te su veze bile još manje, zapravo sasvim neznatne. Poslije islamizacije Mrkovića u toku XVIII vijeka te veze su sasvim prekinute”.

Vujović dominantnu, ali ne i potpunu ekavkštinu u „dugome jatu” kod Mrkojevića objašnjava kao sekundarnu pojavu, jer taj izgovor nije primarno ekavski, a ti su oblici, pretpostavlja, stigli u Mrkojeviće uticajem Mlečana iz Bara, kroz sažimanja grupe „ije” u „e” (takvih ekavizama ima i śevernije uz jadransku obalu, tj. u arealu čakavice hrvatskoga jezika); manje vjerovatno je ta pojava došla preko Mrkojevićima suśednih Albanaca. Za crnogorske govore, ocjenjuje Vujović, to je „potpuno originalan razvitak ‘dugog jata’”. No, prisutni su u „dugome jatu” i ijekavski oblici.

O još jednome procesu u govoru Mrkojevića, labijalizaciji — razvijanju glasova u pravcu labijalne artikulacije, pretvaranja jednoga glasa u drugi — Vujović navodi da se „pojavila najkasnije u XVII vijeku i da je, vrlo vjerovatno, posljedica mletačkog uticaja koji je vršio grad Bar na susjedno crnogorsko stanovništvo u toku XV i XVI vijeka”.

To što se u Mrkojevićima izgovara „sleme”, „slego”, „izlegoše”, praksa je, kao i u istočnocrnogorskom govoru „zdravle”, „snople” — nastala pod uticajem albanskoga jezika. Vujović naglašava „svakako poslije XVII vijeka”.

Za razliku od „dugoga jata”, mrkovićko „kratko jat” je ijekavsko; a jekavska jotacija dominantno je izvršena (ćerat, ćeskota, viđet, đever, kuđela, śeđet, guśenica, śedok, iźest), takođe i sonanta „n”, ali ne i sonanta „l”.

Za glasove (foneme) „ś”, „ź”, Vujović koristi ćirilična slova „ć”, „з́” (od 2009. u crnogorskoj azbuci). Grafemom „з” označava glas „dz” (taj glas nije standardizovan u pravopisu crnogorskoga jezika).

-----
Mrkovićki dijalekat

FONETIKA. — Vokali. „Ea”. Refleks poluglasnika u mrkovićkom govoru je „ea”, to jest otvoreno „e” čija artikulacija ide u pravcu vokala „a”. Bitne razlike između akcentovanog i neakcentovanog „ea” nema…

Stabilnost u artikulaciji ovog vokala je postojana. Jedino ljudi koji su učestvovali u balkanskom i prvom svjetskom ratu, i tako bili duže u kontaktu s ostalim Crnogorcima koji čuvaju ovaj vokal — izgovaraju radi prilagođavanja sabesjedniku iz drugog kraja Crne Gore refleks poluglasnika kao „ae”, odnosno „a”.

Ovo interesantno i rijetko odstupanje je rezultat uticaja crnogorskog dijalekatskog koine-a [opšti jezik, nastaje u procesu uklanjanja lokalnih razlika, prim], koji su spomenuti informatori usvojili na ratištima oko Taraboša i Lovćena gdje su Mrkovići učestvovali kao pomoćne trupe. Na takav izgovor ovog vokala uticao je, svakako, i kasniji dodir sa predstavnicima „a” (< „ь”)-refleksa na pijacama u Baru, Viru, Titogradu i drugdje…

— „ea” u korijenu: – beačva, veaskolik, Veligdean, Đurđe(v)dean, Ilindean, deaneaes i deaneaza, leako, teaput, teanku, Skeadear, Skedra…

— u pridjevima: – boles(t)ean, vredean, dugeačka, gladean, žedean, toličeak, useak, štetean…

— brojevi: – eam, jedean, sedeam, sedeamdeset…

— zamjenice: – eav, kakeaf, nikakeaf, svakakeaf, takeaf…

JAT (Ѣ). — … Kad se uzme u obzir da većina primjera sa „ije” otpada na Dobru Vodu, koja se naslanja neposredno na okolinu Bara, onda se s pravom može govoriti o ekavskom izgovoru „dugog jata”…

U 74 riječi s „dugim jatom” javljaju se čiste ekavske varijante 1.300 puta, a čiste ijekavske oko 150 puta. S obzirom da se u ovom govoru sažima „e” i u grupi „ije” koja ne potiče od „dugog jata” („nijedan” > „nedean”, „prionuti” – preko „prijenuti” > „oprenut”), smatram da se „dugo jat” najprije razvilo u „i(j)e”, a zatim je sažimanjem dalo „e”. Prema tome, ekavizam dugih slogova u ovom govoru je sekundarna pojava (dête, mlêko, peseak)…

„KRATKO JAT” prelazi u „je” (iza „r” u „e”): – bjegat; bjega; bjeli : beli; bregovi; breza; breme; brestovi; vjera; vjerenik; ovješat; vjetear; greiota-griiota; dvjesto (običnije: dvijesto); đevojka; đever, đet (obično: džuš); đeteta; đeca; jet; jeteak; lepota : ljepota; lepši : ljepši; lesa : ljesa; leto : ljeto; mjera; mjesec; mjesto; njedro (vime); pjevat; pjesma; pjena; pješki; pleva : pljeva; preko; śever; śeđet; śiđit; śest; śeo; śetit se; strelica; ćerat; ćeskota; ućešit…

Zbog prelaza „l” u „lj” nije jasno je li „lep” – „leba” ekavizam, kao u većini crnogorskih govora, ili jekavizam…

U radnom pridjevu nekih glagola „kratko jat” ispred „o” daje „e” („je”), a ne „i”: – voleo, dospjeo, želeo, zreo, izgoreo, kćeo, razboleo se, beo, śeo, śeđeo, śedio, sreo.

Primjeri „śeđeo” i „śedio” pokazuju da oblici: „voleo”, „kćeo” i sl. predstavljaju novija obrazovanja s naslonom na infinitiv: „volet”, „kćet” i sl. Dakle, morfološka, a ne fonetska pojava.

Međutim, infinitivi „śat” i „vjat” („śeat” i „vjeat”) i prezenta „śeiem” i „vjeiem” (pored češćega „śem” i „vjem”) — pokazuju da je kratko „Ѣ” ispred „j” prešlo u „je” kao u nekim drugim crnogorskim govorima. Vrlo je vjerovatno da je ovo posljedica slabe artikulacije glasa „j” ili, možda, i potpunog odsustva „j”.

Govori se, kao i u drugim crnogorskim govorima: – bjelek, bjelega, zabjeležen; a to znači da nije ni bilo uslova za pralaz „kratkog jata” u „i”…

Pored ikavizama „gnjizda” i „drina” [drenjina] za „dugo jat”, ovaj govor ima četiri (upravo tri) ikavizma za „kratko jat”: – „vrića”, predlog „pri(d)”, prefiks „pri” i prilog „gi”, ali ovaj posljednji samo ispred „j”…

Pošto se ovaj ikavizam čuje u Zupcima, to znači da je došao sa strane, vrlo vjerovatno sasvim rano, još za vrijeme mletačke vladavine Barom, i predstavlja trag ranih trgovačkih odnosa između sjevernog i južnog primorja. Prema tome, on potiče sa ikavske teritorije sjeverno od Dubrovnika, čakavske ili štokavske…

Iz cjelokupne građe o „jatu” izlazi da je današnji izgovor „dugog jata” — pretežno ekavski, a „kratkog jata” — jekavski... Ijekavizmi su najčešći u Dobroj Vodi, koja je najbliža Baru i u koju mrkovićke dijalekatske inovacije najsporije prodiru...

Ekavski izgovor „dugog jata” u mrkovićkom govoru rezultira iz sažimanja grupe „ije” u „e”. Za nas je ipak poseban problem da li oblici „vrii/jeme” i „vrieme” — predstavljaju sažimanje koje vodi ka obliku „vreme”. Pozitivan odgovor se nameće na osnovu onoga što pruža, u prvom redu, selo Dobra Voda u kojoj ovaj proces još nije završen... Sažimanje „ije” > „je” starije je…

Ja sam rekao da su labijalizacija i diftongizacija [proces kojim jednostavni samoglasnici postaju dvoglasi, prim] poznate u susjednom albanskom govoru („kal”, „liipur”; Vladimir, Anamali) i pretpostavio mogućnost albanskog uticaja na Mrkoviće. Međutim, sada smatram da je ova pojava kod susjednih Albanaca mogla takođe doći iz govora stanovnika grada Bara sa kojima su ti Albanci, kao i Mrkovići, održavali žive ekonomske veze.

