Hlebnikova: Rusi su podržavali Crnogorsku pravoslavnu crkvu (7)

„Antena M” objavljuje posljednji nastavak iz studije „Konfesionalna politika crnogorskih vlasti krajem XIX – početkom XX vijeka” ruske istoričarke i slavistkinje Varvare Borisovne Hlebnikove, vanredne profesorke Moskovskoga državnoga univerziteta „M. V. Lomonosov” koju je štampala Ruska akademija nauka – Institut za slavistiku u zborniku „Sociokulturne dimenzije procesa modernizacije na Balkanu: sredina XIX – sredina XX vijeka”, Sankt-Petersburg, 2007, 255-278. Preveo i priredio: V. Jovanović

-----

Piše: Prof. dr Varvara B. Hlebnikova

Posebno jasno isticala se puna potčinjenost crkvenih pitanja političkim u regionalnim problemima izniklim početkom 20. vijeka na Balkanu.

Pomenimo istoriju sporenja dvije dinastije, Karađorđevića i Njegoša, u poduhvatu objedinjavanja svih Srba u jednoj državi. Oba vladajuća doma nadali su se da će zgrabiti zemlje Stare Srbije koje su ostale još u Osmanskoj caevini. Između muslimana i pravoslavnih 1888-1889. izbili su krvavi obračuni u okolini Dečanskoga manastira. Turske vlasti okrivile su za podstrekivanje nereda Rafaila, nastojatelja manastira, te su ga u zatvorile.

I dok crnogorske vlasti insistiraju na vraćanju Rafaila u manastir, srpski političari su pronašli novog kandidata za upražnjeno mjesto. Raspaljene su ozbiljne strasti: protivne strane se obraćaju Rusiji za sadjejstvo, intriga je uzela maha.

Sljedeće godine, Vaseljenski Patrijarh riješio je da smijeni i igumana Pećke patrijaršije. Opet su s oba dvora predložili svoje kandidate i opet je Rusiji predstojao nastup u ulozi arbitra. Osobito aktivno djeluje u Carigradu crnogorski poslanik Mitar Bakić, ne dajući pokoja ruskome poslaniku.

Uoči Balkanskih ratova, suparništvo za uticaj na pravoslavne zajednice Stare Srbije dostiže svoju apologiju. Ispostavilo se tada da je slobodno mjesto mitropolita u Prizrenu. Crnogorska i srpska vlada ulažu maksimalne moći da bi, uz pomoć ruske diplomatije, zgrabile svaka za sebe to mjesto.

Na takav način, ne samo u procesu učvršćivanja crnogorske državnosti, ili u pitanjima izvlačenja materijalne prednosti iz konkurencije velikih država na Balkanu, koristio je knjaz Nikola crkvene poslove. Religiozna politika bila je takođe s nacionalnim pitanjem neraskidivo svezana, sa tim kakav uticaj reflektuje Crna Gora na suśedne Slovene krajem 19. i početkom 20. vijeka.

Stremljenja ka proširenju teritorije Knjaževine i ka liderstvu na Balkanu takođe se manifestuju usiljenim miješanjem crnogorskih vlasti u problem crkvenoga ustrojstva. Duhovni i materijalni interesi Crkve vazda su ustupali mjesto potrebama države.

Prema tome, razmotrivši osnove konfesionalne politike Knjaževine Crne Gore na prijalazu 19-20. vijek, može se doći do zaključka kako je ta politika imala nekoliko važnih aspekata, povezanih s unutrašnjim i vanjskim političkim interesima države.

U unutrašnjoj politici, vjerska pitanja imala su opredjeljujuću ulogu u dostizanju jedinstva i cjelovitosti opet obrazovane države. Ispravno je svjetovna vlast usmjerila glavni pravac religiozne politike, sravnivši u jednak položaj pripadnike osnovnih konfesija, dodijeljujući im punu slobodu vjeroispovijedanja.

Osiguravši za pravoslavne, muslimane i katolike iste uslove izvršavanja vjerskih obreda — stavljajući sve stanovnike zemlje pod opštu pravnu zaštitu — država je sazdala tlo za mirne i dobrosuśedske odnose predstavnikâ raznih religija.

Ako je u prošlosti, tokom istorije vođenja borbe protiv gospodstva Osmanske imperije, pravoslavna vjera za Crnogorce simbol slobode i samobitnosti, to je, po oslobođenju, ona postala privatna stvar svakoga građanina.

