Priredio: V.J.
Istoričar i profesor na Standforu (SAD) Vojislav-Vejn S. Vučinić (1913–2005) imao je traumatično đetinstvo. Njegovo rodno istočnohercegovačko selo na granici s Crnom Gorom, pisao je, godinama nakon 1918. ponekad je bilo poprište sukoba crnogorskih ustanika sa srpskim vlastima.
Prije oko četiri decenije Vučinić je pronašao izvještaj američke vojno-obavještajne službe o prilikama neposredno po izbijanju crnogorskoga ustanka na pravoslavni Božić 1919. godine. O tome je 1983. objavio članak u Beogradu na engleskome jeziku (u „Balkaniki”, godišnjaku Balkanološkoga instituta, XIII-XIV, 271-279).
Tročlanu američku vojno-obavještajnu misiju je predvodio major Čarls. V. Furlong, docniji univerzitetski profesor. Furlonga je u Crnu Goru poslao predśednik Vudro Vilson, nakon što su 12. januara 1919. na sastanku u Parizu takvu ideju podržali britanski, francuski i italijanski premijeri Lojd Džordž, Klemanso i Orlando, sa svojim šefovima diplomatija (opširnije na linkovima dolje).
Iako je Vučinić pisao iz srpskoga ugla, on je u osnovi tačno prenio bazične činjenice iz izvještaja Furlonga — koga na slici gore vidimo okruženoga crnogorskim ustanicima blizu Nikšića. Slijedi prvi dio Vučinićeva članka…
-----
AMERIČKI POGLED NA PRILIKE U CRNOJ GORI 1918–1919.
Piše: Wayne Vucinich
Prikom nedavna istraživanja u arhivi Huverova instituta, autor je došao do dokumenata iz zaostavštine majora Čarlsa Velingtona Furlonga (1874-1967), koji je tokom Prvoga svjetskoga rata na službi u Glavnome štabu Armije Sjedinjenih Država, a na kraju rata bio član američke delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu.
Neko vrijeme Furlong je bio specijalni vojni pomoćnik predśednika Vilsona, te vojni posmatrač i obavještajni oficir u Dalmaciji i Crnoj Gori. Kao član američke vojne misije, Furlong je na specijalnome zadatku u Crnoj Gori kako bi istražio i izvijestio o stanju u toj zemlji od svršetka rata. U Crnoj Gori ostaje od 6. februara do 2. marta 1919. godine.
Sjedinjene Države su prve od savezničkih vlada koje su poslale misiju u Crnu Goru. Tu misiju činili su major Furlong i dva vojna člana personala američke ambasade u Rimu; jedan od njih kapetan Džejms Brus, a drugi natporučnik. Poslanstvo je u Crnu Goru stiglo preko Kotora.
Iako sposoban obavještajac, fakultetski obrazovan, autor, a kasnije i univerzitetski profesor, major Furlong imao je ograničeno znanje o novijoj crnogorskoj istoriji i politici, te nije u potpunosti razumio nešto od onoga što je vidio i čuo u Crnoj Gori. Vlasti [srpske, prim] u Crnoj Gori su ga, i to s pravom, optužile da je daleko više vremena provodio s osobama koje su se protivile uniji Crne Gore i Srbije nego s onima koji su joj bili naklonjeni.
Nema sumnje da je Furlong pristrasan kralju Nikoli i njegovoj vladi. Nakon što je napuštio Crnu Goru, Furlong će nastaviti da podržava cilj Kralja; a monarh i njegova vlada izrazili su svoju zahvalnost odlikovanjima. Ministar vanjskih poslova J. S. Plamenac dodijelio je Furlongu Orden III stepena knjaza Danila I za osobite zasluge narodu Crne Gore. Iste godine, 24. aprila, crnogorski generalni konzul I. Ramadanović u Rimu dodijelio je u ime kralja Nikole majoru Furlongu srebrnu Medalju za hrabrost u ratu 1914-1919.
No, uprkos jednostranom pogledu na crnogorsku političku scenu, izvještaji Furlonga o prilikama u Crnoj Gori sadrže mnogo zanimljivih detalja i saznanja. Furlongovi papiri uključuju: opsežan „Dossier”; nekoliko izvještaja o opštim prilikama u Crnoj Gori; nekoliko pisama koje su napisali drugi; rukopis Furlongove knjige, čiji se dijelovi bave Crnom Gorom [pod naslovom „Izgubljeno kraljevstvo”, prim]; te niz fotografija crnogorskih političkih aktivista s obje strane političkoga spektra, uključujući pobunjenike, srpsko i crnogorsko vojno osoblje i političke zatvorenike.
Najvažniji među Furlongovim dokumentima je njegov konačni izvještaj, ili „Dossier”, kako ga naziva. Dana 11. marta 1919, nakon službe u Crnoj Gori, Furlong je napravio Preliminarni izvještaj u kancelariji vojnoga atašea u Rimu, a zatim cjeloviti, pod naslovom: „Dossier o političkoj situaciji u Crnoj Gori” (na 74 otkucane strane).
Furlong je proputovao veći dio Crne Gore i śevernim dijelovima Albanije. Intervjuisao je pojedince i skupine kao što su: Andrija Radović, pukovnik Simović, Marko Vukotić, Marko Jokanović, Miško Nikolić, crnogorske izbjeglice u Rimu i San Đovani di Medovi (general Andrija Raičević, Božo Petrović, rođak kralja Nikole), ustanike Nikšića (Radojica Nikčević). Dodane su u Furlongov „Dossier”: izjave o problemu zdravlja i medicine u Crnoj Gori; polemika oko navodne „izdaje” kralja Nikole; izbor poslanika u veliku narodnu skupštinu [tzv. podgoričku skupštinu], vijećanja i odluke.
U vezi svoga „Dossiera”, koji je prvotno poslan u Parizu generalu Čerčilu [Marlborou, šefu vojno-obavještajnoga ogranka Ministarstva rata SAD, osnivaču tzv. crne komore, kriptoanalitičke grupe Stejt departmenta koja je preteča National Security Agency, prim] — Furlong je zatražio da se proslijedi predśedniku Vilsonu. Pozvao je da se podastre Mirovnoj konferenciji za urgentno djelovanje „ako se pravda želi zadovoljiti prema maloj naciji”.
Crnogorsko pitanje je toliko važno, napisao je, da je bilo „vrijedno da se na njega skrene pažnja Američkoj komisiji za pregovore o miru, radi takve akcije koju bi mogla smatrati ispravnom da je iznesu na Mirovnoj konferenciji”.
Kako mirotvorci ne bi podcijenili sposobnost Crnogoraca da sâmi sobom vladaju, upozorio je da su Crnogorci ljudi s „visokim stepenom inteligencije, slobodoljubljem i istančanim ośećajem za političke prilike”.
Bio je siguran da „uz nešto nesebične i pravedne očinske pomoći od strane Saveznika, moglo bi se postići zadovoljavajuće rješenje crnogorskoga problema”. Major je izrazio snažnu želju da Mirovna konferencija donese „pravedno i brzo rješenje crnogorske situacije” — u skladu s Četrnaest tačaka predśednika Vilsona [iz januara 1918, da je jedan od poslijeratnih ciljeva i obnova nezavisne Crne Gore, prim].
Iako mnogo toga što je Furlong čuo i primijetio o Bijelima (Whites) i Zelenima (Greens) u Crnoj Gori nije bilo novo, podśetio je svoje čitatelje da niti jedna od ove dvije grupe nije homogena u političkome smislu. Bili su u njihovim redovima pojedinci koji su bili nepopustljivi u stavu koji su zauzeli, kao i pojedinci koji su bili umjereni i kompromisni.
Tako je, na primjer, Furlong podijelio Bijele na brojčano veće ekstremiste i brojčano manje umjerene. Među umjerenjacima je identifikovao Mihajla Jovanovića, Gavrila Cerovića i Aleksandra Martinovića. Umjereni su se protivili zatvaranju čelnika stranke Zelenih i zagovarali su republikansku umjesto monarhističke vlade Jugoslavije. Ipak, prema mišljenju Furlonga, bili su dovoljno realni da shvate kako vrijeme za republikansku vladu nije pogodno, i da neće biti za nekih četiri ili pet godina.
Prema Furlongovim nalazima, Bijeli su predstavljali one koji „trenutno upravljaju Crnom Gorom” i koji su „praktično” kao svoj politički program proglasili pripajanje Crne Gore Srbiji, ukidanje suvereniteta crnogorske države i ujedinjenje s ostalim južnoslavenskim narodima u zajedničku državu. Predvodio ih je Andrija Radović, a bili su protiv kralja Nikole i njegove vlade.
Što se tiče Zelenih, Furlong je izvijestio da oni traže obnovu Crne Gore na način Srbije i Belgije; i ista prava koja ima Srbija. Insistirali su da se pitanja budućnosti Crne Gore rješavaju na temelju „samoopredjeljenja”.
Zeleni su se, saopštio je, protivili načinu na koji su održani izbori za veliku nacionalnu skupštinu [u novembru 1918, prim] i bili su ogorčeni zbog grubog tretmana kojem su bili podvrgnuti njihovi sljedbenici.
Sve teškoće Crne Gore pripisivali su „invaziji srpskih trupa”, tražili opipljivu pomoć u pronalaženju „određenog i pravednog rješenja” za crnogorski politički problem i insistirali na tome da samo privremena okupacija međusavezničke policijske sile (američke, britanske i francuske), ili policija bilo koje od ovih sila (po mogućnosti redoslijedom kako su ovdje navedene), mogla donijeti mir Crnoj Gori i omogućiti njezinom narodu da izborima pravedno odlučuje o svojoj sudbini.
Zeleni su se žalili da je Srbija „pomagana i podržavana” od Francuske, a da je Italija izazvala nevolje u Crnoj Gori jer su joj ciljevi bili da spriječi formiranje jugoslovenske države, pretvori Crnu Goru u tampon državu protiv Jugoslavije i sačuva svoj ekonomski uticaj u Crnoj Gori.
Prema Furlongu, i Zeleni i Bijeli protivili su se italijanskome miješanju u unutrašnje stvari Crne Gore. Obje strane su, napisao je, dale povjerenje Americi i poštovali Četrnaest tačaka predśednika Vilsona.
Furlong je vjerovao da su se većina članova stranke Zelenih, predvođeni Jovanom Plamencem (u Parizu) i Božom Petrovićem (utamničenim u Podgorici), zalagali za jugoslovensku državu u kojoj bi Crna Gora bila autonomna jedinica. Zeleni su željeli direktan ulazak Crne Gore u jugoslovensku državu, a ne prethodnim spajanjem sa Srbijom. Tražili su očuvanje suverenih prava svoje zemlje i željeli su punu ravnopravnost sa Srbijom.
Među Zelenima, kazao je Furlong, bilo je, kako pristalica kralja Nikole i dinastije Petrović, tako i onih koji su željeli da se Crna Gora u pogodnome trenutku proglasi republikom. Sigurno je bilo nekih koji su željeli trenutni referendum o republici, zalažući se za uspostavu republike „ako se može sprovesti legalno glasanje”.
Furlong dalje kaže da su neki Zeleni bili za ostanak Nikole kao Kralja Crne Gore, dok su drugi šćeli da ga zadrže kao monarha samo dok se „postupno i u redovnim procedurama ne formira republika”.
Uprkos razlikama koje su postojale između čelnikâ Zelenih, Furlong je utvrdio kako su svi saglasni da su suverena prava crnogorskoga naroda zastupljena preko Kralja dok volja naroda ne odredi drugačije (all of them agreed that the sovereign rights of the Montenegrin people were represented through the King until otherwise determined by the will of the people); i da intrige Srbije i vođa stranke Bijelih nijesu dopuštile Crnogorcima da slobodno izraze svoju volju na izborima u novembru 1918.
Gotovo svi s kojima je Furlong razgovarao među Crnogorcima i Srbima snažno su se protivili slanju italijanskih trupa u Crnu Goru. Italijani, po svemu sudeći, neće dopuštiti Crnogorcima korišćenje pruge Virpazar – Bar, a i Crnogorci i Srbi su negodovali zbog prisutnosti italijanske stražarske patrole.
Inače, Zeleni su uspjeli uvjeriti Furlonga da je Crna Gora okupirana silom srpskoga oružja, uz saradnju stranke Bijelih, a potpomognuta Francuskom, te da su vođe stranke Zelenih poslane u zatvore u Podgorici i Nikšiću ili oćerane u planine ili u inostranstvo, i da su „mnoge” njihove domove „vjerojatno opljačkali”.
Zbog svih ovih razloga, Furlong je sugerisao da bi Mirovna konferencija mogla razmotriti „svrsishodnost srpske kontrole” nad Crnom Gorom.
Prema tome, prvo pitanje koje je trebalo riješiti u vezi s Crnom Gorom je legalnost izbora u novembru 1918. Ipak, bio je apriori uvjeren da su „ilegalni”, jer su srpske trupe „bez sumnje izvršile prisilni udar na crnogorski narod” (Serbian troops „undoubtedly had a coercive effort on the Montenegrin people”).
Furlong je tvrdio da je događajima 1918. upravljala skupina ljudi koji su, uz pomoć Srbije, uspjeli steći političku kontrolu nad zemljom. Izbori u novembru 1918, prema Furlongu, bili su uzrok crnogorske „revolucije” 6.-10. januara 1919. na Cetinju i Nikšiću. Nasilje se dogodilo za vrijeme srpskoga Božića, pa se zbog toga naziva Božićni ustanak (Christmas Uprising).
Situacija je, piše Furlong, bila „uspješno” riješena „akcijama američkih trupa” (ne objašnjava kako) i francuskim generalom Venelom, koji nije ispunio obećanje zaštite svima koji su predali oružje.
U izvještaju Furlong bilježi da je, nakon Božićnoga ustanka, organizacija ustanika razbijena, no da ustanici nijesu poraženi. Kako je rasla akcija protiv pobunjenika, kaže on, sve više ljudi, uključujući bivše vojno, policijsko i administrativno osoblje, bilo je prisiljeno povući se u brda.
Rezultat je da su se borbe između policije i oružanih skupina proširile, te su se vodile neke velike bitke. Furlong piše da su ustanici, iako slabiji od svoga protivnika, bili najaktivniji, kako je rekao, na područjima — Nikšića, Cetinja, Rovaca i duž albanske granice.
Furlong je opisao srpsku upravu Crne Gore, raspoređivanje i opskrbu srpskih trupa, srpske napore da organizuju crnogorske snage i pokušaj slanja oko 850 crnogorskih vojnika u Beograd u zamjenu za jedan bataljon srpskih trupa. Smatrao je da su Srbi kontrolisanjem zaliha hrane imali možda najučinkovitije oružje za postizanje dominacije nad Crnom Gorom. Iz tog je razloga predložio da se zalihe hrane distribuiraju pod nadzorom ili američke ili savezničke komisije.
Što se tiče kralja Nikole, Furlong je dijelio pritužbe Zelenih da Srbi i Bijeli žele diskreditovati njega i njegovu vladu; optuživali su Kralja da se prodao Austriji nagodbom koju je lično dogovorio princ Petar od Crne Gore, što je princ oštro odbačio, ponudivši se da svjedoči pred Mirovnom komisijom.
Kako bi se riješilo crnogorsko pitanje, Furlong apeluje na Američku komisiju za pregovore o miru da zatraži od Mirovne konferencije u Parizu da razmotri trenutno povlačenje srpskih trupa iz Crne Gore i njihovu istovremenu zamjenu ili američkim i-ili britanskim trupama (kako bi funkcionisale kao vojna policija), pod američkim ili britanskim zapovjednikom, sa śedištem na Cetinju.
Smatrao je da je krajnje preporučljivo ne uključiti francuske ili italijanske trupe zbog balkanskih interesa njihovih zemalja i antipatija Crnogoraca prema njima „u sadašnjim okolnostima”.
Furlong je takođe apelovao: na „dobru brigu” o političkim zatvorenicima u Crnoj Gori; da se kompletirani popis njihovih imena proslijedi Mirovnoj konferenciji; da se svim Crnogorcima u inostranstvu omogući povratak kući bez štete po njihovu ličnost i imovinu, te da političkim zatvorenicima sudi saveznički sud kojeg bi odabrala Mirovna konferencija (ne uključujući srpske sudije).
Takođe je preporučio da se pred Mirovnu konferenciju pozovu na svjedočenje neki od zatvorenih vođe stranke Zelenih (kao što je stariji Petrović) i ustanici kod Nikšića i kod San Đovani di Medove, te da se oficiri koji su se borili u bici na Lovćenu, uključujući princa Petra od Crne Gore, srpskoga pukovnika Petra Pešića, majora Joka Martinovića, majora Nika Jovićevića i oficire francuske artiljerije na Lovćenu, takođe pozovu da svjedoče. Furlong se nadao da će prikupljanje takvih dokaza omogućiti Mirovnoj konferenciji da donese odluku o Crnoj Gori.
Nastavlja se…
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR