Katolici u Knjaževini Crnoj Gori (6)

Priredio: Vladimir Jovanović 

Nakon višestoljetnih okupacija, od strane Mlečana, potom Turaka, Crnogorci su početkom 1878. oslobodili Bar, jednu od negdašnjih dukljanskih prijestonica.

Osam godina docnije, Knjaževina Crna Gora je konkordatom sa Svetom Stolicom u Rimu obnovila katoličku nadbiskupiju s katedrom u Baru, pod nazivom Arcibiskupija Barska, našu ustanovu koja je u tom crkvenom rangu s najdužim trajanjem — utemeljena je u epohi starocrnogorske dinastije Vojislavljevića.

Prva titulacija arhipastira u Baru iz 1067. glasi: Arhiepiskop dukljanski i barske crkve (Archiepiscopus diocliensis atque antibarensis ecclesiae). Arcibiskupi u crnogorskome knjaževstvu i kraljevstvu su Šimun Milinović, od 1886. do upokojenja 1910. godine, a od 1912. njegov prejemnik je dr Nikola Dobrečić (on je na slici gore).

U studiji „Konfesionalna politika crnogorskih vlasti krajem XIX – početkom XX vijeka”, ruska istoričarka i slavistkinja Varvara Borisovna Hlebnikova, vanredna profesorka Moskovskoga državnoga univerziteta „M. V. Lomonosov”, razmatra i položaj crnogorskih katolika u tom periodu. Njezinu studiju štampala je Ruska akademija nauka – Institut za slavistiku u zborniku „Sociokulturne dimenzije procesa modernizacije na Balkanu: sredina XIX – sredina XX vijeka”, Sankt-Petersburg, 2007, 255-278. Preveo i priredio: V. Jovanović

Piše: Prof. dr Varvara B. Hlebnikova

Nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine u sastav Knjaževine Crne Gore ušla je uska polosa obale Jadranskoga mora na kojoj su od davnine živjeli katolici-Sloveni.

Svojom duhovnom glavom oni su smatrali arhiepiskopa [nadbiskupa] iz Skadra u Osmanskoj carevini. Knjaz Nikola je procijenio da će korisnije za zemlju biti pretpočinjavanje ovih katolika neposredno Papi u Rimu.

Između Pape i crnogorskoga knjaževstva je 1886. zaključen konkordat, koji je dizao mnogo buke u slovenskome svijetu i iznjedrio burnu polemiku među pristalicama i protivnicima toga dogovora.

S tačke gledišta savremene istorije, konkordat izgleda prilično atraktivno i svjedoči o namjeri crnogorske vlasti da izjednači u pravima sve građane, nezavisno od religiozne pripadnosti.

Proglašena je sloboda katoličkoga vjeroispovijedanja u Crnoj Gori; Arcibiskup u Baru postaje glava svih katolika, organizuje nove crkvene parohije, odgovara za školovanje katoličke omladine, riješava sporove među svojim parohijanima, etc.

Miješani brakovi su priznavani zakonitim. Crnogorska vlada saglasila se da će jednogodišnje određen broj mladih nastaviti svoje obrazovanje u Rimu.

Pritom, stupajući na dužnost, Arcibiskup se morao zakleti na vjernost Knjazu Crnogorskome; a crnogorska blagajna je na sebe preuzela obavezu da mu izdaje platu.

Drugim riječima, Katolička crkva u Crnoj Gori dužna je bila da se nađe u istome položaju kao i Pravoslavna crkva, služeći interesima svjetovnih vlasti — to se jednovremeno odnosi i na njihovo komuniciranje s vanjskim svijetom isključivo preko državnih vlasti.

Zanimljivo je opaziti da među savremenicima ovih događaja, predstavnicima pravoslavne intelegencije s kraja 19. vijeka, dogovor Rima i Cetinja izaziva anksioznost i strahove da će katolički misionari razviti previše aktivnosti na poslovima širenja katoličanstva Crnom Gorom.

Analognih prognoza u vezi s izjednačavanjem pravâ muslimana i pravoslavaca nije bilo. Pavle A. Rovinski, zaista, navodi u svojoj monografiji kako su previše revnosni katolički sveštenici sijali neslogu među pravoslavcima i katolicima. On je računao da je broj katoličkih sveštenika po glavi stanovnika veći nego broj pravoslavnih sveštenika.

Međutim, aktivno misionarstvo Katoličke crkve nije bila ozbiljna posljedica konkordata. Kamen spoticanja postaje pitanje miješanja ove il one velike države u unutrašnje stvari Crne Gore i Balkanskoga poluostrva.

Dvije suśedne države — Italija i Austro-Ugarska — mogle su ospoljiti povećani uticaj Katoličke crkve radi dostizanja svojih političkih ciljeva u Crnoj Gori. Ako Austro-Ugarska na taj način nije mogla popraviti svoje formalno prijateljske odnose s crnogorskim knjaževstvom, to je u praksi Italija nemalo uspjela početkom 20. vijeka proniknuti u ekonomiku i djelimično u kulturni život Crne Gore.

Italijanske diplomate 1903. godine predlažu da se uvede predavanje za crnogorske đake italijanskoga jezika u jednoj od pograničnih škola. Ruski političari odmah su pronašli novac da se ta osnovna škola preobrazi u srednju sa obaveznim uslovom da se „potpuno odstrani italijansko konsultovanje od svakog pitanja u vezi s školom”.

Tako su se uobličavale religiozne veze Crne Gore s drugim zemljama. Čim bi nastala prijetnja od „tuđeg uticaja”, ruska strana već se postarala da se taj utiacaj neutrališe, tim više jer su veze Ruske i CRNOGORSKE CRKVE bezmalo dva vijeka bile starije nego istorija crnogorske svjetovne države…

Iz navedenih fakata čitaocu postaje jasno da Katolička crkva nikada nije zauzimala ono mjesto u dvostranim otnosima Crne Gore sa zapadnim zemljama, kao Pravoslavna u rusko-crnogorskim vezama.

Katoličanstvo za knjaza Nikolu postaje više efikasan instrument regulisanja diplomatskih odnosa sa Ruskom carevinom nego pitanje o vjerskoj ravnopravnosti njegovih podanika ili kanalom kulturnog i političkog zbližavanja s evropskim državama.

Lukavi vladar Crne Gore nikome nije povjerio kontrolu nad umom i dušom svoga naroda. To je najvažnije djelo koje je ostavio…

(Nastavlja se)