Američki papiri: Za Vilsona Crna Gora može ostati nezavisna država izvan Jugo-Slavije

Priredio: V.J.

 U nastavku diskusije najmoćnijih svjetskih državnika 12. januara 1919. u Parizu odlučeno je da Kraljevina Crna Gora ima pravo učešća u predstojećoj Mirovnoj konferenciji na kojoj se, po svršetku Prvoga svjetskoga rata, oblikuje novi međunarodni poredak.

 No, ostaje nedorečeno ko će to zastupništvo efektivno imenovati — Kralj i crnogorska vlada u egzilu ili neko drugi — i hoće li crnogorski status biti jednak s ostalim manjim ratnim saveznicima Antante? Kralj Nikola i vlada u egzilu su uoči Konferencije već odredili da to bude dr Evgenije Popović, ali čekalo se odobrenje Velikih Sila.

 Uprkos proglašenju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, predśednik Vilson (na slici gore) i na sesiji 12. januara 1919, održanoj u formatu Vrhovnoga ratnoga vijeća, izričit je da Amerika, iako ne osporava Jugo-Slaviju — kako se tada neslužbeno naziva — do daljnjeg uporedo nastavlja da priznaje suverenitet crnogorske kraljevine.

 Vilson podvlači i davninu nezavisnosti Crne Gore. Ne isključuje rješenje da dvije države, Jugo-Slavija i Crna Gora, egzistiraju odvojeno, jedna pokraj druge. Retrospektivno, možemo se upitati ne bi li Crnogorci u tom slučaju bili pošteđeli bratoubilačkih ratova — oba inspirisanih iz Srbije — „bijelih” i „zelenih”, partizana i četnika, ili bi se makar trajanje i inteziteti konflikata odigrali s manje žrtava, brutalnosti i trauma?

 Zapisnike o toku diskusije 12. januara 1919. u pariškome kvartu Quai d'Orsay vodili su na američkoj strani državni sekretar Robert Lansing i general Tasker H. Blis. Objavljeni su 1943. u knjizi „Papiri u vezi sa vanjskim odnosima Sjedinjenih Država: Pariška mirovna konferencija 1919” (III, United States Government Printing Office, Vašington, 483-494, 495-507). Prvi dio tih „papira” na linku je dolje, slijede njihovi nastavci...

----

SEKRETAROVE BILJEŠKE S RAZGOVORA ODRŽANIH U SOBI G. PIŠONA, Quai d'Orsay, neđelja, 12. januara [1919], 16 sati [nastavak].

Prisutni —

FRANCUSKA: g. Klemanso, g. Pišon, g. Dutasta, g. Bearn, kapetan Portje; — VELIKA BRITANIJA: The Rt. Hon. [The Right Honourable] D. Lojd Džordž, The Rt. Hon A. J. Balfor, potpukovnik sir Moris Hanki; — ITALIJA: g. Orlando, baron Sonino, konte Aldrovandi, major A. Džons; — SJEDINJENE DRŽAVE: predśednik Wilson, g. R. Lansing, g. A. H. Frejzer. Tumač: M. Mantu.

- Predśednik VILSON je predložio: da se dogovori da Crna Gora ima predstavnika, ali da se ne odlučuje kako će se to riješiti.

- Gospodin PIŠON upitao je: na koga adresirati poziv na Konferenciju?

- Gospodin LOJD DŽORDŽ je predložio: da se Crna Gora tretira kao država u procesu formiranja.

- Gospodin SONINO usprotivio se ovome.

- Neko je, nastavio je g. LOJD DŽORDŽ, sigurno iznio slučaj g. Soninu. Crnoj Gori treba dati priliku da iznese svoj slučaj, a ne bi bilo potrebno previše pomno ispitivati akreditive osobe koja je zastupa.

- Predśednik VILSON je smatrao da bi bilo važno osigurati da taj slučaj zastupa neko ko zaista ima pravo da reprezentuje Crnu Goru.

- Gospodin BALFOR je sugerisao da se o tom pitanju ne bi trebalo riješavati odvojeno od toga kako će se predstavljati Jugo-Slovenska država (Yugo Slav State). The two cases were on all fours. [posljednja rečenica Balfora nejasna, naša prim]

- Predśednik VILSON je istakao da je Crna Gora starija država od Srbije. Ona bi stoga mogla biti odvojena od Jugo-Slavije (separate from Yugo-Slavia).

I neke druge jedinice (units) Jugo-Slavije su govorile isto, Naime, Srbija je pokušavala da ih stavi pod svoju vlast, a ne da ih poveže sa sobom. Budući da se sastanci [na Mirovnoj konferenciji, prim] neće održati odjednom, a da su se stalno dešavali događaji koji bi mogli uticati na konačnu odluku, smatrao je da bi bilo sasvim nepotrebno učiniti više od načelnoga odlučivanja da će Crna Gora biti zastupljena.

- Gospodin LANSING je rekao da je Amerika priznala Vladu Kralja Crne Gore.

- Gospodin SONINO je rekao da mu niko nije predočio slučaj [Crne Gore]. Ono što je [prethodno na sastanku] rekao, to je bilo iz njegova sopstvena znanja. Ističe da je Crna Gora mnogo starija država od Srbije.

Ona se jedina vijekovima odupirala prevlasti Turaka. Učestvovala je u ratu da bi pomogla Srbiji i sačuvala svoju buduću nezavisnost. Dobar broj Crnogoraca je nastavio borbu [nakon januara 1916, prim]. Željeli su da Italijani formiraju poseban bataljon od njih, a neki su poslati u Solun radi uključivanja u srpske jedinice. On se složio sa stavom predśednika Vilsona da Crna Gora treba da bude reprezentovana.

Predložio je da u međuvremenu Sjedinjene Američke Države pošalju predstavnika kako bi se otkrilo što se zbilo u toj zemlji. Nikakve vijesti nisu smjele da izlaze iz Crne Gore i nije bilo dozvoljeno da tamo idu savezničke trupe.

- Gospodin KLEMANSO je istakao da ako predśednik VILSON želi da pošalje nekoga da se raspita, to može učinjeti bez ikakvih ovlašćenja Sila povezanih sa njim.

- Predśednik VILSON je rekao da je prilično voljan da pošalje nekoga, ali ne i zvaničnoga predstavnika u ime ove Konferencije.

- Gospodin LOJD DŽORDŽ se u potpunosti složio sa ovim stavom. Istakao je da bi bilo krajnje uvrijedljivo za jednog Saveznika da bilo koja nacija na ovoj Konferenciji, formalno ili neformalno, izrazi da treba da postoji bilo kakva istraga.

ZAKLJUČAK:

— Načelno je odlučeno da Crna Gora bude zastupljena na Konferenciji, ali je ostala otvorena odluka o izboru predstavnika.

-----

BILJEŠKE SA SASTANKA VRHOVNOGA RATNOGA VIJEĆA, Quai d'Orsay u 14:30h 12. januara 1919. [„papiri” Taskera H. Blisa — nastavak]

- PREDŚEDNIK [VILSON] je predložio da se Crnoj Gori dodijeli predstavnik, a da se problem njegova pronalaženja odgodi.

- Gospodin PIŠON je primijetio da bi svakako morali znati koga obavijestiti da država [Crna Gora] ima pravo na zastupanje.

- Baron SONINO je rekao da dolazi do sljedećega: „Moramo tražiti crnogorskoga predstavnika preko Kralja Crne Gore”.

- PREDŚEDNIK smatra da je poželjno da sastanak rezultira da čovjek koji reprezentuje Crnu Goru zapravo nju uistinu predstavlja.

Predložio je da se Crnoj Gori dodijeli zastupnik, a da Konferencija zadrži pravo provjere njegovih akreditacija. Napomenuo je: da je Crna Gora politički subjekt star koliko i Srbija, te da iza sebe ima lijepu političku istoriju.

