Knjaz 1884. želio Rusa za mitropolita Crnogorske crkve (4)

U nastavku studije ruske istoričarke i slavistkinje Varvare Borisovne Hlebnikove, predočavaju se tri za nas nova podatka, do kojih je ona došla istražujući ruski arhiv. Na temelju njih, možemo zaključiti:

- prvo, 1884. knjaz Nikola (najvjerovatnije po upkojenju poglavara Crnogorske pravoslavne crkve mitropolita Visariona Ljubiše, a prije nego će Mitrofana Bana odrediti za taj položaj) inicirao je konsultacije s Ruskom carevinom da naš novi crkveni poglavar bude Rus, tj. mitropolit koji bi u Crnu Goru došao iz Ruske pravoslavne crkve — što su iz Petrograda odbili;

- drugo, 1906. Kiril Mitrović, iz Paštrovića, protosinđel, docnije arhimandrit, koji je u Crnogorsku crkvu prešao iz autokefane Bukovinsko-dalmatinske crkve, po prvotnome planu trebalo je da za episkopa zahumsko-raškoga Crnogorske crkve u Ostrogu bude hirotonisan na Cetinju, zbog čega Rusi nijesu bili srećni, i što se nije desilo — tri godine kasnije, na molbu knjaza Nikole, on je rukopoložen u Petrogradu;

- i treće, 1910. godine, po molbi poglavara Crnogorske crkve, u gradiću Bjutu (Montana, SAD), u kojem su kao rudari boravili relativno brojni iseljeni Crnogorci, Ruska crkva je odobrila da se osnuje unutar nezine jurisdikcije crnogorska parohija, na čijem je čelu naš sveštenik Ilija Kapičić.

Ovo je četvri nastavak iz studije dr Hlebnikove, vanredne profesorke Moskovskoga državnoga univerziteta „M. V. Lomonosov”, koja je naslovljena u prijevodu „Konfesionalna politika crnogorskih vlasti krajem XIX – početkom XX vijeka”, a štampala je Ruska akademija nauka – Institut za slavistiku u zborniku „Sociokulturne dimenzije procesa modernizacije na Balkanu: sredina XIX – sredina XX vijeka”, Sankt-Petersburg, 2007, 255-278.

Preveo i priredio: V. Jovanović
-----

Piše: Prof. dr Varvara B. Hlebnikova

Uzme li se u razmatranje koliko je za Rusiju važno bilo da učvrsti „duhovne veze” sa crnogorskim narodom, shvatljiva je finansijska velikodušnost ruske vlade u odnosu na CRNOGORSKU PRAVOSLAVNU CRKVU.

Na prijelazu 19-20. vijek, Rusija uplaćuje donacije crnogorskim crkvama i manastirima; plaćala je penzije i beneficije najzaslužnijim crnogorskim sveštenicima.

Početak te tradicije ustanovljava [car] Petar I, zatim se toga pridržavaju Pavle I i Aleksandar I, nastavlja Nikola II. „Милостинные дачи” dobijali su: Bogorodičin manastir na Cetinju, Pivski manastir, Dajbabe kod Podgorice, manastiri u Crnoj Gori pograničnim krajevima — Sv. Save i Sv. Stefana u Boki Kotorskoj.

Ne malo ruskih para uloženo je u gradnju novih crkava. Sve je počelo konstrukcijom pravoslavnoga hrama u Nikšiću, koji je u sastav Crne Gore ušao nakon Berlinskoga kongresa.

Knjaz Nikola se lično obratio ruskim pokroviteljima s molbom da se ustroji saborni hram u spomen na poginule u ratu sa Osmanskom carevinom. Molba je 1891. udovoljena, a 1900. održano je osvećenje hrama. U vrijeme toržestva tim povodom, bio je objavljen prijedlog Državnoga savjeta o titulu Kraljevsko Visočanstvo za crnogorskoga monarha. Svjetovna vlast je iskoristila važan crkveni događaj za učvršnjenje spostvenog autoriteta.

I ruski blagotvoritelji bili su takvim postupkom donekle obeshrabreni. Ministar-rezident P. M. Vlasov saopštava s Cetinja: „Osmotrivši nikšićki saborni hram, izgrađen donacijom iz Rusije, i čitajući natpise nad glavnim vhodom i one na ikonostasu, priloži ih nekakav Grk, a opremljen je ikonama takođe iz Rusije — ja sam uzalud u natpisima tražio s čijim parama je sagrađen taj saborni hram, takav podatak na njima ne postoji; pa je glavna i najveća zasluga za izgradnju u očima naroda u cjelosti pripisana knjazu Nikoli”.

Knjaževa „zaboravnost” nije stopirala ruske političare. Novi ruski ministar-rezident na Cetinju, A. N. Ščeglov, obratio se 1903. godine Sv. Sinodu s prijedlogom da se počne gradnja pravoslavnoga hrama pri toj misiji, argumentujući da su zapadne zemlje projavile u prijestonici Knjaževine prećeranu aktivnost.