Doduše, mi danas nemamo podataka o govoru ovoga grada za vrijeme mletačke vlasti u njemu, ali nas na ovakav zaključak upućuje labijalizacia dugog „a” u susjedstvu većine naših primorskih gradova gdje su vladali Mlečići (čakavska i štokavska teritorija). Šušanj na sjevernoj periferiiji Bara, a Mrkovići na južnoj samo bi potvrđivali ovu mogućnost…

Dato je objašnjenje zašto je „ije” > „e” (a ne u „i”). Iz sažimanja grupa: „ao” > „a” (krepa), „eao” > „ea” i „o” (došea, legea, lego), „eo” > „o” (uzo, počo), „ei” > „e” (Usên, Usenoić), „oi” > „oi” (Pêtoić, Mrkoić) i slično — vidi se da se u ovom govoru sažimanje samoglasnika vrši u korist vokala jače sonornosti. A pošto je „e” po sonornosti jače od „i”, zato je i došlo do sažimanja „i(j)e” > „e”.

Da se osvrnemo i na „kratko jat”. Ako se izuzmu ekavizmi nastali analogijom („želeo: želet”, „beo: beli” i slično), ipak ostaje povelik broj ekavizama za koje nije lako reći kako su se pojavili u ovom govoru. Neki od njih su poznati i crmničkom govoru: – „bek”, „nevesta”, „celivaš”, „zenica”, „dodelalo mi je” — govori se takođe u Crmnici. Ali odakle potiče: „čovek”, „primer”, „zabeli”?

Sve što se može reći — jeste da se ekavski izgovor javlja pretežno iza usnenih suglasnika i možda je postao fonetskim putem, tj. gubljem „j” iza usnenog suglasnika. Za poneki primjer mogao bi se pretpostaviti uticaj crkvenog jezika („celivat”, „celunut”).

Poseban su problem rijetki ekavizmi: – „devojka”, „terat”, „smejasmo se”, „dvesta” i sl. — za koje se teško može pretpostaviti da su potekli iz ekavskog izvora, jer su zabeleženi od ljudi koji pod takav uticaj nisu dolazili (bili su vojnici samo u vrijeme bivše Kraljevine Crne Gore).

S obzirom da je Bar održavao u toku naše srednjovjekovne istorije veze sa Skadrom i dalje preko sjeverne Albanije sa Kosovom i Metohijom, nije isključeno da su neki ekavizmi prodrli u ovaj govor sa te strane u vrijeme burnih događaja kojima je ovaj kraj između Bara i Skadra bio izložen u toku vlade posljednjih Balšića… Naravno, ovakve pretpostavke nemaju mnogo sigurnosti…

KONSONANTI. — „T” i „D”. Suglasnici „t” i „d” se gube u izgovoru više nego ma koji drugi suglasnik... „d” se gubi ispred „n” i „nj”, ali se čuju ove grupe i neizmjenjene: – je(d)noga, jenomu, jenome, jenim, jenijem jena, jenojzi, jenu, jenom, ujeno, jenaki… śe(d)ne, śenite, śenu, śeni… jednoga, jednu, jednaci… śednik, śednica…

Sasvim je prirodno što se „t” i „d” spomenutih predloga („nad”, „pod”, „pred”, „put”) gube ispred riječi koje počinjuu tim istim suglasnicima: — „od”: o-toga, o-te, o-tik… — „put”: pu-tamo, pu daleka mjesta…

Istu sliku pružaju ovi predlozi pred afrikatima (semiokluzivama), koje u sebi sadrže elemente glasova „t” i „d”; — „od”: o-Cetinje(a)k, o- зime, o-ćesa, o-džardina, o-ćeri, o-đece(a)k; — „pred”: pri-Crnogorcom, pri-crkvom, ispri-Đurevana; — „pod”: po-džamiju, po-crkvu; „put”: pu-Crnice, pu-Cetinjeak, pu-Carigraoda; — „posred”: „posre džardina”; „radi”: – ra-česa…

NOVO JOTOVANJE. — …

— „tj” > „ć”: braća, cveće, pameću, prući (pruti); — „dj” > „đ”: luđi [ljudi], luđima, rođak; — „stj” > šć” („st”, „sć”, „stj”): lišći, lišćori, listi, lisće, lisći, listje; — „zdj” > „zđ” („žđ”, „zd”, „zj”): gozđe, grozđe, gožđa, grozdie, grozje; — „sj” > „ś”: śutra, klaośi (množina s naslonom na izgubljenu zbirnu imenicu), klaośik, klaośe, prośaok, ś-jenim (običnije i češće: s-jenim); — „zj” > „ź”: Koźak, „pri Koźaku”; — „žj” > ž”: oruže, oruža, oružom, podnože, boža (vjera), boži, božemu; — „rj” > „r”: primore, ali i – Primoria, Primoriom; — „nj” > „nj”: vjerovanje, vjenčanje, kamenji (s naslonom na izgubljenu zbirnu imenicu kamenje”); — „lj” > „lj” (> „l”): vesele [veselje]…

NAJNOVIJE JOTOVANJE. – Po rezultatima ovog jotovanja mrkovićki govor se, uglavnom, slaže s primorskom zonom crnogorskih govora govora, tj. jotuju se „t-d”, „s-z”, „l-n”, ali ne i usneni suglasnici. U tome se ovaj govor razlikuje od crmničkog govora na obali Skadarskog jezera, u kome se većinom jotuju i usneni suglasnici.

Od značaja je takođe i grupa „sl” i „zl” na spoju prefiksa i glagola („slego”, „izlegli”), kao i u imenici „sleme” (< „sljeme”), jer se te glasovne grupe izgovaraju neasimilovane, tj. ne čuje se skoro nikako „šl” i „žl”. Da li ovo znači da je prelaženje „lj” u „l” stara pojava kojom treba objasniti odsustvo asimilacije u grupama „sl” i „zl”?

Ovo pitanje sasvim je opravdano kad se grupe „sl” i „zl” uporede sa predlogom „s” uz instrumental lične zamjenice 3. lica: „sea-šnjm” (Dobra Voda, Velje Selo) i „sea-šnjom” (Pečurice), jer oblik „šnjim” nesumnjivo svjedoči o starini prelaženja „s-n” u „š-nj”, a to je paralelna grupa — grupi „slj” i „zlj”. Doduše, ova grupa „s-nj” nije vezana za „jat”, nego je kontakt „s-nj” u njoj znatno stariji od kontakta „slj”.

Važno je istaći da se jednačenje u grupi „s + nj” vršilo najkasnije na početku XVI vijeka s obzirom da ga nalazimo u prvom od sedam poznatih pisama Skender-bega Crnojevića Mletačkoj Republici: „š njime”…

Ne vjerujem da je u vrijeme novog jotovanja postojalo „visoko L” („l”) iza koga bi „j” jednostavno otpalo, jer se takvo „l” ne bi dalo jotovati. Ako se ipak ova glasovna promjena pravila prije XVIII vijeka, ona je morala biti ograničena na pojedinačne primjere i granična naselja prema susjednim Albancima, a do njenog uopštavanja došlo je tek kasnije.

Da je prelaz „lj” u „l” kasnija fonetska promjena, pokazuje nam istočnocrnogorski dijalekat, ne samo svojim „zdravle” i „snople”, nego i oblicima „vlera” [„vljera” – „vjera”] i „mlera” [„mljera” – „mjera”], jer se odatle vidi da je u tim govorima „lj” > „l” tek pošto je izvršeno najnovije jotovanje.

Primjeri za novo jotovavanje u mrkovićkom i istočnocrnogorskom pokazuju da je uticaj albanskog jezika na naše periferijske govore počeo jače djelovati tek od XVIII viijeka. Iako je mrkovićki govor imao u svom susjedstvu pripadnike albanskog jezika, kao što pokazuje Boličin opis Skadarskog sandžakata (1614), on je ipak dugo čuvao čist lik jednog našeg starog govora, tako da se može pretpostaviti da on ranije nije bio periferijski govor u onolikoj mjeri koliko je to danas.

To što danas mrkovićki govor ima: „sleme”, „slego”, „izlegoše”, „zleko”, a zubački [Zupci, selo kod Bara, prim] „šleme”, „šlego”, „ižlegoše”, „žleko” — dokazuje da je ova asimilacija u zubačkom govoru izvršena svakako poslije XVII vijeka, dakle u vrijeme kada mrkovićki govor nije imao sonanta „lj”, jer je već bio prešao u „l”, dok u zubačkom govoru te glasovne promjene nema…

— „tj” > ć”: – ćerat, ćeraj, ćeram, ćera, ćeramo, isćerali, ćeskota, kćet, kćeo, kćeli, ćet, ćeo, ćio, ktio, ćeli, ne-kće…

— „dj” > đ”: – viđet, viđek, viđeon, viđo, viđo(n), đe : ge, niđe, svuđe, kuđe, neđe, nekuđe, đever, đevojka, đet, đetelina, đetić, đetište, đetetu, đeca, đecu, đece, izđeljat, kuđela, međet (rovac), neđela, ođer, ođen, ođera, ođena, śeđet, śiđet, śeđeo, śiđeo, śeđenje…

— „sj” > „ś”: – guśenica, kośerić, kośarić, śedok, śedočit, śever, śeđet, śeđenje, śedîm, śiđaoše, śeđaše, śeđela, śest, śeo, śednica, priśednik, preśednik, śaot, śaosmo, śem, śemo, śasmo, śanje (sijanje), śeala i śala, śiješ, śač (sijač), uśat, śekira, śeć, śeme, śemen, śetit se, śecaju, kiśelo…

— „zj” > „ź”: – iźest, iźede, iźećeš, iźedoše…

SUGLASNIK „З”. — Ovaj suglasnik se čuje u povelikom broju domaćih riječi, i to pretežno na početku riječi, gdje stoji mjesto „z”. On se javlja takođe kao palatalni ekvivalent glasa „g” (< „h”) u sistemi oblika (arak, araga, araзi). „З” se izgovara i u 10-12 stranih pozajmica gdje se ogleda nesumnjivo talijanski i albanski uticaj (talijanski: „biзin” i „bronзin”; albanski: „štanзa” – kljuse, magare).

Ukupan broj riječi sa „з” iznosi 28, ali se u nekim domaćim riječima čuje sasvim rijetko, jer se normalno izgovara „z” (na primjer: – na-зemlu, зubi, brзo). Smatram da je „з” najprije ušlo u glasovni sistem ovoga govora pod uticajem talijanskog jezika, odnosno venecijanskog dijalekta, jer su Mlečići gospodarili Barom i okolinom oko 150 godina. Kasnije, a možda i istovremeno, javio se i albanski uticaj, kako to potvrđuju albanske pozajmice („štanзa”, možda i: – „зunga”, „pelenзora”, „falзora”).

Pojava ovoga glasa u sistemi oblika može imati značaja za određivanje starine glasa „з” u ovom govoru. Prema ranijem: – orah-oraha-orasi, javilo se kasnije: – araγ-araga-araзi [u prvome obliku, „araγ”, autor dakle koristi grčko slovo „γ”, gama, prim].

Ovaj novi odnos mogao se javiti tek pošto je „з” bilo u upotrebi u priličnom broju domaćih i stranih leksema. A to znači da je već u XV i XVI vijeku, dakle u doba mletačke vlasti u ovom kraju, bilo glasa „з” u ovom govoru, kako u pozajmicama tako i u domaćim riječima.

Samo tako možemo razumjevati prelaz „g” (< „h”) u „з” sistemi oblika, a taj prelaz je morao nastati u toku XVII-XVIII vijeka s obzirom na manje-više sigurnu pretpostavku da je „h” u ovom govoru rano prešlo u „γ” i „g”, svakako u toku spomenutih vjekova.

Na takvu nas je pretpostavku navelo današnje stanje zamjenika glasa „h” u ovom govoru. Pregledaćemo sve riječi sa „з”, najprije domaće, a zatim pozajmice iz stranih jezika:

a) „z” > „з” u domaćim riječima: – зanova, зvono, зvona, зelen, зelenoga, зeleno, зeleni se, „trava зelenja”, зelenika, śemen o-зela, na-зemlu, зimu, зima, зenico, зenica, зenut, зene, зenja, зenulo, зenuće, зora, зoru, u-зoru, na-зoru, priđe зore, do-зore, зorom, зori (sazrijeva), uзori, uзorila, uзorilo, uзorio, зorau, зoren, зorenli, зrno, зrnek, зrnico, зubi, brзo;

b) „d-z” > „з” u domaćoj složenici: – naзornik;

v) „з” mjesto „đ” u domaćoj riječi kao znak hipokoristikona ili ironije: – зaole;

g) („h” >) „g” > „з” u sistemi oblika: – oraзi, araзi, siromaзzi, siromaзima;

d) „з” u stranim riječima: – зanat, зenat, Зenel-bek, biзin, biзini (instrumental množine: biзinoma), bronзin, зiba (džiba, ženski crveni kaput), зunga (barska trava za pletenje sture), inзiner, partiзani, pelenзora (kotrova za vodu), runзula (ruža), lunзura (cvijet)…

Iako je više domaćih riječi sa „з” nego pozajmica, ipak je za pojavu ovog glasa bio odlučujući strani uticaj, venecijanski i nešto albanski…