Hlebnikova: Crnogorska pravoslavna crkva očuvala autoritet i poštovanje u autokratskoj državi (3)

Ruska carevina je drastični primjer čvrste državne kontrole prema nekoj pomjesnoj crkvi: još 1721. godine car Petar I je potpuno ukinuo njezin patrijaršijski tron, a ruski imperatori su preko ober-prokurora — laikâ, državnih službenika u Sv. Sinodu (Обер-прокурор Святейшего правительствующего синода) — bezmalo dva stoljeća upravljali ključnim poslovima Ruske crkve. Takvo stanje je neizmjenjeno do Oktobarske revolucije 1917. godine.

I u Crnoj Gori, obnovom knjaževstva 1852. godine, pomjesna autokefalna Crkva je nužno morala postati „državna”, ali u manjoj mjeri nego u Rusiji, ili drugim ondašnjim pravoslavnim autokratijama, Grčkoj, Rumuniji, Bugarskoj, ili Srbiji — tamo je monarh Obrenović 1881. čak svrgnuo i prinudio da bježi iz zemlje crkvenoga poglavara, mitropolita beogradskoga Mihaila Jovanovića.

Ne uzimajući u obzir takav kontekst i „širu sliku”, ruska slavistkinja Varvara Borisovna Hlebnikova, doktorka istorijskih nauka, vanredna profesorka Moskovskoga državnoga univerziteta „M. V. Lomonosov”, negativno ocjenjuje „podržavljenje” Crkve u Knjaževni Crnoj Gori — iako je provjerljivo da je, na primjer, cjelokupno crnogorsko mirsko (parohijsko) sveštenstvo upravo insistiralo da im knjaževska vlast omogući plate i status jednake državnim činovnicima (što je 1909. sveobuhvatno riješeno Zakonom o parohijskom sveštenstvu).

„Antena M” nastavlja da objavljuje studiju prof. Hlebnikove, naslovljenu u prijevodu „Konfesionalna politika crnogorskih vlasti krajem XIX – početkom XX vijeka”, a koju je štampala Ruska akademija nauka – Institut za slavistiku u zborniku „Sociokulturne dimenzije procesa modernizacije na Balkanu: sredina XIX – sredina XX vijeka”, Sankt-Petersburg, 2007, 255-278. Preveo i priredio: V. Jovanović

-----

Piše: Prof. dr Varvara B. Hlebnikova

U cjelini gledano, na prijelazu 19. u 20. vijek proizašla je brirokratizacija CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, djelatnost joj je, nastojanjima crnogorskoga Dvora, natopljena kancelarštinom i formalizmom. Samo su lične zasluge pojedinih viših rukovoditelja Crkve dopuštile da očuva ostatke svoje samostalnosti.

Jedinstveno u čemu je država pomogla CRNOGORSKOJ CRKVI — to je stručna priprema sveštenoslužiteljâ. Vlada je zaista uložila napore za ustrojavanje sistema obrazovanja pravoslavnih sveštenika, što nije bivalo odveć lako uzmu li se u obzir finansijski limiti Knjaževine.

Kada nijesu imale svojih para, crnogorske su se vlasti obraćale za pomoć Rusiji. Još 1863. godine na Cetinju je otvorena bogoslovska škola, koja je radila pola godine, nakon čega je zatvorena iz razloga nemanja novca za održavanje.

Docnije je Rusija izdvajala posebnu subvenciju za tu školsku ustanovu, koja je 1869. nanovo otvorena u svojstvu učiteljsko-bogoslovske škole. Osnovao je diplomirani vaspitanik Kijevske duhovne akademije M. Kostić, čiji je glavni pomoćnik u razradi nastavnih programa poznati u slovenskome svijetu protojerej M. F. Rajevski. U 1880. škola je bila pretvorena u gimnaziju, no radila je s velikim poteškoćama, doživljavajući ozbiljne manjkove kadra i finansija. Opet je pomogla Rusija.

