Priredio: Vladimir Jovanović
Ništa, razumije se, ne ni ubijedilo Pavela s Alimpijem u tu očitu istinu, da i troprstije, i dvoprstije, i uopšte ti ili drugi obredi sâmi po sebi ne mogu povrijediti vjeru i pobožnost u Pravoslavnoj crkvi; i što je upravo Pravoslavna crkva, kako svjedoče znamenja djejstvujušćih u njoj blagagodati, sačuvala i vjeru i blagočestije nepovrijeđenim — pisao je dr Nikolaj I. Subotin, ruski crkveni istoričar i profesor Moskovske duhovne akademije o Pavelu Velikodvorskom i Alimpiju Zverevu.
Pavel i Alimpij, monasi starovjerske zajednice koja se — između ostaloga zadržavajući stari obred Rusa do liturgijskih reformi 1653-1654. godine da se krste s dva, a ne s tri prsta, te da dva a ne tri puta izgovaraju vozglas „aliluja” — do danas žilavo odupire potčinjavanju, doktrini i autoritetu Ruske pravoslavne crkve – Moskovske patrijaršije, obreli su se 1845. u slobodnoj Crnoj Gori, radi diskretne istrage, ali i s ličnim nadanjima, „da se blagodati Božje Crkva Crnogorska nije lišila sve do ovoga vremena, premda je primila i troprstije i trostruku aliluju i druge ‘novotarije’”.
Prof. Subotin, protivnik starovjeraca, objavio je 1874. o njima monografiju „Istorija Belokrinicke jerarhije”. Tu navodi da su se Pavel i Alimpij na Cetinju željeli uvjeriti konkretno u istinitost o netljenosti (netruležnosti) mošti Svetoga Petra Cetinjskoga.
Svetitelja je 1834. kanonizovao poglavar autokefalne Crkve, arhiepiskop i mitropolit Petar II Petrović-Njegoš, objavivši arhipastirsku okružnicu (objavljenije), ispjevavajući mu u slavu liturgijske himne — tropar i kondak, te unoseći ga crvenim slovom u crkveni kalendar.
Ili, kako u svojoj „Istoriji pomjesnih pravoslavnih crkava” (I, Moskva, 1994, 82), piše dr Konstantin J. Skurat, crkveni istoričar, profesor emeritus Moskovske duhovne akademije:
„ЧЕРНОГОРСКАЯ ЦЕРКОВЬ причислила Святителя лику святы”.
Liše netljenosti, Pavelu i Alimpiju je od suštinske važnosti da mošti imaju kao važno znamenje i petrifikovano dvoprstije na desnici Svetoga Petra Cetinjskoga.
Dvoprstije, po dogmatu Simola vjere, a koji su usvojili i ruski starovjerci, simboličan je izraz kanona Halkidonskoga sabora (IV Vaseljenski sabor, 451. godine).
Kada se starovjerci krste, srednji i kažiprst ostaju ispravljeni i povezani jedan sa drugim; ali dok se kažiprst drži potpuno ravno, u odnosu na kažiprst srednji je blago savijen, ukazujući na kenozu božanske prirode u Hristu, a što sve ukupno simbolizuje dvije prirode u Isusu Hristu — božansku i ljudsku.
I na svim najstarijim poznatim hrišćanskim ikonama, likovi Isusa Hristosa i svetiteljâ prikazuju ovo dvoprstije na šakama desnice; pri čemu su palac, mali i domali prst (prstenjak) presavijeni: svaki taj prst simbolizuje jednu od tri ipostasi Boga: Oca, Sina i Svetoga Duha; a njihovo śedinjenje je jedno Božanstvo — Sveta Trojica.
Na primjer, Isus Pantokrator je tako prikazan na najstarijoj sačuvanoj ikoni iz 6. vijeka u manastiru Svete Katarine na Sinaju (vidi sliku).
Prema prof. Nikolaju I. Subotinu, za starovjerske inoke Pavela i Alimpija na Cetinju 1845. godine „isključivo lično viđenje takvih znamenja u toj Crkvi, ili u nekom drugom dijelu Pravoslavne crkve, važno im je sada kao dokaz da arhijerej iz takve Crkve može biti od njih primljen bez ikakve sumnje”.
No, mošti crnogorskoga svetitelja Petra Cetinjskoga bile su prekrivene i pod nadzorom cetinjskih klirka, pa, navodi Subotin, „Pavel i Alimpij, na sve načine, počeše da traže mogućnosti ne bi li lično posvjedočili netljenju mošti vladike Petra”...
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR