Priredio: Vladimir Jovanović
Savo (Simeon) Popović, 1885. po svršetku Kijevske duhovne akademije, nije se odmah zamonašio i zapopio.
Prema savremeniku, Pavlu A. Rovinskom, „dobivši neveliko nasljedstvo od umrloga đeda, on se otisnu preko grance, živjeći neko vrijeme u Parizu, đe je izučavao francuski jezik — iz čega je moguće zaključiti da je imao u planu diplomatsku karijeru”.
„No, povrativši se i ne zadugo boraveći u Crnoj Gori, on po drugi put odlazi u Kijev, primajući tamo monaški čin; i vraća se u svoje otečestvo pristupivši u Ostroški manastir”, nastavlja Rovinski.
„Boravio je i u drugim manastirima Crne Gore, ali, nezadovoljan tamošnjim životom, riješio je da osnuje sopstveni manastir” („Черногорія в ея прошломъ и настоящемъ: Государственная жизнь 1851-1907”, III, Petograd, 1915, 243).
Tačnije, Popović nije samo zamonašen u Kijevu, nego je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi još rukopoložen za jerođakona, zatim i prezvitera — jeromonaha.
Prema dokumentima, tamo su mu Rusi izabrali za crnogorsko pravoslavno monaštvo netipično ime — Simeon, inspirišući se mitom o Stevanu „mirotočivom” Nemanji.
„Церковный вѣстникъ”, službeno glasilo Sv. Sinoda Ruske crkve, početkom 1887. godine izvještava:
„U Kijevu 30. januara, u obližnjim pećinama, u crkvi prepodobnog Teodosija, od strane oca-namjesnika Kijevsko-pečerske lavre, Juvenalija, postrižen je u monaštvo CRNOGORAC SAVO VASILJEVIĆ POPOVIĆ, kandidat Kijevske duhovne akademije. On je 1. februara rukopoložen za jerođakona u manastiru bratije, a 2. februara za jeromonaha u sabornoj crkvi Lavre od strane rektora Akademije preosvećenoga Silvestra [Malevanskog, episkopa i vikara Kijevske mitropolije – prim]. Pri postriženju u monaha njemu je narečeno ime Simeon, u čast srpskoga svetitelja”.
„Otac Simeon će se vratiti u Crnu Goru”, navodi „Церковный вѣстникъ”, „tamo će sebe posvetiti služenju Pravoslavnoj crkvi. Familija Popovića pripada poznatom i uvaženom u Crnoj Gori drevnom rodu” (XXI, 8, Petrograd, 1887, 153).
Simeon je od Popovića-Jabučanina iz Donjega Kraja kod Cetinja, a jedan od istaknutijih iz tog bratstva je Mihailo-Mišo Popović-Jabučanin (1849-1929), ađutant i kako se često navodi „povjerljivo lice” knjaza i kralja Nikole I Petovića-Njegoša.
Jedno pismo Simeona Popovića, 1937. godine („pišem ga mojim novim đakom Vidakom Nikićem koji je plemenom Kuč”) namijenjeno je eparhijskom mitropolitu crnogorsko-primorskome Srpske crkve Gavrilu Dožiću — a koje nije bez nedorečenosti — objavila je 2007. „Svetigora” u knjizi Isaka Simića „Život i djelo prepodobnog oca našeg Simeona Dajbabskog”.
Iz tog pisma se doznaje, ili naslućuje:
- da je Simeon Popović, nakon rukopoloženja, putovao iz Kijeva u Petrograd da bi se susrio sa Konstantinom P. Pobedonoscevim, ober-prokurorom tamošenjega Sinoda;
- da je, po povratku u otečestvo, Simeon primljen u monaški klir Crnogorske pravoslavne crkve, no da mu je bilo tegobno na Vranjini, manastiru na Skadarskome jezeru u koji je određen za nastojatelja, a tada je, pod ktitorstvom knjaza Nikole, taj manastir obnavljan — na crkvištu je sagrađen novi hram i konak;
- zatim, da mu je rođak Mihailo-Mišo Popović-Jabučanin, knjažev ađutant, pomogao da dobije premještaj u Ostrog, kod tamošnjega igumana Petronija Raičevića.
Simeon Popović je, sa diplomom duhovne akademije (bogoslovskoga fakulteta), tada najkvalifikovaniji crnogorski sveštenik, školovaniji i od mitropolita Mitrofana Bana. U najboljem slučaju, ostali crnogorski klirici su imali samo svršene bogoslovije (srednje vjerske škole).
Liše toga, Simeon je u Crnogorsku crkvu pristigao s prezviterskim kanonskim otpustom iz klira Ruske crkve, što je, koliko mi je poznato, presedan, za koji je možda bio uvjeren da će mu omogućiti povlašćeni status u cnogorskoj jerarhiji i perspektivu da postane mitropolit, poglavar Crkve.
Međutim, iz pomenuta Simeonova pisma, kao da provijava nezadovoljstvo, ne samo što je prvotno stavljen na Vranjinu, nego što u Ostrogu mora slušati „oca Petroniju”, za koga, izgleda ne bez jeda, piše „kao da je svršio Duhovnu petrogradsku akademiju”.
Inače, Petronija Raičevića, tek stasalo i jedva pismeno momče iz Vražegrmaca (Bjelopavlići), zapopio je vladika Petar II Petrović-Njegoš.
Petronije je, najprije kao mirski sveštenik, upravljao Ostrogom 1878-1879, a kao sveštenomonah, arhimandrit je Ostroga od 1887. — bio je i član Svetoga Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve — do svoje končine 1907. godine.
Evo, dakle, što Simeon Popović — rekosmo ne bez nedorečenosti makar u verziji koja je sedam decenija docnije objavljena — piše 1937. o svojim priključenijima:
„Dolaskom iz Rusije, poslije kaluđerstva u Kijevsko-pečerskoj lavri 1887. godine, otišao sam u Petrograd; i kazao ober-prokuroru da zbog rata nema bogoslovije. I on me je pitao — kako nema kad iz Sinoda šalju pomoć? U to mene pošalju na Vranjinu, đe sam dobio tešku groznicu. Po dolasku moga rođaka Miša, intimusa knjaza Nikole, ja budem premješten u Manastiru Ostrog, s tim da slušam oca Petroniju, kao da je svršio Duhovnu petrogradsku akademiju. Za stan mi se dala mala kućica, koja i danas postoji”…
(Nastavlja se)
Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (1)
26.01.2023. 17:17
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR