Đilas: Moj otac i Knjaz su imali dva noćna razgovora…

Priredio: Vladimir Jovanović

 Ako život moje porodice nije u svemu tipičan za moju domovinu — Crnu Goru, u nečem opet jeste: nekoliko pokoljenja izginu od ljudi iste vjere i imena, od Crnogoraca. Prađed moga oca, đed i poluđed, svi su pobijeni, kao da je strašni blagoslov ležao na njima. Ubijeni su i moj otac i brat njegov, i braća moja — pisao je Milovan Đilas. — Čini mi se, rodio sam se s krvlju na očima i krvavim slikama pred njima. Prve riječi su bile krv i u krvi okupane…

Đilas (1911-1995, na slici gore), od oca Nikole i majke Vasilije-Vaje, crnogorski je komunistički revolucionar, ideolog KPJ i jedan od lidera stvaranja druge Jugoslavije. Uklonjen 1954. sa svih dužnosti u Titovoj vlasti, stavljen pod nadzor tajne službe. Dvije godine docnije, svoje memoare, njihov prvi dio — o odrastanju i školovanju u rodnome Podbišću (Mojkovac), te Kolašinu i Beranama, hronološki zaključno s junom 1929. — ponudiće za štampanje jednoj izdavačkoj kući u Beogradu, no odbili su ga s negativnom recenzijom.

Rukopis, u prijevodu na engleski jezik, ipak je pečatao privatni američki izdavač srpskoga porijekla, Vilijem Jovanović, 1958. u Njujorku, pod naslovom „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”. Iz tog izdanja objavljujem Đilasova svjedočenja o drami nestanka Kraljevine Crne Gore i komtima — borcima Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore.

U ovome nastavku, Đilas piše o DUŠANU VUKOVIĆU, velikome prijatelju njegova oca, crnogorskome nacionalisti, borcu protiv srpske okupacije. Štoviše, Đilas nam saopštava da je Vuković mitski heroj njegova đetinstva. Evo i fotografije Dušana Vukovića…

Otac Đilasa i Vuković su od jeseni 1913. do januara 1916. „krilaši”, oficiri crnogorskoga kraljevskoga žandarmerijskoga kora; a u toj jedinici, između ostalih, bio je i kapetan Đuro Drašković, jedan od glavnih likova TV serije „Božićni ustanak” Željka Sošića.

Rođen 1887. u Predišu (Bjelice), Dušan Vuković, saradnik đenerala Krsta Popovića, protivnik i komunista i četnika i svih njihovih „jugoslavija”, opkoljen u Lješanskoj nahiji od poćere UDB-e, 18. februara 1947. raznio se ručnom bombom — Đilas je u Beogradu u to vrijeme „bog i batina” Jugoslavije.

Ponori familijarnih trauma osvijetljavaju docnije kontradiktornosti Milovana Đilasa, uključujući i nacionalnu. Po ocu Crnogorac, po majci od Srbljaka — male grupe starinaca iz okoline Plava, šikanirali su ih i Osmanlije i vasojevićki Crnogorci — Đilas se odricao od sredine 1950-ih svoje crnogorske narodnosti, izjašnjavajući se u generalijama saopštenim na suđenjima u Beogradu, najprije kao Jugosloven, a da je Srbin tvrdi tek kad je zakoračio u svoju šestu deceniju, od ranih 1960-ih.

Na jednom od sudskih procesa, 15. oktobra 1957, Đilas se još iskazivao kao nacionalni CRNOGORAC (faksimil iz „Vlasti i pobune - memoari”, Đilasove knjige, Zagreb, 2009, str. 400)…

Đilasi su porijeklom iz Župe Nikšićke. Tri familije Đilasa, trojica rođene braće, na prijelazu 19. u 20. vijek naseljavaju se u Podbišću, selu tik uz ondašnju crnogorsko-tursku granicu na rijeci Tari, naspram Mojkovca.

U starome kraju, Župi Nikšićkoj, prije nego je 1877. oslobođen Nikšić, Aleksa Đilas, Milovanov đed, odmetnuo se od drugih Crnogoraca, „uskočio je u Nikšić, u Turke”. Zbog toga je, kako Đilas piše, „sve đilasko bilo razureno”, bratstvo je „na pušci i nožu, braneći se od Crnogoraca, prosipajući krv”. 

