Priredio: V.J.
Na Spasovdan, praznik Vaznesenja Gospodnjeg, Grahovac je 1858. poprište čuvene bitke. Slavljena je i kao zvanični dan Crnogorske vojske. Knjaz Nikola Petrović-Njegoš 1864. na Grahovcu sazda crkvu.
„Glas Crnogorca” objavljuje 1886. o dvodnevnome narodnome saboru povodom Bitke na Grahovcu nadahnuti izvještaj autora koji se potpisao inicijalima S.R.
-----
SPASOVSKA SVEČANOST NA GRAHOVCU
GRAHOVO, 24 maja 1886. godine. — Već stoji zapisano u svakom srcu crnogorskom, od najmlađeg pa do najstarijega Crnogorca, uspomena divne slave, junačke pobjede Velikog Vojvode Mirka Petrovića sa Crnogorcima nad Turcima održane na 1. maj 1858. god. na Grahovcu.
Stariji pričaju svakom prilikom za ovaj dan. Đeca slušaju i pamte tu nauku, koju uči svaki stanovnik ovijeh vrleti od kako je CRNOGORSTVA; a to je bio i jedini uslov opstanka njegovoga.
Dan prvog maja 1858. dao je svestranog uvjerenja i jemstva prvijeh slavnijeh djela junačkijeh Vladalaca Crne Gore i Crnogoraca — o kojima se govori i piše u svijetu IMA VEĆ ČETIRI VIJEKA.
„Sav vazduh Jevrope prepun je dima od puščanoga praha; svaki listić artije što uzmete u ruke samo o tome govori“, rekao je jedan književnik pri pisanju svoje knjige. Dakle: ovo je dan koji će zaista u svoje vrijeme crnogorska istorija „zlatnijem slovima“ upisati.
Sad stupam k predmetu o kojemu mi je namjera pisati. Narod s ovijeh krajeva vrlo divno zna đe i kad mu treba poć, a da dođe na mjesto po prostoru maleno, ali, po glasu i važnosti događaja te se na njemu dogodiše, vrlo veliko i krupno.
To je na Grahovac, na Spasov-dan.
Tu je podignuta crkva Sv. Spasa, baš na onome mjestu, đe je Kadri-pašin šator bio. U njoj se svake godine na Spasov-dan čini blagodarenje i parastos čita palijem junacima.
Kao što je i borba trajala tri dana, također za tri dana i rečena crkva sagrađena je. Crkva, ne mnogo velika, no lijepa i na divnom položaju, okle se mogu viđet grahovačke gore; prva će ona izać na oko kao jutrenjača.
U srijedu ujutro počeli su dolaziti sa krčmama i poslati da urede stan, kako je nužno za ljepšu svečanost. Do podne puno naroda, koji se sve većma priređivaše za śutra-dan.
Već u tri ure poslije podne, evo naroda na gomile ide. I zaista kad sam izišao pred crkvom i pod bor sio sa malo društva, pa kad su mi utekle oči niz Grahovačko polje, koje je pri dnu usko kao ždrijelo, a sve što se približuje crkvi šire je sa obije strane — na vidio i pješaka i konjika; konjici uzljutili svoje paripe, te skaču kao bijesni naprijed, ali u poprek, predivotno; pješaci — momčad poigravaju uz zelenilom prestrutu livadu i rudinu pjevajući i mećući iz pušaka — nasisao sam se miline i radosti. Deset minuta — pa su došli — idu k spomeniku.
Tek što sam ih vidio i sa poznatijem upitao se i odsio. Zamišljen gledajući na istočnoj strani kroz borove grane jedno brdo, ne visoko a podugačko, na njemu đe koji bor vidi se, inače golo od uzvišenije gore, a zelenom travom prekriveno, preko njega uzduž put, koji se ne viđaše — viđeh gomilu naroda, pješaka i konjika, kako idu naprijed, približuju nam se. O, kako bijaše viđet onu rudinu zelenu, okićenu pored proljetnjega cvijeta i cvijetom narod svečano ođeven!
To ne samo sa ove dvije strane da se moglo viđet, no i sa svake strane, od kuda je kome bliže bilo doći. Narod vrvi neprestano. Oko pet ura dođoše: sveštenika grahovska četiri, jedan cucki i jedan banjski, među kojima i kaluđer manastara Kosijereva.
U četvrtak, na Spasov-dan, oko četiri ure u jutro počeo je pridolaziti opet narod iz obližnjega mjesta sve do osam i po ura. Pošto je svršena jutrenja, u devet ura početa je liturđija, po svršetku koje odpočeto je blagodarenje i parastos.
Što je društvo svešteničko bilo poviše — to je ipak sve išlo bez ikakve smetnje i po volji opštoj. Pošto je podignuta topla molitva za zdravlje: Njegova Visočanstva našega opšteljubljenoga GOSPODARA i KNJAZA, Njezna Visočanstva Knjaginje Milene, Njegove Svjetlosti Našljednika Danila, Velikog Vojvode Mirka i CIJELOGA NARODA CRNOGORSKOGA, a za DUŠU ONIH JUNAKA koji podnesoše sebe na žrtvenik svoje drage Otadžbine - Crne Gore — u jedanaest ura i po izašao je narod iz crkve.
Đaci su pojali Crnogorsku himnu i „Tek mjesec izađe“.
„Ura, živio Knjaz! Živio! Živio! Živio!” — ču se glas kao iz jednoga grla.
Onda se pristupilo k ručku. Pod zelenim borjem mogli ste viđeti do pedeset trpeza od zelene trave i lišća — dugijeh od petnaest do dvadest metara, punih naroda sa obije strane, a na njima mnozina pečenih jagnjića.
Tu je, na svakoj trpezi, panulo po više nazdravica, da se čovjek uznese do prave slike Spasova-dne nazad dvadest i osam godina. Ovo je sve teklo do dvije ure poslije podne i rijetko se moglo čuti drugijeh popijevaka, osim što često zdravice mirni vazduh prolamahu.
Oko dvije ure odpočela su i narodna kola. Tu se igralo po našem crnogorskom običaju i pjevalo, podvikivalo i iz revolvera pucalo.
I na taj način prošlo se vrijeme od dvije ure poslije podne do pet, sve jednako od pjevanije i pucanja odlijegahu oni visovi sa kojih viknu straža u zoru 1858. godine: Uteče neprijatelj!
U pet ura već se počeo narod razilaziti — a do šest — odvrvio je. I tako se svršila ovogodišnja grahovačka uspomena pobjede na Grahovcu.
TrešnjevoCuce
Ja pročitah pažljivo ovo svjedočanstvo iz toga vremena, no ne zapazih da je odje blo ikoga osim naših potomaka Crnogoraca! Da je vječa slava i zahvalnost hrabroj crnogorskoj vojsci koja nesebično položi živote za svoju jedinu domovinu Crnu Goru!