Italijani su dobili rješenje da ustroje katoličku crkvu, Austrijanci su podignuli hram pri svojoj misiji; Rusija ne bi trebalo da zaostaje. Sv. Sinod je munjevito izdvojio neophodna sredstva, kupljen je plac za izgradnju, na Cetinje je doputovao akademik A. N. Pomerancev koji je u jesen 1906. završio projekat.

Dočim, odnosi ruske i crnogorske vlade u tom su momentu nategnuti. Knjaz Nikola iznenada negoduje zbog „religiozno-separatističkih stremljenja Rusije” izjavljujući da će žitelji njegove prijestonice radije sebe dati na strijeljanje, no što će prijeći prag ruskoga hrama. Tako se ovaj poduhvat okončao na način da je novac, opredijeljen za gradnju, predat crnogorskoj vladi, a osvećenje ponovo nije crkveni, nego događaj svjetovni i politički: tih je dana 1910. godine Knjaževina proglašena Kraljevinom.

Politička situacija na Balkanu i u sâmoj Crnoj Gori sušesteno utiče na Nikolinu crkvenu politiku i na karakter rusko-crnogorskih crkvenih odnosa. Kada su 1884. godine rusko-crnogorske veze bile u usponu, ni manje ni više je crnogorski monarh želio napraviti mitropolitom svoje zemlje ruskoga klirika, o čemu informiše Ministarstvo vanjskih poslova Rusije. Tada je knjaz dobio riješiteljni otkaz:

„Na ruskoga mitropolita crnogorski narod bi počeo gledati ne samo kao na duhovnoga pastira, no i predstavnika Rusije; makar ovoga radi taj bi jerarh bio jedva u stanju ograničiti svoje djelovanje na sferu crkvenih poslova i potpuno se ustraniti od kontakata s mjesnim političkim interesima… Takvi kontakti ne bi samo za sobom povlačili neprijatnosti s tačke gledišta unutrašnjega poretka Knjaževine, no bi uzrokovali lažne glasine iza granice”.

Iz ovoga odgovora ruske diplomatije je očito da još nije zaboravila pritiske koje su na nju izvršile zapadne zemlje na Berlinskome kongresu da demonstrativno sagledava suverenitet Crne Gore u kontekstu religioznih poslova.

Početkom 20. vijeka politička atmosfera se u korijenu izmijenila i to se odmah odrazilo na crkvene veze. Knjaz Nikola je 1901. godine prinudio mitropolita Mitrofana da otkaže rusku subvenciju za održavanje učiteljsko-bogoslovske škole i za pomoć siromašnim crnogorskim hramovima, kako bi ruskim političarima pokazao svoju nezavisnost u odnosu na njih. Usput rečeno, na otkazivanje za sebe i najstarijega sina crnogorski vladar nije ni pomislio.

Kada je 1906. godine rusko-crnogorsko prijateljstvo, činilo se, zanavijek okončano, knjaz dugo nije puštao u Rusiju protosinđela Kirila iz Kotora, koji je trebalo da primi čin episkopa i preuzme mjesto nastojatelja Ostroškoga manastira [netačna tvrdnja Hlebnikove: Kiril je do 30. novembra 1906. već određen za nastojatelja Ostroga — vijest o tome „Glasa Crnogorca” objavljujem kao faksimil — a sa činom episkopa trebalo je da preuzme Eparhiju zahumsko-rašku Crnogorske crkve s katedrom u Ostrogu, što se 1909. i desilo – prim V.J.].

Skandaloznost situacije nije bila u tome da pitanje naznačenja igumana nije odlučivao mitropolit, nego knjaz, već i da je „na sugestiju Gospodara riješeno da se to posvećenje svrši na Cetinju, kako bi se tim istakla puna nezavisnost i posebitost Crne Gore od Rusije u duhovno-religioznim odnosima”.

Nakon Bosanske [Aneksione] krize 1908. godine, kontakti dvije vlade oživljavaju i povjerljiviji su, a to se odrazilo i u crkvenoj saradnji. Mitropolit Mitrofan obratio se Sv. Sinodu Rusije s molbom „o jerarhijskom potčinjavanju sveštenika Ilije Kapičića, koji je naznačen za nastojatelja pravoslavne crkve u Bjut-Montani, u Śevernoj Americi (u kojoj je živjelo ne tako malo Crnogoraca – V.H.), episkopu aleutskom” — tj. arhijereju Ruske pravoslavne crkve na Aljasci.

Jasno, bez saglasnosti svoga monarha, poglavar CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE ne bi se riješio na takvu molbu. Ruska pravoslavna crkva nije usporavala s odgovorom: u decembru 1910. godine dozvolila je preosvećenom Platonu da primi Iliju Kapičića u „kanonsku potčinjenost”…

(Nastavlja se)