Daković: Knjaz antisrbin, uzdizao Crnogorce i Crnogorstvo

Priredio: V.J.

Knjaz i kralj Nikola i Petrovići-Njegoši zaokruživali su nacionalnost Crnogoraca, sumira Marko Daković (gore na fotografiji).

Na stranicama „Nove Evrope”, srpskoga časopisa iz Zagreba (XIII, 10-11, 315-333), on 1926. godine, nakon što su Crnogorci i Crna Gora službeno zbrisani s mape nacija i država, u autorskome članku pogrešno procijenjuje — i živi u autošovinističkoj nadi — da su, kako piše, „odlukom Velike narodne skupštine u Podgorici, 13/26. novembra 1918, CRNOGORCI uništili svoju dinastiju i svoju državu, ZAVRŠILI ISTORIJSKI TOK SVOG SAMOSTALNOG DJELOVANJA”. Parafrazirao je, dakle s iste „skupštine” Sava Fatića: „Mi više nijesmo Crnogorci, nego Srbi”.

Još dok je studirao u Beogradu, najkasnije od 1905, Daković — sin prijevremeno penzionisanoga crnogorskoga glavara kome su utvrđene mahinacije pri skupljanju poreza od naroda na Grahovu — registrovani je agent Srbije. Kao veleizdajnik, zbog učešća u pripremama terorističkih akcija u Crnoj Gori, 1908. osuđen od Velikoga suda Knjaževine na smrt (u odsustvu). Od svih drugih agenata koje je Srbija regrutovala iz Crne Gore, prema dr Novici Rakočeviću „član organizacije ‘Ujedinjenje ili smrt’ (Crne ruke) bio je samo Marko Daković” („Politički odnosi Crne Gore i Srbije, 1903-1918”, 1981, Titograd, 139).

Kad mu je dopalo, ispred „izvršnoga odbora” tzv. podgoričke skupštine, sprovodio je 1919. kampanju vojno-žandarskoga okupacionoga terora Srbije nad civilnim crnogorskim stanovništvom. Karijeru i život okončao je tokom bjekstva iz zemlje, 16. aprila 1941. u svojstvu ministra bez portfelja vlade Kraljevine Jugoslavije; tada mu se, pri avionskome incidentu, na glavu sručio kovčeg s polugama zlata koje su ponijete iz trezora beogradske centralne banke. 

Iz članka Dakovića „O padu Crnogorske države i njene Dinastije” (1926) objavljujem, u dva nastavka, neke od ostalih njegovih ocjena i tvrdnji…

-----

O radu zvanične Crne Gore za vrijeme Svjetskog rata, o nacionalnoj politici kralja Nikole i njegove vlade, o raspoloženju Crnogorske vojske od početka rata pa do kapitulacije Crne Gore, nemoguće je govoriti iscrpnije i dokumentovano u kratkim člancima, ali se i u nekoliko redaka daje iznijeti izvjesno gledište i mišljenje po ovim pitanjima…

Živjeći duže vremena odvojenim životom, krećući se i radeći pod naročitim uslovima, svagda u patnji i borbi, utonuo u plemensko i bratstveničko ośećanje, izrađivan kao ratnik, Crnogorac je zadobio:

- izvjesne osobine, svoje običaje, svoja shvatanja, svoju psihu, riječju: svoju jako izraženu individualnost.

A uljuljkivan pohvalom drugih, i postignutim priznanjem svojih uspješnih podviga, Crnogorac postaje gord na svoje ime i na svoju plemensku ličnost, da, bez naročite prosvijećenosti, južnjačkim temperamentom i nazorom, i sâm prisvoji sebi svojstvo čistijeg, višeg, zaslužnijeg Srbina.

Kad je dinastija crnogorska [Petrovići-Njegoši], upravo knjaz Nikola Petrović, ośetio da ne može Crna Gora i u buduće ciljati na vođstvo srpske nacije, uložio je svu moć da utvrđuje sebe u sâmoj Crnoj Gori, pri čemu su mu zgodno došli:

- pomenuta plemenska crnogorska osobenost, i vezivanje pojma Srbin za Srbiju i Srbijance, te veze crnogorske s pojedinim evropskim dvorovima, i težnja neprijateljskih sila da pocijepaju srpski narod.

Pa je u tom radu stvaran:

- pojam i program Crnogorstva, crnogorske države, crnogorske istorije, crnogorskog naroda, i crnogorske dinastije nasuprot Srbije i srpske dinastije.

Crnogorstvo je postalo protutežom Srbiji, pa je knjaz Nikola na njemu gradio državu, stvarao joj ciljeve, i na toj podlozi vodio politiku i spolja i unutra. Beograd i Cetinje su u stalnom sukobu zbog dinastičkih ćudi i smjerova, baš kao da su to dva naroda, a ne dvije države istog naroda.

Blagodareći neprekidnim dinastičkim rovarenjima i trzavicama u sâmoj Srbiji, imao je knjaz Nikola često povoljniji izgled i prestiž u očima naše javnosti; ali i u toj, povoljnoj za njega, situaciji, on nije napuštao boju čisto crnogorske politike, niti njen dinastički i lokalni ton — OSIM U KAKVOJ PATRIOTSKOJ PJESMI.

On je te prilike iskoristio da u očima svojih podanika podvuče prividni prestiž svoje dinastije nad srbijanskom dinastijom, da uzdigne Crnogorca i Crnogorstvo nad Srbijancem, što je otrovno djelovalo na zajedničku narodnu dušu, jer se i kod Srbijanca identifikovao pojam Crnogorca s knjazom Nikolom, pa je odgovarao na sve negodovanjem i mržnjom prema Crnogorcu...

Ali je i tu svoju pogodnost izgubio knjaz Nikola 29. maja 1903, kada je Srbija riješila svoje dinastičko pitanje [srpski oficiri zaklali Obrenovića, pa doveli na prijesto Karađorđevića, prim], te riješila i svoje unutrašnje pitanje, i dala određen pravac svojoj i nacionalnoj i spoljnoj politici: unijela novi duh i nove nade u naše pleme, srbijansku politiku obukla srpskom, pa obuhvatila simpatije i Rusije, koju je poziciju ranije držao sâm knjaz Nikola.

Sa takvim preokretom Srbije, i sa takvim duhom našega elementa, politika knjaza Nikole i njegove dinastije dovedena je u škripac: imala je da se iz osnova promijeni, ili da primi i izdrži borbu u pređašnjem stavu.

Ostao je knjaz Nikola dosljedan svome ranijem držanju, samo je sticajem prilika bio nagnat da to svoje držanje još markantnije obilježi.

Knjaz Nikola je u najvećoj mjeri za svoj ugled iskoristio naslon na Rusiju, a zasnivanjem rodbinskih veza sa velikim evropskim državama taj ugled je povećao. Ali, od sâmoga sjaja i moći njegove i njegove dinastije, a bez drugih potrebnih uslova, Crna Gora nije mogla igrati ulogu kakvu joj je nametao knjaz Nikola.

On je htio etatizirati skup plemena i bratstava s jakim nacionalnim instinktom, i učiniti ih odanim CRNOGORSKIM CILJEVIMA, koje je dinastija istakla, a koji su se svodili na očuvanje ličnoga prestiža njega i njegove dinastije.

Dinastija je donekle i uspijevala u tom smislu, jer je stečenim imenom i osvojenom moći tako umjetnički razvijala slabosti crnogorske da je svoju okolinu, i one ljude na koje je mogla imati uticaja, i duhovno i politički odvojila od šireg nacionalnog shvatanja, i svela im ośećanja, misli, i težnje, u uski patriotizam crnogorski; Crnogorstvo je za njih postalo prvo ideja i program, pa docnije kod njihovih predstavnika i lukrativna profesija.

Na temelju toga denacionalizovanog etatizma, knjaz Nikola je konstruisao svoje radnje i planove, koji su morali biti sitni i uski; a kako je njegov rad izazivao negodovanje kod pojedinih i kod grupa Crnogoraca, on je apsolutističkim vladanjem drastično pokazao da je to njegovo političko Crnogorstvo sinonim tiranije.

Da organizuje vlast, i preko nje uguši svako drugo poimanje države i nacije sem svoje, nije on imao ni materijalne podloge u Crnoj Gori, jer sistematska ili periodična novčana primanja i druge potpore od strane Rusije, Austrije, Turske, a u dobu ratova i od Srbije, brutalno su odavala državnu nemoć i degradaciju jedne samostalne države; ali je Knjaz okretno dovodio svoje podanike na vjerovanje kao da tu milostinju veliki i moćni čine u znak njihove pažnje prema njemu i njegovoj dinastiji, i njima se nije teško bilo saživiti s tim vjerovanjem, jer bi od te pomoći za Knjaza i dinastiju ostalo ponešto za kakav put, Crkvu, most, a u izvjesnim momentima i za spas od državnoga bankrotstva.

Crna Gora je i ekonomski i finansijski bila slaba i nejaka i da vegetira, a potpuno nemoćna da vodi život van okvira svog siromaštva, dočim je knjaz Nikola htio da je održi, i da sebi na sve moguće načine pribavi sjaj i atribute gospostva jednog velikog vladaoca, koji snuje razvitak svoje države u granicama jedne velike Crne Gore, ozbiljnog takmaca Srbiji, a DIREKTNOG PROTIVNIKA VELIKOJ SRBIJI…

Da preduhitri pokrete i struje slobodumne i nacionalne Crne Gore, i da oslabi zamah javnog mnjenja srpskog i jugoslovenskog, koji se naglo zavitlava poslije istorijskog 29. maja u pokretu za duhovno, političko, kulturno, i narodno jedinstvo srpskih zemalja i slovenskog juga, knjaz Nikola bojažljivo vrši probnu igru reforama i Ustava.

Pokušaj je učinjen neiskreno i neočekivano, te je — nakon kratkog uspjeha i prijatnog utiska u zemlji — još jače izazvao na borbu svoje protivnike, razočaravši ubrzo svoje prijatelje.

Knjaz prima borbu, i Crna Gora postaje pozornicom krvavih sukoba, buna, protesta, bomba, strijeljanja, okova, progona, IZRAZITOG SUDARA SRPSTVA I CRNOGORSTVA…

Po Crnoj Gori progoni sve što slobodno i srpski diše, i, prkoseći javnom srpskom mnjenju spolja i unutra, proglašuje se Kraljem Crne Gore — vrhunac njegove vladarske sujete i anacionalnog smjera…

Pod nemirnom misli za sebe i svoju dinastiju, kralj Nikola imao je sa pojavom Evropskog rata da orijentiše akciju svoju i svoje države odlučno i jasnim pravcem, jer se predośećalo da je nastupio završni čin u odnosima Srbije i Crne Gore i međusobno i prema sudbini ostalih krajeva i dijelova našeg plemena.

On se koleba, i kreće se linijama zabrinutosti za svoju dinastiju i svoju državu; ali aktivnost i pregalaštvo srpskog plemena gasi i zadnje njegove iluzije. Uzdržljivost mu donosi opasnost za ime i za opstanak njegova Doma, i kralj Nikola se na staračkim krilima teturajući zalijeće u rat.

S njim saośeća i sve što je uz njega, i što se smatra njegovim; njegovi političari, njegovi đenerali, njegovi sinovi, njegov državnički svijet — svi aktivni faktori u ideologiji njegova dinastičkog i crnogorskog zvaničnog rodoljublja.

Kraljeva okolina, njegov režimski i komandni elemenat, oslonac su njegovoj direktivi i saradnji na političkoj i vojničkoj karti. Iz uske dresure lokalnog života, umrtvljeni duševno i politički, nesocijalni, nekulturni stubovi i rezerva cetinjskog trona, oni su gonjeni navikama i psihički da pomažu kolebljivost Kraljevu i u pitanju objave i u samom vođenju rata…

Opet se odlučuju za neodlučnosti. Narodna skupština, sazvana na Cetinje, izjavila je odmah želju naroda da se pruži bratska ruka Srbiji, i da se objavi rat Austriji. Međutim, zvanični dvorski krugovi ističu odmah, u vidu napomene, kao uslov, novčanu potporu od strane Srbije i Saveznika; a, po još nedokazanim verzijama, sondiraju ujedno i raspoloženje bečke vlade, i kakve bi sve koncesije ova učinila za eventualnu neutralnost Crne Gore…

Srbija, nepovjerljiva i sâma prema kralju Nikoli i Crnoj Gori, nazirući opasnosti koje mogu nastupiti, pozdravlja gest kralja Nikole, ali ga usto, bez naivnosti, motri.

I tako Beograd i Cetinje istupaju zajedno i idu kroz Svjetski rat intenzivno gredeći tragovima uzajamnog nepovjerenja i prikrivenih posebnih smjerova, a u znak te i takve zajednice, i u interesu vojničkih operacija, beogradska vlada delegira svoje đenerale na Cetinje, koji ostaju potčinjeni srbijanskoj vrhovnoj komandi…

(Nastavlja se)