Srbiji poruka: Crna je Gora Crnogoraca (1919)

Priredio: V.J.

(„Glas Crnogorca”, službeni organ Kraljevine Crne Gore, XLVII, 75, Neji kod Pariza, 27. jula 1919, 1)

---

Neji, 18. (31.) jula

Kr[aljevska] Vlada [Crne Gore] dala je sljedeće saopštenje, pariskim listovima:

Jedan srbijanski komunike saopštava, da je u beogradskom parlamentu predloženo, da se Kralju Nikoli osigura apanaža. Ova vijest izazvala je najviše gnušanje u svim crnogorskim krugovima, tim više, što ona dolazi od ljudi, koji su prije nekoliko mjeseca konfiskovali sve nepokretno imanje Kralja Nikole, a pokretno potpuno uništili i rasprodali.

Sličnu ponudu, u ime Srbije, učinio je lično Kralju Nikoli, 26. oktobra 1918, tadašnji srbijanski diplomatski predstavnik kod Crnogorske Vlade. Kralj Nikola je ponudu odbio, i tom prilikom izjavio:

- da nije u pitanju on lično, nego čast i prava crnogorskog naroda, sa kojima se ne može trgovati.

---

Crna je Gora – Crnogoraca…

U biogradskom „parlamentu” je „poslanik” [Marko] Daković predložio, da se Kralju Nikoli dade anapaža, a, razumije se, da Kralj Nikola, u naknadu za to, prizna nasilje, koje je Srbija učinila prema Crnoj Gori. Kad se zna, da Daković već od 1906, nije ništa drugo do običan agent Beograda, i da je kao takav, postavljen za „poslanika”, onda je jasno da taj prijedlog potiče od — sâme srbijanske vlade.

Daković to ne bi nikad sâm predložio, jer on je jedan od onih, koji je, kao član „direktoara”, sekvestirao sve nepokretno imanje Kralja Nikole, a sve pokretno opljačkao ili uništio.

Međutijem, ovo nije prvi put da Biograd čini slične ponude Kralju Nikoli. Takvu ponudu je učinila vlada srbijanska 26. oktobra 1918. preko tadanjeg diplomatskog zastupnika Srbije kod crnogorske vlade. Tada je Srbija nudila apanažu, ne samo Kralju Nikoli i članovima Kr. Doma, nego i njegovom potomstvu. Kao što glasi komunike Vlade, koga donosimo na uvodnom mjestu lista, Kralj Nikola je ponudu s prezrenjem odbio, izjavivši „da nije u pitanju on lično, nego čast i pravo crnogorskog naroda sa kojima se ne može trgovati”.

Biograd cijeni druge prema sebi. Oni su ti koji trguju s pravima i čašću naroda, pa računaju, da će to učiniti i drugi.

Zar se iz Biograda svakodnevno ne poručuje, da ujedinjenje može biti samo tako, ako se prizna prevlast Biograda nad ostalim Jugoslovenima, i ako se, bez Konstituante, primi Kralj Petar [Karađorđević] za kralja države SHS? Zar to nije osnovno „načelo” Krfske Deklaracije?

Odgovor Kralja Nikole na ponudu od oktobra ujedno je odgovor i na današnju ponudu predloženu u biogradskom „parlamentu”. I ponuda i odgovor daju nam mogućnosti da jasno vidimo kako na Crnu Goru gleda Biograd, odnosno zvanična Srbija i od nje kupljeni Crnogorci, a kako na nju gleda Kralj Nikola i crnogorski narod.

Luj XIV, francuski kralj, rekao je za sebe: „Država to sam ja!” Protivnici kralja Nikole, ali ne i on, rekli su mu: „Crna Gora, to si ti!” U odluci tobož velike narodne skupštine u Podgorici od 13.(26.) novembra 1918. — koja je gotova donesena iz Srbije — tvrdi se, da je Crna Gora tek od skora slobodna država. Ta ista misao je sprovedena i u memoarima, koje delegacija Srbije i njeni agenti ([Andrija] Radović i komp.) predaju Konferenciji Mira. Po njima, Crna Gora nije do skora bila država, nego samo nekoliko plemena — kao i Arbanasi — koja su se borila za slobodu.

Organ srbijanskog poslanstva u Parizu „Volja narodna” stalno to isto dokazuje, t. j. da Crna Gora nije postojala kao država prije 1851. Oni ni manje ni više nego javno priznaju da je Crna Gora bila država, odnosno Crna Gora, samo od Knjaza Danila ili upravo od vremena od kad je na prijesto Crne Gore došao Kralj Nikola.

Žalosna podgorička „skupština” priznala je, pak, da bi sa nestankom Kralja Nikole nestala i Crna Gora. Po odluci skupštine izdajnika i kukavica Crna Gora treba da postane samo nekolika srbijanska okruga, a Crnogorci bespravno roblje biogradskih Cincara.

 Hrvatska, Bosna, Slovenačka, Dalmacija i t. d. imaju i danas svoje posebne vlade; a Crna Gora, vječno slobodna država, nema ni toga što imaju bivše austro-mađarske pokrajine. Crnom Gorom upravlja jednostavno, uz silu topova i srbijanskih bajoneta, jedan biogradski policajac!

Biograd je ovim javno i otvoreno priznao Kralju Nikoli: „Crna Gora, to si ti”; jer, kako Biograd tvrdi, Crna Gora nije postojala prije njega, a sa njim treba i da nestane. A Kralj Nikola, kad bi bio u pitanju on lično, mogao bi biti zadovoljan sa ovim priznanjem.

Mi razumijemo zvaničnu Srbiju. Njoj je smetala i smeta slavna prošlost naša.

Isto tako razumijemo i Crnogorce izdajnike. Oni su uvijek u Kralju Nikoli gledali Crnu Goru. U njemu oni nijesu viđeli jednu instituciju države, najviši državni organ, ono što u stvari jeste, nego jednu ličnost, kojoj su se oni starali najropskije služiti sve dok im to nalažahu njihovi lični interesi.

Čim su se prilike okrenule protiv Kralja Nikole, i ako privremeno, oni su postali od najservilnijih slugu najgadniji klevetnici i izdajnici, ne samo njegovi nego i Crne Gore. Zar Andrija Radović nije bio favori Kralja Nikole? Zar on, koji je sebe do juče s ponosom nazivao „četvrtim sinom Kralja Nikole”, nije danas njegov najveći klevetnik i izdajnik? A koliko je njih još takvih!

Ali, ako je za njih Kralj Nikola Crna Gora — to ona nije ni za njega sâmoga, ni za narod crnogorski.

Crna Gora je postojala vjekovima bez Kralja Nikole, ona će postojati i poslije njega. Kruna crnogorska jeste simbol časti, suvereniteta i prava Crne Gore. Ona nije svojina Kralja Nikole; on je samo njen sadanji nosilac.

Kralj Nikola je cijelog vijeka tako radio i u to vjerovao. On je taj, koji je u „Balkanskoj carici” rekao: „Crna je Gora Crnogoraca”. Zar nije on taj, koji je prilikom svog rođendana 25. septembra 1917, između ostalog, rekao:

„Nije Crna Gora ničija lična svojina. Nije tu po srijedi samo moje pravo, već moja dužnost da branim što mi je povjerio narod. Crna Gora je svojina jednog viteškog naroda koji se dostojno borio za najuzvišenije ideje. Taj narod ne dopušta da se njom iko igra ili da je iko upotrebljuje kao sredstvo za trgovinu. Ona je vazda samo narodna. Ona ide samo tijem putem, na kojem je stavila na čelo Mene i Moj dom zato što smo s njom, i u njoj i Ja i svi Moji pretci tako živjeli, tako radili, mislili i ośećali”.

Tako misli Kralj Nikola, a to isto misle i Crnogorci.

Oni su zbog toga ustali da s oružjem u ruci brane tu Krunu odnosno čast, suverenitet i prava Crne Gore. Crnogorski seljaci, ali ne izvjesni crnogorski državnici, rekli su, preko svog lista „Crnogorskog glasnika” iz Amerike, ovu veliku istinu:

„Kruna Crne Gore nije Petrovića, a još manje Karađorđevića. Crnogorci su ti koji su se, prvi na Balkanu, vjekovima spuštali u dubine indijskih mora i na vrhovima svojih mačeva vadili biser i drago kamenje, kojim su tu krunu ukrašavali. Možete s Petrovićima uraditi što i s Obrenovićima, opet Kruna Crne Gore je Crnogoraca”.

Crna je Gora Crnogoraca!

Te riječi Kralja-pjesnika poruka su Crnogoraca Biogradu. Zgažena prava crnogorskog naroda ne mogu se platiti dinarima, već samo uspostavljenjem njihovim!

A sve dotle: „U krv će nam vjere zaplivati!”