Daković: Crnogorci prepreka ujedinjenju nacije Srbohrvata

Priredio: V.J.

Bez krvavoga uništenja Crnogorstva, crnogorske države i Petrovića-Njegoša, Srbi, Hrvati i Slovenci ne bi postavili srećne osnove za ujedinjenje — glasi summa summarum zaključak Marka Dakovića, agenta Srbije, saopšten 1926. na stranicama „Nove Evrope”, srpskoga časopisa iz Zagreba (XIII, 10-11, 315-333).

 Iz današnje perspektive, znamo da je taj jugoslovenski brak, Srbima i Hrvatima, donio u međusobicama tolike pokolje, jad i muke.

 No, Daković 1926. autošovinistički slavi nesreću koja se već odigrala na zgarištu od Srbije okupirane mu otadžbine Crne Gore; da su 1918. „ujedinjenje”, kako piše, Crnogorci „osvještali svojom i bratskom krvlju”.

 Taj prvi od dva građanska rat među Crnogorcima, a oba su povodom „jugoslavija”, opravdava time da su Crnogorci, biva, smatrali „ujedinjenu Jugoslaviju, kao krunu svojih vjekovnih ośećanja i požrtvovanja” — u stvarnosti, jedini koji je Jugoslaviju od Crnogoraca kao političku zajednicu pomenuo, i to tek oktobra 1918, upravo je kralj Nikola, zalud navodeći da ona može biti i opstajati samo na konfederalnim osnovama (savezu državâ)…

 Objavljujem drugi dio nekih ocjena i tvrdnji Dakovića iz njegova članka „O padu Crnogorske države i njene Dinastije”.

-----

Iako vrhovnim komandantom ostaje kralj Nikola, njegova vlada pokazuje u početku odsustvo predanog interesovanja za tok ratnih operacija, hoteći time reći da srpska vrhovna komanda, bez njega, preuzima u ruke i radnju i odgovornost.

 Često izbijanje negodovanja kod pojedinih vojnih starješina i jedinica zbog raznih, u stvari prividnih, razloga, zbog dislokacije trupa, zbog snabdijevanja vojske, zbog proizvodstva starješina, nije zakonski proganjano ni spriječavano, dok je većini činovništva gotovo onemogućeno učestvovanje u boračkim redovima. Naprotiv je omogućeno oficirima i vojnicima, da olako napuštaju položaje, da dobijaju odsustva, da vrše operacije borbe više puta po svojoj uviđavnosti, da ulažu proteste, i da raspravljaju nevojnička pitanja; i da sve to ipak ne izazove intervenciju Kralja, vrhovne komande, ni njihovu riječ, što naravno nije ostalo neprimjećeno ni od najobičnijeg oka vojničkog, te što je pobuđivalo na zebnju i razmišljanje...

 Kralj Nikola i njegova vlada, u toku sâmoga rata, koristeći se ovom vojničkom i političkom labavošću, počinje ulaziti u raspravljanje; a pred najbližom okolinom i markiranje međâ budućoj Crnoj Gori, sa željom da o tom znaju oba ratujuća tabora evropska. On traži izdvajanje vojnika iz svih jedinica pod odvojenu crnogorsku komandu, i s vladom dogovorno iznenadno vrši okupaciju Skadra, izazivajući time potrebu pregrupisavanja vojske sa granica prema tome novome frontu…

 Uspješno vođenim ratovima i ustancima, milovanjem Rusije, odnosima s uglednim prvacima naših krajeva, njegov je ugled rastao… Vjerovalo se u njegovo rodoljublje i u njegovu državničku dalekovidnost; i ostaci toga vjerovanja mogli su se uočiti još dugo, sve do posljednjih dana, tako da je, bez kritičkog rasuđivanja, bio uvažavan i poštovan, pa često ponegđe i OBOŽAVAN.

 Poglavica hrabrih plemena, on postaje svemoćni vladar, čija se snaga i uticaj ośećaju kroz sve grane života njegove države i njegova građanstva: on stvara, disciplinuje, organizuje naročiti sistem, daje ton i pravac i državi i društvu; operiše sa manama i nedostacima podanika — vladar i gospodar; podgrijeva nadu male i nejake sredine — njen zaštitnik i budući spasitelj; zove i pjeva ratnicima da su oni carevi junaka, prvi i pozvani — on, njihov i svoj car balkanski; kori i potcjenjuje Srbiju, unosi plašak od nje ZA PRVIJENSTVO CRNOGORACA — on čuvar Crne Gore i crnogorskoga prestiža.

 Crnogorac voli svoj krš, voli svoje prvijenstvo — kralj Nikola fungira mu kao branilac.

 Crnogorac vidi i ośeća svoje mane oličene u kralju Nikoli, pa ga voli i brani; ličan, nerealan, sirov, nekultivisan, penje se u maštanju i nadanju prikovanom uz Kraljeve brige o pojedincu i državi.

 I Kralj ostaje roditelj, pjesnik, apostol, vođ; Kralj, u svojoj zamisli prvak i ostaloga naroda, idealisan, izmišljen, stvoren u svom krugu za svoju i njihovu zadaću, mučnu zbog samoživosti, neizvodljivu zbog izvještačenosti, odrodio je svoju zamisao i svoju okolinu, pa su mu se plodovi survali još prije njega.

 Pjevao je srpsku pjesmu, nije ju ośećao; bio je Srbin, a radio isključivo kao Crnogorac.

 Bio je psiholog ljudi u svom kraju, ali ne i prilika i života uopšte, pa je zbrisan. Vjerujući da je on predestinirani srpski vladalac, neodmjerenih pretenzija i ambicija, neisprpan u intrigama, jogunast, neiskren, pohlepan za novcem, s oštrom uskom sebičnošću, s dosta smjelosti i drskosti, despotski, kralj Nikola je sprovodio, NASUPROT SRPSKOGA I JUGOSLOVENSKOGA ZAJEDNIČKOGA IDEALA, svoju politiku; i toliko se u njoj i sa njom saživio da nije vjerovao, niti je htio vjerovati, da je kobna po opštu narodnu stvar, pa i po njega sâma…

 S nestankom kralja Nikole, u pogrebnoj rasplakanosti, ostali su neko vrijeme zvanični, denacionalizovani, demoralisani, beživotni njegovi satrudnici, da s njegovim imenom i raznim kapricioznim istupima i podvizima zavode i druge lakovjerne i nezadovoljne saplemenike, koji ne viđeše da se u tom znaku kao buntovnici javljaju vođe samo da onog momenta obezbijede svoje materijalne ugodnosti.

 Nosioci, pratioci, i sljedbenici zvaničnosti crnogorske, preostaci kralja Nikole i njegova dvora, vaspitanici njegove izvještačene ideologije i njegova maštanja, lutali su po svijetu, sve manje honorisani, promuklo gunđajući o separatnoj svojoj Crnoj Gori, o posebnom narodu; i sad, kao zamoreni politički putnici, dovršujući svoju bitnost i sintezu svog razvića, jedan po jedan generozno žrtvuju zvaničnu odoru svoga sjaja i izolovanog gospostva jedinstvu cetinjskoga i beogradskoga, režimskoga, zvaničnoga, monetarnoga sklada i skladnoga rada.

 Evropski rat doveo je Srbiju u izgled punog ostvarenja i dovršenja njena problema, te ona stupa s pokličem za oslobođenje i ujedinjenje svih SRBOHRVATA i Slovenaca. I Crna Gora ratuje u društvu saveznika, pred koje iznosi i ona svoje aspiracije…

 Uspostavom vrhovne komande na Cetinju za Crnogorsku vojsku od strane srbijanske vlade, ova se zaplela i upuštila jednovremeno u vojničke i u političke operacije, protkane samoživom plemenskom suverenošću; i neskriveno je bilo bistrom oku Crnogoraca, da je to ujedno i KONTROLA ZVANIČNOM CETINJU…

 Na uvoru svojih političkih priprema i intimnih ośećanja, kralj Nikola se — u odlučne časove svoga kraljevanja — snebiva pred Saveznicima, pa traži od predstavnika zvaničnog Beograda, đenerala Pešića, potonju riječ. Ovaj mu odobrava, i savjetuje da Kralj ostane pri svojoj odluci: da traži mir, koji je sadržavao i donio bezuslovnu predaju i kapitulaciju Crne Gore…

 Kralj Nikola hoće zaseban mir s Austrijom, đeneral Pešić mu povlađuje u ime svoje vlade. Prije rata, kralj Nikola htio je svoju državu ODVOJENU od Srbije, i svoju krunu ZASEBNU od Karađorđevića; uveden u rat, on nije prekidao o tome maštati; zainteresovao je Saveznike, komunicirao s Austrijom, pozivao se na Crnu Goru, povlačio LINIJE RAZGRANIČENJA s budućom Srbijom.

 Đeneral Pešić, u ime Beograda, imao je PARIRATI svaki njegov korak, i kontrkarirati svaku njegovu kombinaciju. Kralj je nepopustljiv u svojim planovima; đeneral neośetljiv u IZVRŠENJIMA PLANOVA svoje vlade…

 S kraljem Nikolom imala je pasti i sva moć jednog centra, koji je samostalnim svojim životom KOČIO ŽIVOT ZAJEDNIČKI, cjeline, opštega, nacije i države, predstavljene i vođene od drugoga, i stvorene oko drugoga centra, da bi se izbjegle PREPREKE za zajednički život istom narodu.

 IMALO JE PASTI ratničko ime Crne Gore i samopouzdanje Crnogoraca, da ne bi bili mimo drugog i od drugog centra favorizirani, i da ne bi u plemenskoj utakmici pri stvaranju zajedničke kuće, ma čime, strčali, te da bi se ISKLJUČILA SVAKA POMISAO, kod njih i drugoga, da Crna Gora kao samostalni centar može imati unaprijed ikakova značaja.

 Srpski političari i vojne starješine to su predośećali, a svjetski događaji su im pomogli da na tome rade; njihova vojna i diplomatska ekspozitura na Cetinju prisustvovala je propasti kralja Nikole, koji je ionako već sam sebe upropastio, te su doprinijeli ropstvu i predaji Crnogorske vojske, koju su zajednički napuštili, i dopuštili su da se kralj Nikola optužuje pred Saveznicima i da se ugnijezde najpogrdnije riječi o njoj kod srpske javnosti.

 Kralj se, po svojoj urođenoj i prirođenoj dužnosti i sposobnosti jednog izrazitog, lokalnog, napetog vladarskog sebičnjaka, neumorno borio za svoje snove i planove ponikle u naporima zvaničnog Cetinja; đeneral [Pešić] i beogradska vlada su se, po svome shvatanju dalekosežnih interesa nacije, SVIM SREDSTVIMA borili da ih sprovedu i očuvaju, po svojoj savjesti i dužnosti, a uz pratnju plemenske NETRPELJIVOSTI…

Odlukom Velike narodne skupštine u Podgorici, 13/26. novembra 1918, Crnogorci su uništili svoju dinastiju i svoju državu, završili istorijski tok svoga samostalnoga djelovanja, ugrađujući ga toplo, nesebično, i svečanim činom, u ujedinjenu Jugoslaviju, kao krunu svojih vjekovnih ośećanja, i požrtvovanja,

Tu su krunu Crnogorci još i OSVJEŠTALI svojom i BRATSKOM KRVLJU, na Badnjidan 1918, budući da njihova deklaracija nije — uslijed držanja novostvorene države i njena stava kod evropskih država — mogla biti odmah oživotvorena, niti je sâma deklaracija mogla omesti zadnji pokušaj kralja Nikole i Italije da se restaurira Crna Gora i dinastija Petrovića… i objava Evropi da vidi da je detronizacija dinastije Petrovića IZVRŠENA NE GLASANJEM NEGO KRVLJU…

Posmatrana sa današnjeg državnog gledišta, kao mala i ekonomski i kulturno neznatna, ne treba izgubiti s vida da je Crna Gora mogla biti NEGATIVNIM PUTEM vrlo uticajna i odlučna po riješenje državnoga i narodnoga jedinstva.

Njenom, ma i najužom RESTAURACIJOM, ili jače zasnovanim i uspjelim SEPARATISTIČKIM POKRETOM, protežiranim od koje sile neprijateljski raspoložene prema našoj državi — pod izvjesnim uticajima i u vezama sa sličnim elementom okolnih južnih Srba, koji su u prošlosti gravitirali prema Cetinju — bila bi Crna Gora pouzdano jedna GROZNIČAVA POJAVA za jedinstvo našeg plemena i ovakav sklop državni…

 Kod tako bezbrojnih teškoća i oprečnosti kroz koje prolazi i sada naša država, a bez zajedničke nacionalne duše SRBOHRVATA, i bez zajedničke građanska izrađene državne svijesti i društvene savjesti svih svojih podanika, još mučnije bi nastupala u svojoj misiji, jer bi CRNOGORSKA DRŽAVNA SAMOSTALNOST svojim bićem i NEGATIVNIM DJEJSTVOM bila važan činilac.

 Stoga je crnogorska država i svojim nestankom, uz pozitivne potpore i tekovine, učinila svoju dužnost i ispunila svoj zadatak, doprinesavši tako ogromnu korist povoljnom i stabilizovanom riješenju narodnog pitanja i naše zajedničke državne tvorevine,

(Kraj)

https://www.antenam.net/istorija/277929-dakovic-knjaz-antisrbin-uzdizao-crnogorce-i-crnogorstvo