Iako su, pred oslobođenje Nikšića, „mnogi uskoci pomilovani, pa se i moj đed [Aleksa] vratio u Župu, Gospodareva milost mu nije sačuvala glavu”. Đilas tvrdi da mu je đeda „kršteni kum pozvao na gozbu, pripremljenu radi toga da ga smaknu”. „Ubistvo su”, piše, „izvršili ljudi vlasti s Cetinja”, pominje nalog Vukotićâ, a Đilasi su od ranije i sa Ćorovićima zakrvljeni. Ne objašnjavajući moguće dublje uzroke i motive, Đilas veli da se zlo nastavilo, jer je, „na ognjištu”, ubijen i potom spaljen prađed mu Marinko…

No, prema Đilasu, „knjaz Nikola je znao i dobre i loše strane ne samo Crnogoraca, nego i svakog bratstva”. „Knjaz Nikola je mogao da bude i drukčiji, da zaglađuje nepravde”, za razliku od „predaka, vladike Rada i knjaza Danila, koji nikad nijesu ni pomišljali da ispravljaju svoje greške i nepravde”.

I „poručujući da upute nekog od sinova Alekse Đilasa”, Knjaz je Nikolu, oca Milovana Đilasa, primio u pitomce prve podoficirske škole na Cetinju. Tu se on „našao u blizini onih za koje je znao da su umočili prste u krv njegova oca”, ali od vlasti bi uočena „njegova namjera da ubije nekoga od tazbine Knjaževe, od Vukotića”, te je „bačen u tamnicu” i „ocu je glava visila o koncu”.

Nikola Đilas je, međutim, iz tamnice, nakon što bi mu skinuli okove, „dva puta odvođen u Dvor, noću, KNJAZU NA RAZGOVOR”. Ovi događaji, razumije se, usmjeriće i život i priključenija Nikolina sina, Milovana Đilasa; slijede njegova svjedočenja o tome iz memoara „Land Without Justice”…

-----

Knjaz Nikola nije bio krvoločan i radije je lomio nego ubijao ljude. Izgleda da mu je otac nešto i priznao — želju ili ogorčenje, a ovaj mu poklonio život, za vjernost pod teškom zakletvom obećanu. Tako se otac Knjazu obećao da neće ni pomisliti na osvetu. Moj stariji brat [Aleksa Đilas, 1906-1941, narodni heroj, prim] i ja nijesmo mogli prežaliti što se otac Knjazu privolio.

Otac je izišao iz tamnice s vraćenim činom. Knjaz ga je čak i obdario, kako to biva uz gospodarsku milost: darovao je zemlje i njemu i braći mu. Doduše, te zemlje su bile na sâmoj granici prema Turskoj u Poljima Kolašinskim, u selu Podbišću. Tu se krv još lila.

Istrgnuti iz bratstva, braća Đilasi su tu imali da dokazuju vjernost Gospodaru. Otac je bio granični oficir. Time je porodica materijalno stala na bolje, naročito što se tiče mog oca, koji je uz zemlju imao i platu…

Suśedno selo Bjelojevići — saprtu dolinu na padinama planine Bjelasice — naselile su porodice iz Lijeve Rijeke, iz vasojevićkoga plemena; a sâmo Podbišće mahom porodice iz Morače. Naseljavanje i jednog i drugog sela išlo je s istrebljivaljem i izgonjeljem muslimana starośedelaca, koje i dandanji zovu Turcima, iako su iste krvi i jezika kao i Crnogorci…

Ali ovo ukrštanje, miješanje iz raznih krajeva, koje je obuhvatilo i moju porodicu utoliko više što je došla iz daljeg kraja i bez saplemenika, bilo je pojačano naročito s majčine strane. Ona ustvari nije Crnogorka, iako bi se moglo reći da se njezina porodica, živjeći među Crnogorcima, pocrnogorčila — svak mora biti u nekome jatu…

Majčin otac, Gavro Radenović, dobjegao je iz Plava, iz sela Meteha, zbog čega su njegove i zvali Metešanima. U ljutnji, moj otac bi govorio da su Radenovići — Metešani Arbanasi. No to nije bilo istina. Radenovići su Srbi od iskona. Za njih se zna da su bili podložnici Dečana još u vrijeme kraljeva Nemanjića...

Majčin rod se u svemu razlikovao od Crnogoraca. Oni su bolje radili zemlju, jela su im bila ukusnija i raznovrsnija, bolje su se oblačili i držali su više do čistoće. To nije bilo samo zbog toga što su imućniji — kupili su bili čardak i imanje sâmog Zeka-bega Lalevića, nego što je njihov način života bio drukčiji — napredniji i znalačkiji. Oni su pobjegli iz kraja u kome je narod živio i od zemlje i, stoljećima, svještio se radu na njoj. Svi drugi, u našem selu, bili su do juče siromašni stočari, koji su se tek dokopali zemlje…

Naša kuća bila je po svemu seljačka, ali u njoj se živjelo bolje i kulturnije — ako bi taj izraz mogao da se upotrijebi — nego u prośečnoj seljačkoj kući. U kući je vazda bilo kave i rakije za oca i stidne goste, rasparenih tanjira — ali tanjira, dušeka i ponjava, pa čak i jorgana. Otac je spavao na krevetu. Uvijek je bilo buva, a često i vašiju — majka je stalno vodila borbu protivu njih. Stoka je zatvarana zimi u izbi, u prizemlju. U toplije dane zadah izbe bio je težak do nesvijesti.

Čudno je bilo: prve donje gaće obukao sam tek kad sam pošao u gimnaziju. Nije to bilo zbog nemaštine nego zbog navika i načina života. Zadugo nijesam mogao da se priviknem na njihovu ljigavu mekoću. Plaćali smo i nadničare i najamnike; ali je i otac uvijek radio na zemlji…

U vrijeme očeve pogranične službe izbila je i takozvana Kolašinska afera [1909. godine], u kojoj su i neki oficiri bili optuženi zbog priprema nasilnog obaranja Knjaževog apsolutizma. I moj otac je učestvovao u hapšenju i pretresanju kuća okrivljenih. U kući jednog od njih, napravi se da nije primjetio bombu, navodno donesenu iz Srbije. U toj aferi je bilo i strijeljanih i mučki ubijenih. Ali je kao najmučnije ostalo u pamćenju naroda što su uhapšene tukli mokrim konopcima…

Tu, na granici, otac je dočekao i rat od 1912. godine. Njemu je bilo stavljeno u dužnost da izazove granične sukobe koji bi poslužili kao povod ratu. U zoru, poveo je svoje seljake u napad na graničnu karaulu na Pržištima, koja je dominirala prilazima Mojkovcu. Borba je bila veoma krvava. Naši su u zanosu podcijenili hrabrost i otpornost Turaka. U razgaru borbe, moj otac je prislonio rozgu uz karaulu, popeo se i bačio zapaljenu košulju na krov. Četrdesetak stražara je izginulo i izgorjelo, a da se nijedan nije živ predao…

[Napomena: spaljivanje askerâ, regularnih otomanskih vojnika u karauli na Pržištima, pripisuje se drugim pripadnicima Poljske čete Kolašinske brigade 4. divizije Crnogorske vojske; nakon velikih gubitaka u jurišanju na karaulu, Savić Mišnić je naredio da se donese gas i košulja, a neposredno u paljenju su učestvovali Miroslav Kovijanić, Pavle Ćorić, Milija Mišnić, Novica Lašić — up. Miloš-Mido Milikić, „Mojkovac, ratna i revolucionarna prošlost”, 1983, str. 25]

Godine 1941. moj brat Aleksa zapalio je tu blizu, na Mojkovcu, kasarnu [današnju zgradu pošte, prim] italijanskih karabinjera, na isti način kao i otac onu tursku na Pržištima. Brat mi je pričao da ga je očev podvig podsticao i na to kako će zapaliti kasarnu. Tako to ide s koljena na koljeno…

Crnogorci su jednim mahom očistili Sandžak i okrenuli se Metohiji. Moj otac je bio u početku postavljen za komandanta u Bijelome Polju, ali je premješten uskoro u Đakovicu i preveden u KRILAŠKE, žandarmerijske jedinice. Jedno vrijeme je za njim išla i porodica, pa se vratila nazad…

Krilaši su bili po svemu najoprobaniji dio Crnogorske vojske. To je ustvari bila vojna žandarmerija, a naziv — krilaši — dobili su po velikom krilatom orlu na kapama. Bili su namijenjeni unutarnjem redu i odlikovali su se, kao sve nove policije, odlučnošću, surovošću, bezobzirnošću i dovitljivošću. Protivnici despotizma kralja Nikole i njegove kamarile po zlu su ih još dugo i dugo pominjali. Ali im niko nije osporavao hrabrost i požrtvovanje u ratu…

Dušan Vuković, očev zamjenik u četi, bio je rodom iz Katunske nahije. On i otac bili su postali neobično veliki prijatelji.

Dušan se isticao neodstupnim junaštvom i hitrom dovitljivošću. Bio je i velike izdržljivosti, kao svi žilavi ljudi — sušci. On je, iako neviđen, bio u našoj kući, godinama, dobri znanac razumne, smišljene hrabrosti, drugarske vjernosti i nježne junačke ljubavi, postojanih uvjerenja, koja je teško mijenjao, vazda gotov za njih i glavu da založi.

Starinskog kova, u njemu su se splitali junaštvo i zavjeti pređa sa surovim lukavstvom koje je tražilo novo vrijeme. Otac ga godinama nije puštao iz usta, sanjajući o tome kad će ponovo s njim da se sretne. Ali im život nije bio sklon i nijesu se nikad više viđeli, da makar obnove ratne uspomene.

Dušan se odmetnuo u šumu poslije ujediljelja 1918. godine, kao nepomirljivi pristalica staroga režima kralja Nikole. Moj otac je, pak, prihvatio službu u novoj državi, iako ni on nije bio oduševljen stvorenim stanjem.

Kao starocrnogorac, a uz to i Katunjanin, Dušan je za svoja nepopustljiva vjerovanja crpao snagu iz stoljetne borbe koju je njegov kraj vodio protiv tuđina, a koja je urodila slobodom i državnošću Crne Gore. Makar bili duboki ovi korijeni, oni su već bili sasušeni i u novim prilikama više nije za njih bilo hrane na surom kamenitom tlu oko Lovćena.

Ali, venući, oni su bili još tvrđi i oporiji.

Pošto se načetovao tri-četiri godine, a u nemogućnosti da se i dalje održi, Dušan je preko Arbanije emigrirao u Italiju [docnije i u SAD, prim]. Njegova Kralja nije više bilo među živima, a nasljednici su se odrekli krune i Crne Gore za debele pare koje su primili iz Beograda.

Ali, Dušan se nije odrekao ideje o posebnoj crnogorskoj državi. Čak ni pošto se vratio iz Italije i, naizgled, smirio u svome kraju. Činila se, možda i njemu, da je borbi za njegovu ideju već došao kraj. Ali nije bilo tako. Nenadano i za njega, bitka je planula još jednom i on je u nju uletio sa svom nakaznošću okamenjenih pojmova i načina.

Pod italijanskom okupacijom u ovome ratu, iako već star, bio je jedan od najsurovijih partizanskih protivnika. Od njegova sna o nezavisnoj Crnoj Gori ostala je još prazna nada da bi do nje moglo doći pomoću Musolinijevih crnih legija.

Kada su partizanske jedinice oslobodile Cetinje, Dušan nije imao kud: Italija je već bila kapitulirala i on je pokušao da se vrati starome zanatu — odmetništvu.

Bio je opet jedan od najlukavijih i najupornijih odmetnika. Ali, ako on, starac, nije zaboravio svoju vještinu, ni izgubio okretnost, vremena su se bila promijenila; a i njegovi protivnici nijesu bili oni stari.

Ni negdašnjih vjernih jataka, kanda, nije bilo i on je ubrzo bio ubijen. Raspitivao sam se za njega, dok su ga vrebale zasijede i gonile poćere. Niko nije ni slutio da je to bila i nevesela radoznalost: da li je ostalo ičeg od one njegove slike iz mog đetinjstva?

Da, bilo je ostalo skoro sve: i njegova hrabrost i vještina, jednostavnost i vjernost.

Ali slike više nije bilo: sve te negdašnje vrline sad kao da su se i za mene preobrazile u nešto suprotno — u podmuklost i surovost, izdaju i podmitljivost. Svakako, slika iz đetinjstva o Dušanu bila je za ovo — poratno — vrijeme nestvarna. Ona negdašnja, bila je i lijepa. Ova nova — sasvim drukčija, stvarna i ružna.

Ipak, ova ne može da zamrači onu: on je bio drukčiji čovjek od ovoga, po tome što je on, ne mijenjajući se, preživio do u ovo vrijeme. Vrijeme je ovo bilo drukčije.

Dušan je mogao znati, i znao je, da se kao njegov protivnik našao i sin njegovog negdašnjeg najboljeg prijatelja.

No, to ga nije moglo naročito uzbuđivati: stojeći skamenjeno na putu koji je još u mladosti odabrao, on je moje držanje mogao smatrati IZOPAČENOŠĆU MLADIH POKOLJENJA i njihovim NEVJERSTVOM ZAVJETIMA PREĐA, kako ih je on shvatao.

Takva razmišljanja, ako ih je i bilo kod mene, nijesu mogla ništa izmijeniti u odnosu nove vlasti prema Dušanu i njegovoj družini. Naprotiv, ona kao da su nju, i mene, podsticala na nemilosrdno obračunavanje s ostacima jednoga davnašnjega vremena.

Obračun s prošlošću — čak i svojom vlastitom, pa i s nevinim zanosima iz đetinjstva — kao da je bio postao najdražom i najognjenijom strašću našega života...

(Nastavlja se)