Nemalo crnogorskih mladića je nastavilo bogoslovsko školovanje na duhovnim seminarijama i akademijama Ruske carevine. To je bio kanal uticanja Rusije na Knjaževinu; zbog čega ruski političari nijesu žalili novca na potporu studentima iz Crne Gore.

Premda teškoće u sticanju obrazovanja, opšteg i bogoslovskog posebno, nijesu dozvolile CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI da dramatično uveća svoj kadar školovanim sveštenicima, neophodni minimum zaposlenih je obezbijeđen.

Brojnost i kvalifikovanost crnogorskoga sveštenstva, ostavili su mnogo toga da se poželi. Uopšte, mišljenja su savremenici, povrativši se u sastavni dio državnoga aparata, Crkva gubi izuzetnost uticaja na narod koji je imala u epohi borbe pod osmanskim jarmom.

Nova društena uloga sveštenika-činovnika ispostavila se nepoznata običnim Crnogorcima, za koje je pređašnji lik sveštenika-ratnika bio mnogo bliži, simbolišući stare ideale plemenske ravnopravnosti i bratstva u bojevima. Raniji, patrijarhalni stereotipi, protivuriječili su novim državnim doktrinama. 

U isto vrijeme, CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA, bez obzira na sve probleme s kojima se morala suočavati u autokratskoj državi, bila je u stanju očuvati svoj autoritet i poštovanje u društvu. Dokaz za to je bilo postojano dobrovoljno učešće Crnogoraca u djelima gradnje novih i obnovi starih hramova, takođe i blagotvoriteljnost na polzu Crkve…

Nakon Berlinskoga kongresa, Ruska pravoslavna crkva postaje sveobrazni donator CRNOGORSKE CRKVE, slanjem svega potrebitoga za obnavljanje ratom razrušenih hramova.

Carska ruska misija na Cetinju 1883. godine moli ruski Sv. Sinod da dozvoli sabiranje novca po cijeloj Rusiji, tako da se jednom godišnje s tim sredstvima kupe crkvene utvari i pošalju u Crnu Goru.

Postojao je određeni red „crkvenih isporuka” iz jedne zemlje u drugu. S početka su se crnogorski sveštenici obraćali ruskoj diplomatskoj misiji na Cetinju; po njihovim molbama, djelovalo je Ministarstvo vanjskih poslova Rusije koje ih dostavljala ober-prokuroru Sv. Sinoda; nakon povoljnog riješavanja pitanja, Ekonomska uprava Sv. Sinoda sprovodi odgovarajuće mjere.

U arhivskim materijalima autorka ovoga članka nije pronašla ni jedan otkaz Crnogorcima od strane Ruske crkve; jedinstveni primjer je slučaj kada je 1897. godine mitropolit Mitrofan Ban zamolio da se prilože Knjaževini fontovi Moskovske sinodalne štamparije, kako bi se priredila izdanja crkvenih knjiga u sâmoj Crnoj Gori.

Upravljajući tipografije se bojao da će moskovska slova brzo pasti u Austro-Ugarskoj i upozorava K. P. Pobedonosceva [ober-prokurora Sv. Sinoda] da će to donijeti velike gubitke Ruskoj crkvi, jer će lažna izdanja preplaviti Balkan. No, taj jedinstveni otkaz je umekšan obećanjem o snabdijevanju Crne Gore crkvenim knjigama po najboljim uslovima.

Liše crkvenih knjiga, iz Rusije za Crnu Goru neprekinutim kanalom priticale ikone, utvari, odjejanija za sveštenike. Ne može se zaboraviti da su darodavci bili i privatna lica, smatrajući svojim dugom potporu bratskome narodu. Na primjer, 1882. godine, petrogradski trgovci podarili su predmete religioznoga značaja koji su bili dovoljni za potpuno opremanje dvanaest crnogorskih hramova…

(Nastavlja se)