Dimitrije-Mitar Bakić 1876. o CRNOGORSKOJ CRKVI (prvi dio)

Priredio: Vladimir Jovanović

Bakići iz Zabrđa u Vasojevićima (Andrijevica) iz redova su državotvornih podvižnika Crne Gore u 19. vijeku.

Pop Zarija Radunov Bakić (1824-1899), pratilac igumana Mojsija Zečevića, te saradnik vojvode Miljana Vukova, sprovodio je politiku Petrovića-Njegoša za oslobođenje i ujedinjenje Vasojevića s ostalim Crnogorcima.

Knjaz Danilo I mu je dodijelio barjaktarsku insigiju; a Nikola I ga je, za junaštva u mogim bojevima, uključujući i onaj 1862. na Meterizima (Rijeka Crnojevića), darivao sabljom, kasnije i zvanjem kapetana plemena Vasojevića. Sa suprugom Martom, rođenom Asanović, imao je sinove: Draga, Đukana, Dimitrija-Mitra i Mirka.

Zarijin i Martin sin, Dimitrije-Mitar (1852-1903), briljantni je đak prve generacije crnogorske bogoslovije na Cetinju.

Uz blagoslov mitropolita Ilariona Roganovića, poglavara Crnogorske pravoslavne crkve, poslat je 1873. u Kijevsku duhovnu akademiju, visokoškolsku ustanovu (fakultet) pod patronatom Ruske pravoslavne crkve.

Trogodišnje bogoslovske studije Dimitrije-Mitar je završio u roku, diplomiravši 1876, sa najboljom ocjenom, pod mentorstvom zaslužnoga redovnoga profesora dr Ivana Mališevskog.

Bakićev diplomski rad, „Crna Gora pod upravom vladika” obezbijedio mu je i akademski stepen — кандидат богословия — a dvije godine docnije taj rad mu je štampan u službenome glasilu Ministarstva narodne prosvjete Ruske carevine.

Pedesetak Crnogoraca je u Rusiji, od sredine 19. vijeka do Oktobarske revolucije, pohađalo pravoslavne duhovne akademije.

Dimitrije-Mitar Bakić je jedan od onih koji su pisali svoje studentske radove o matičnoj Crnogorskoj crkvi; poput, Ivana Vukotića (1872), Lazara Popovića (1896), Mila Kape (1913) — opširnije na linkovima dolje.

Po diplomiranju, Bakić boravi u Ženevi, usavršavajući francuski i latinski. Vrativši se u Crnu Goru, najprije je sekretar Ministarstva inostranih djela, a od 1883. do 1887. otpravnik poslova Knjaževine Crne Gore u Carigradu. Potom je profesor Bogoslovsko-učiteljske škole na Cetinju, a 1890. nakratko član Velikoga suda.

Kasnije te godine, opet je u Carigrad poslat za otpravnika poslova, od 1896. u zvanju: izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar Knjaževine Crne Gore. Na ovoj dužnosti ostaje do smrti 13. avgusta 1903.

Istorija crnogorske diplomatije bilježi, između ostaloga, da je Bakić 1883. i 1899. organizovao pośete knjaza Nikole sultanu Abdul Hamidu.

Dodajmo, Bakić je odžavao veze i sa Vaseljenskom patrijaršijom. Knjazu Nikoli organizovao je susrete u rezidenciji na Fanaru: 1883. s patrijahom Joakimom III, a 1899. s patrijarhom Konstantinom V, te sa sinodima Vaseljenske patrijaršije.

Takođe, preko Bakića se odvijala i korespodencija između mitropolita Mitrofana Bana, poglavara Crnogoske pravoslavne crkve, i nekoliko predstojatelja Vaseljenske patrijaršije; uključujući 1902-1903. prepisku oko mogućnosti sazivanja VIII Vaseljenskoga sabora Istočno-pravoslavne Crkve…

Vratimo se „Crnoj Gori pod upravom vladika”, diplomskome radu Dimitrija-Mitra Bakića, pisanom naučnim metodom, na ruskome jeziku, koji je, dakle, 1876. odbranio na Kijevskoj duhovnoj akademiji; a dvije godine docnije objavio ga je „Журналъ Министерства народнаго просвѣщенія” (Petrograd, br. CXCVIII).

Tu Bakić piše da je „crnogorski narod pod upravom svojih vladika bio stalno zauzeti ratovanjem s Turcima; njegov život dugo vremena nije bio ništa drugo do neprekidna bitka”.

„U takvim uslovima, uspjeh prosvjete među Crnogorcima je, razumije se, bio veoma spor; vrlo je malo ljudi bilo koje vrste obrazovanih, a još manje onih koji su mogli da zabilježe u ljetopisima događaje iz narodnoga života”.

„Ako je bilo ikakvih ljetopisa u Crnoj Gori, koje su sastavljali monasi ovdašnjih manastira”, nastavlja Bakić, „onda je tim ljetopisima bilo gotovo nemoguće da opstanu, poradi toga što je tokom turskih provala uništeno nekoliko manastira, koji su tada služili kao jedini centri narodne prosvjete Crne Gore”.

„Isto tako, stranoj literaturi je nemoguće da upiše bilo šta što bi se odnosilo na crnogorsku istoriju. Crna Gora je tada izolovana od ostaloga svijeta; nije, dakle, bilo lako strancu da se popne u okomite planine, đe nikada nije prestajala jeka pušaka”.

„I tako, evo razlogâ zbog kojih je istorija Crne Gore u vrijeme uprave vladika toliko siromašna izvorima u 16. i 17. vijeku”, konstatuje Bakić.

Iako piše da je „prvotno ime Crne Gore (Черногоріи) Prevala (Превала, tačnije: Prevalis), a nedugo zatim postaje poznata kao Duklja ili Diokleja (Дукля, Діоклея), onda još kasnije Zeta ili Zenta (Зета, Зента)”, Bakić — preskočivši bezmalo dva stoljeća starocrnogorske državne nezavisnosti pod Vojislavljevićima — netačno tvrdi da je 1360. godine „prvi zetski vladar koji se proglasio nezavisnim suverenom Balša I”, te, biva, „od vremena ovoga Balše počinje posebna, nezavisna istorija Crne Gore”.

Prema Bakiću, Ivan Crnojević je „osnovao novu državu”, a njegov prejemnik, sin Đurađ, „utemeljio na Obodu tipografiju i u njoj pečatao crkvene knjige”; ali „riješivši da napušti Zetu i ode u Veneciju, na opštem narodnom saboru predao je 1499. svoju vlast mitropolitu Vavili”.

„Od toga vremena počinje vlast vladika u Zeti”.

„U početku, planina koju je Ivan Crnojević odabrao za svoje prebivalište zvala se Černojeva (Черноева) li Cernojeva gora (Церноева гора)”, tvrdi Bakić, ali „ime je svedeno na Cerna Gora (Церна Гора); to se ime proširilo na sve planine Zetske i s vremenom postade zajedničko za vascijelu oblast (Montenegro, Karadag)”.

„Poslije kratkog osvrta na političko stanje zemlje od antičkih vremena do kraja 15. vijeka, da kažemo nekolike riječi o stanju PRAVOSLAVNE CRNOGORSKE CRKVE u tom periodu”, piše Bakić. Opširnije o tome u sljedećem nastavku…

(Nastavlja se)