- Gospodin LANSING je upitao: „Priznajete li Kralja Crne Gore?" On je odgovorio: „Da”.

- Gospodin BALFOR je rekao: „Mi plaćamo za njega”.

- Gospodin PIŠON je mislio da se upuštaju u teorijsku raspravu o stanju u Crnoj Gori. Smatrao je da treba odlučiti da Crna Gora ima delegata, a da se u međuvremenu nastoji utvrditi pravo stanje stvari u državi.

- Baron SONINO predložio je da se onamo pošalju američke trupe kako bi se utvrdilo što se točno događa.

- Gospodin KLEMANSO je primijetio da su upravo slični uslovi postojali i na drugim mjestima.

- PREDŚEDNIK je rekao da je savršeno voljan poslati izaslanika da utvrdi uslove, ali misli da to ne bi trebao biti službeni predstavnik.

- Gospodin LOJD DŽORDŽ primijećuje: ne misli, ako se agent pošalje, da tu činjenicu treba zabilježiti. Mogao bi se stvoriti bolan utisak da je agent poslan u savezničku vladu da istraži uslove… 

Śednica je prekinuta u 18,05 sati.

----

Formalno, Mirovna konferencija u Parizu 18. januara 1919. počinje s radom i zasijeda sve do 21. januara 1920. uz učešće 27 nacija, uključujući crnogorsku — kojoj je ostavljena „prazna stolica” dok se ne utvrdi, kako je odlučila „velika četvorka” (SAD, Velika Britanija, Francuska, Italija) ko tačno ima pravo da delegira zastupništvo. „Velika četvorka” se za vrijeme Konferencije, kao Vrhovno ratno vijeće, ili neformalno, sastajala 145 puta i donijela sve glavne odluke, koje su ostali učesnici doslovno samo ratifikovali.

Kraljevina Crna Gora se pominje u diskusijama svjetskih čenika okupljenih u Parizu i narednih dana na marginama Mirovne konferencije. Iz Crne Gore, većim dijelom izolovane srpsko-francuskim okupacionim trupama, prodrle su vijesti o oružanome ustanku za pravoslavni Božić 1919. godine (po novome kalendaru).

Na sesiji 21. januara 1919, održanoj takođe na Quai d'Orsayu, prema zapisniku državnoga sekretara Lansinga…

- Predśednik VILSON je rekao da želi da skrene pažnju na zahtjev koji mu je uputio Kralj Crne Gore. On je namjeravao da pošalje telegrafom poruku svome narodu. Poruka je u sljedećim terminima:

„Mom narodu: molim da se mirno vratite svojim kućama i da se ne borite oružjem protiv snaga koje žele preuzeti kontrolu nad našom zemljom. Dobio sam najviša uvjeravanja da će se rano i dovoljno dati prilika narodu Crne Gore da odluči o političkome obliku svoje buduće vlade. I ovu odluku, što se mene tiče, rado ću poštovati. NIKOLA”.

Predśednik Vilson je pitao da li postoji dovoljan razlog za zaustavljanje ove poruke. Opšta saglasnost je da za to nema razloga i da poruku treba proslijediti. Francuska vlada se obavezala da to uradi.

(Izvor: „Papiri u vezi sa vanjskim odnosima Sjedinjenih Država: Pariška mirovna konferencija 1919”, III, United States Government Printing Office, Vašington, 642).

-----

Kralj Nikola je potom uputio ovu poruku, a na ime vojvode Boža Petrovića — koga su Srbi u to vrijeme već zatvorili u podgoričkoj Jusovači — uz propratnu poruku crnogorske vlade u egzilu: „Njegovo veličanstvo Kralj Gospodar, doznavši za kobne događaje koji se danas odigravaju po Crnoj Gori, a u želji da prekine krvoproliće, upućuje Vam ovu poruku, sa kojom ćete izvoljeti upoznati CRNOGORCE. Ovo saopštenje odobrila je u svojoj jučerašnjoj śednici Konferencija mira u Parizu i dala je svoje ovlašćenje da se uputi u Crnu Goru na Vašu adresu” (prema: Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije…”, I, Bar, 1997, 198-199).

Izvorno na crnogorskome jeziku, poruka kralja Nikole, glasi:

„Mom dragom narodu, preklinjem vas, ostanite mirno na svoje domove! Nemojte se oružjem odupirati onijem četama koje idu za tijem da zgrabe vladu u našoj zemlji. Od strane visokih predstavnika savezničkih država dobio sam najviše uvjerenje da će u vrlo brzom roku, NARODU CRNOGORSKOM pružiti pogodna prilika da slobodno izjavi o tome kakva će biti buduća njegova vladavina. Od moje strane saopšti, Vojvodo, narodu da ću se dragovoljno povinovati toj njegovoj odluci” („Glas Crnogorca”, br. 63, 1919, 1).

---

Dan kasnije, 22. januara 1919, na novoj sesiji Vrhovnoga ratnoga vijeća — a uz američke, britanske, francuske i italijanske čelnike sada je prisutna i visoka delegacija Japanske carevine — VILSON kaže:

„Srbi su se ponašali prema Crnoj Gori na, kako mu se čini, sumnjiv način”.

(Izvor: „Papiri u vezi sa vanjskim odnosima Sjedinjenih Država: Pariška mirovna konferencija 1919”, III, United States Government Printing Office, Vašington, 673).

-----

Sljedeći američki korak u cilju razjašnjenja crnogorske situacije je slanje tročlane vojno-obavještajne misije na lice mjesta. U Crnu Goru je doputovala 6. februara 1919. godine.

Američka vlada, prema naknadno javno objavljenim dokumentima, do tada je imala samo nejasnu sliku da je srpska okupacija u Crnoj Gori izazvala duboko i široko crnogorsko ogorčenje, potom oružani ustanak. Ambasador SAD u Rimu Tomas Nelson Pejdž je informisan o ustanku — sa prilično netačnim detaljima, ali ipak veoma jasno saopštenim ustaničkim ciljevima — od strane crnogorskoga ministra vanjskih poslova i zastupnika na Mirovnoj konferenciji dr Evgenija Popovića (Risan, 1842 - Trst, 1931).

Druge vijesti su narednih dana stizale u depešama od manjih italijanskih i američkih jedinica stacioniranih u Kotoru, a kojima srpsko-francuske okupacione snage nijesu dozvoljavale ulazak u ostale krajeve u unutrašnjosti Crne Gore. Ambasador Pejdž je o svemu informisao delegaciju SAD u Parizu i Stejt department u Vašingtonu.

Evo američkih dokumenata s prvim vijestima o izbijanju Božićnoga ustanka (izvor: „Papiri koji se odnose na vanjske poslove Sjedinjenih Država: Lansingovi papiri 1914-1920", II, United States Government Printing Office, Vašington, 1940, 365-372)…

-----

AMBASADOR U ITALIJI (PEJDŽ) KOMISIJI ZA MIROVNE PREGOVORE [U PARIZU]. Rim, 7. januara 1919. [primljeno 9. januara]

Gospodin Popović, delegat iz Crne Gore na Mirovnoj konferenciji, upravo me je pozvao i dao sljedeću izjavu:

Da je Crna Gora u ovome trenutku u potpunoj revoluciji (in complete revolution), koju podupire oko 380.000 Crnogoraca seljačke stranke, koji sačinjavaju oko četiri-petine stanovništva, a 3. januara vojnom silom su zauzeli Podgoricu, Danilov Grad, Nikšić, Kolašin, Virpazar [iako su borbe vođene oko ovih gradova, ustanici ih nijesu oslobodili, prim]; a juče su se borili za zauzimanje Cetinje.

Prijavljeno je da imaju 45.000 pripadnika milicije s puškama i nešto mitraljeza i pod zapovjedništvom dvojice generala, Milutina Vučinića i Đura Petrovića [međutim, njih su Srbi uhapsili u Podgorici uoči Božićnoga ustanka, prim]. Zbačili su vladu u svim gradovima, osim u Cetinju i postavili su Venelu — francuskome zapovjedniku u Kotoru, a preko Popovića italijanskoj vladi ovđe — zahtijev za intervenciju savezničkih trupa.

Popović navodi da je želja Crnogoraca da budu slobodni i nezavisni (desire of the Montenegrins is to be free and independent) i kao takvi ujedinjeni s Jugo-Slavijom u konfederalnome (confederating) obliku vladavine; da Crna Gora želi sačuvati svoju slobodu neospornom; i oni će se oduprijeti apsorbovanju i pretapanju u srpski narod (Montenegro retaining its freedom indisputable and they will resist being absorbed and merged in the Serbian people).

Preferiraju predstavnički oblik vladavine više od svake monarhije, ali draža im je stara dinastija [Petrovići-Njegoši] od srpske ili bilo koje druge dinastija (prefer the old dynasty to the Serbian or any other dynasty).

On navodi da Italija želi da Crna Gora bude slobodna i nezavisna, ali bi više voljela da je republika. (Nijesam siguran da se Italija ne bi protivila da bude republika). Za petinu crnogorskoga stanovništva Popović navodi da je za ujedinjenje sa Srbijom. Tu jednu petinu čini uglavnom gradsko stanovništvo, koje čine intelektualci, ali on navodi da su seljaci bili ljudi koji su… [očigledan izostanak dijela teksta, primjedba priređivača]… Crnu Goru oslobodili prije trista godina.

Izaslanik Popović se upravo vratio da me obavijesti da je primio radiotelegrafsku poruku iz Kotora koja ga obavještava da su američke trupe ušle u Cetinje.

-----

AMBASADOR U ITALIJI (PEJDŽ) KOMISIJI ZA MIROVNE PREGOVORE. 8. januara 1919. [primljeno 9. januara]

Sljedeći telegram poslan je iz Kotora od strane Ministarstva pomorstva [Italije] za crnogorskoga ministra ovđe:

„6. januara. — Francuski general vrši francusko-srpski prodor u Crnu Goru ne priznajući nikoga drugoga liše srpske vlasti. Intervencija njegovih trupa ima kontrarevolucionarni karakter. Ima ih oko 3.000 od kojih je 500 iskrcano u Dubrovniku, a 400 njih koji su već stigli u Kotor otišli su dalje u Crnu Goru u francuskim uniformama i sa srpsko-francuskim oficirima. Hitna pomoć i energični diplomatski koraci su neophodni jer neprijatelj energično diže pobunu".

Slijede dva telegrama koja je primio [italijanski] ministar pomorstva ovđe [u Rimu] iz Kotora:

„6. januara. — Francuski general je obaviješten da su planovi francuske kompanije (French Company) koja je poslana u Crnu Goru da je pośednu. Iako će zahtijevati druge snage Saveznika, srpska će moć ostati nepromijenjena. General Venel onemogućuje da Crnu Goru pośete oficiri izdvojene službe iako rade samo na proučavanju situacije…”

„7. januara. — Američki zapovjednik juče je otišao u Cetinje. Tamo je stigao dok je trajala borba. Civilne vlasti lažno pripisuju borbu nedostatku hrane.

Prema posljednjim izvještajima, državna zastava Srbije podignuta na zgradi opštine zamijenjena je natpisom ‘Živio kralj Nikola, prvi kralj Crne Gore’ ('Long live King Nicholas first King of Montenegro'). Jutros je jedna američka četa s italijanskim vodom krenula za Crnu Goru”.

-----

AMBASADOR U ITALIJI (PEJDŽ) KOMISIJI ZA PREGOVORE O MIRU. Rim, 9. januara 1919. [primljeno 10. januara]

Sljedeći telegram iz Kotora primio je juče ovdašnji ministar pomorstva. „8. januara. — Ustanici hitno traže dolazak Italijana … [očigledan izostanak dijela teksta, primjedba priređivača]… Odlučili su da se odupru do posljednjega. Razdoblje ultimatuma koje je [ustanicima] dao francuski general završava śutra naveče. Njegove naredbe spriječavaju pomjeranje naših trupa”.

----

VRŠILAC DUŽNOSTI DRŽAVNOGA SEKRETARA (FRENK POLK) KOMISIJI ZA PREGOVORE O MIRU. Vašington, 13. januara 1919. 

Sekretarijat [Stejt department] primio je telegram od 7. januara od Ambasade u Rimu u vezi s izjavom gospodina Popovića, delegata iz Crne Gore na Mirovnoj konferenciji, o političkim uslovima u Crnoj Gori i prisustvu američkih trupa tamo. Ambasada u Parizu obaviještena je o ovome pitanju.

Sekretarijat je potpuno neinformisan o prisutnosti američkih trupa u Crnoj Gori i njegove informacije o političkoj situaciji u Crnoj Gori su nejasne, nesigurne i protivurječne.

Skreće se pažnja na pritužbe i zahtjeve crnogorske vlade upućene Sekretarijatu u nekoliko depeša iz američke ambasade u Parizu. Postoje li u Parizu osobe s odgovarajućim kvalifikacijama koje bi mogle biti poslane u Crnu Goru da izvrše temeljitu i nepristrasnu istragu i izvijeste o situaciji?

-----

AMBASADOR U ITALIJI (PEJDŽ) V.D-u DRŽAVNOGA SEKRETARA [F. POLKU]. Rim, 14. januara 1919. [primljeno 15. januara]

Moja depeša No.  2537.18 [nije objavljena, prim]. Dva izvještaja su upravo primljena sasvim nezavisno jedan od drugoga.

Jedan od kapetana Brodija, iz britanske vojske i člana Britanske misije u Crnoj Gori, koja je napuštila Crnu Goru 9. januara —  pokazuje da su tamošnje prilike izuzetno teške, da su Srbi, ośećajući se potpomognuti tamošnjim francuskim vlastima, vojno okupirali Crnu Goru (occupied militarily Montenegro), rasćeravši crnogorske revolucionare (Montenegrin revolutionists) koji su digli revoluciju oko 3. i 4. januara zahtijevajući povlačenje srpskih trupa iz Crne Gore i tražeći okupaciju Crne Gore od strane među-savezničkih trupa (Inter-Allied troops) koje bi jamčile slobodno izražavanje volje Crne Gore u nesputanom izbornom referendum (untrammeled elective or referendum).

[Andrija] Radović je predstavnik takozvane (so-called) crnogorske administaracija koja se deklariše kao srpska i radi na potpunome uništenju crnogorske nezavisnosti (complete annihilation of Montenegrin independence).

Francuski general Venel, koji očito podržava ovu stranu, snažno je zaustavio američke i italijanske trupe kojima je naređeno od strane italijanskoga zapovjednika da pođu na Cetinje kao odgovor na apel crnogorskih ustanika; on je izjavio da niko, liše srpskih i francuskih trupa, ne bi trebale da okupira Crnu Goru.

Čini se da su crnogorske pobunjeničke snage raspršene nakon sukoba u kojem je nekoliko stotina ljudi ubijeno s jedne ili s druge strane; neki su se vratili svojim kućama, drugi potražili utočište u Albaniji ili na mjestima pod italijanskom zastavom, ali svi su naoružani puškama i izjavljuju:

— da će crnogorska nezavisnost biti u konačnom očuvana ma za to bilo potrebno i 500 godina (declaring that Montenegrin independence will be preserved if it takes 500 years).

Kapetan Brodi me obavještava da, iako je prije ovih sudara kod Srba bilo malo simpatija prema ideji obnove crnogorske dinastije, nakon borbi se uočava određena promjena u njihovome stavu. Potpuni izvještaji stižu doveče [ti izvještaji nijesu štampani, primjedba izdavača]. Ako se nešto ne preduzme vrlo brzo, situacija bi tamo mogla postati nepopravljiva. Pariz informisan…

NASTAVLJA SE