Kod žiteljâ starih oblasti Crne Gore nije nikao ośećaj nacionalnoga prvijenstva nad inovjercima, a kod građana novoprisajedinjenih oblasti nije bilo raspoloženja nacionalne povrijeđenosti i religiozne neslobode. Iz tih razloga je crnogorska vlada u međukonfesionalnim odnosima zadobila stabilnost i predvidljivost. Pritom, socijalni statusi katolika i muslimana primjetno su poboljšani.

Kada je riječ o pravoslavnim, oni su se, naravno, udobo i samouvjereno ośećali, razumijući da je njihova država zapravo pravoslavna. Dočim, malo ko od običnih Crnogoraca zamislio nad pitanjem kakav status je dobila Pravoslavna crkva kao društvena ustanova u Knjaževini i koliko taj status odgovara interesima sâme Crkve.

Kao što se vidi iz priloženih informacija, položaj CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE izmijenio se kardinalno u svjetovnoj monarhiji. Ona nije više bila samostalna ustanova; oduzeto joj je pravo da se smatra duhovnim liderom naroda i predložili su joj sasvim drugu ulogu.

Crkva je stavljena pod punu kontrolu vlade, koja je riješila da śedini organizme državni i crkveni u jednu cjelinu, napravivši sveštenstvo dijelom crnogorske administracije. Sada sveštenoslužitelji nijesu odgovarali samo za moral i zdravu situaciju u društvu, koliko za njegovanje u novim pokoljenjima Crnogoraca vjernih podaničkih ośećanja u odnosu na knjaza. K tome, država je nametala sveštenicima nesvojstvene im funkcije kontrolora i informatora.

Obično je slično mjesto zauzimala službena crkva u apsolutnoj monarhiji. No, početkom 20. vijeka, kada su vremena apsolutizma odlazila u prošlost, to je značilo poniženje socijalnoga statusa CRNOGORSKE CRKVE u društvu, ograničenje njezina uticaja na narod.

U kombinaciji sa veoma skromnim finansijskim mogućnostima pravoslavnoga sveštenstva toga vremena, takvo skraćenje „zone djejstvija” bilo je razorno za CRNOGORSKU CRKVU.

Veoma bitan je vanjsko-politički aspekt religiozne politike crnogorskih vlasti na prijelazu 19. u 20 vijek. Crna Gora je dobila suverenost u mnogome blagodareći potpori Ruske carevine, koja nije dopuštila pomisao da mlađi partner može izmijeniti pretpočinjenost u vanjskoj politici i pribižiti se drugim državama. Međutim, ubrzo se otkirlo da svoju privrženost knjaz Nikola cijeni u krupnim novčanim sumama kroz različite subvencije.

U suštini, Rusija je na sebe morala preuzeti značajni dio onoga što je odlazilo na izdržavanje crnogorskoga državnoga aparata, što znači i Pravoslavne crkve. Pritom, sudeći po informacijama ruskih diplomata, rashodi za Crkvu bili su daleko manji teret od troškova za potrebe svjetovne vlasti. Bila je u tom dijelu očita korisnost: rusofilska raspoloženja u crnogorskome društvu ostala su nepromijenjena, za razliku od okruženja knjaza. Može biti i toga radi, ne samo oficijelni krugovi, no i obični Rusi svojevoljno su pomagali CRNOGORSKOJ CRKVI.

Vidimo, knjaz Nikola je shvatio da je našao onu polugu u dvostranim odnosima koja je djejstvovala bez otkazivanja. On je, ne jednom, davao do znanja da je spreman da se obrati drugim državama i pomjesnim crkvama ne budu li Rusi dovoljno izdašni.

Knjaževi manevri vazda su mu donosili rezultate: iako gunđajući toga radi i jadikujući zbog nezahvalnosti crnogorske vrhuške, Rusija je vadila novčanik i plaćala prijateljstvo. Ona je Crnu Goru uspjela zadržati u orbiti svoje vanjske politike, premda je teško reći koliko je to korisno bilo za poslove Ruske carevine.

No, nikakvih sumnji nema da je ruska pomoć donijela veliku polzu i rasterećenje CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI koja je nastavila da pośeduje dragocjenosti darovane joj je od Ruske pravoslavne crkve i ponosila se duhovnim vezama s njom.

Uopšte, moguće je zaključiti, da nikakva druga religija u vanjskoj politici Crne Gore nije igrala takvu ulogu kao pravoslavlje, koje se pokazalo neprocjenjivim asistentom svjetovnih vlasti u dostizanju tih ili drugih ciljeva.

(Kraj)