Pišu: Sergey Radchenko and Vladislav Zubok
Priredio: V.J.
„Nema dovoljno palmi”, pomislio je sovjetski general.
Bio je jul 1962. godine, Igor Stacenko, 43-godišnji zapovjednik raketne divizije Crvene armije, rođen u Ukrajini, našao se u helikopteru koji je prelijetao centralnu i zapadnu Kubu. Ispod njega ležao je neravan krajolik, s nekoliko cesta i malo šume.
Sedam neđelja ranije, njegov nadređeni — general Sergej Birjuzov, komandant sovjetskih strateških raketnih snaga — otputovao je na Kubu prerušen u stručnjaka za agrar. Birjuzov se sastao s vođom zemlje, Fidelom Kastrom, podijelivši s njim vanredni prijedlog čelnika Sovjetskoga Saveza, Nikite Hruščova: da se na kubanskome tlu postave balističke nuklearne rakete!
Birjuzov, po obrazovanju artiljerac, malo je znao o raketama. Vratio se u Sovjetski Savez kako bi rekao Hruščovu da se projektili mogu sigurno sakriti pod lišćem brojnih palmi na ostrvu. Ali, Stacenko, profesionalac s nultom tolerancijom na gluposti, pregledavši iz vazduha kubanske lokacije, shvata da je ideja promašaj.
On i ostali sovjetski oficiri iz izviđačkoga tima odmah su iznijeli problem svojim nadređenima. Na područjima Kube planiranim za raketne baze, istaknuli su, palme su stajale 40 do 50 stopa (stopa je oko 0,3 metra) jedna od druge i pokrivale su samo jednu šesnaestinu tla. Ne bi bilo načina da se oružje sakrije od SAD, supersile 90 milja śeverno.
No, vijest očito nikada nije stigla do Hruščova. Nastavio je sa svojim planom u uvjerenju da će operacija ostati tajna dok projektili ne budu postavljeni. Bila je to sudbonosna zabluda.
U oktobru 1962. američki je izviđački avion „U-2”, krstareći na velikim visinama, uočio lansirna mjesta.
I počelo je ono što je postalo poznato kao „kubanska raketna kriza".
Čitavu neđelju dana su američki predśednik Džon F. Kenedi i njegovi savjetnici u tajnosti raspravljali o tome kako odgovoriti. Naposljetku, Kenedi je odlučio da ne pokrene preventivni napad na Kubu kako bi uništio sovjetske lokacije. I umjesto toga je proglasio pomorsku blokadu Kube da bi Moskvi dao priliku da se povuče.
Tokom tih 13 zastrašujućih dana, svijet je stajao na rubu nuklearnoga rata, s Kenedijem i Hruščovom suočenim „oči u oči”, prema nezaboravnim riječima američkoga državnoga sekretara Dina Raska.
Kriza je završila kada je Hruščov kapitulirao i povukao rakete s Kube u zamjenu za Kenedijevo javno obećanje da neće izvršiti invaziju na ostrvo i tajni sporazum o povlačenju američkih raketa s nuklearnim glavama iz Turske.
Pojedinosti o fijasku s palmama na Kubi samo su neka od otkrića u stotinama stranica nedavno objavljenih strogo pov. dokumenata o sovjetskom donošenju odluka i vojnom planiranju.
Deklasifikovani dokumenti potiču s dva mjesta: iz arhiva sovjetske Komunističke partije, s njih je skinuta oznaka tajnosti prije rata u Ukrajini; drugi dio je iz arhiva ruskoga Ministarstva odbrane, ti su dokumenti tiho deklasifikovani u maju 2022, uoči 60. godišnjice kubanske raketne krize.
Odluka o deklasifikaciji ovih dokumenata, bez redigovanja, samo je jedan od mnogih paradoksa Rusije predśednika Vladimira Putina. Državni arhivi nastavljaju objavljivanje ogromne količine dokaza o sovjetskoj prošlosti čak i dok režim suzbija slobodnu istraživanja i govora i širi aistorijsku propagandu. Istraživači su imali sreću što su dobili te dokumente; tekuće „zatezanje šrafova” u Rusiji vjerovatno će preokrenuti nedavne korake u deklasifikaciji.
Dokumenti bačaju novo svijetlo na najneupadljivije aspekte najveće krize Hladnoga rata, dovodeći u pitanje mnoge pretpostavke o tome što je motivisalo masivnu operaciju Sovjeta na Kubi i zašto je tako spektakularno propala.
U vrijeme goruće eskalacije napetosti s još jednim drskim vođom u Kremlju, priča o kubanskoj krizi nudi jezivu poruku o rizicima hodanja na ivici ambisa. Takođe, ilustruje stepen u kojem se razlika između katastrofe i mira često ne svodi na promišljene strategije, već na čistu slučajnost.
Dokazi pokazuju da je Hruščovljeva ideja da pošalje projektile na Kubu izrazito loše promišljeno kockanje; uspjeh je zasvisio o nevjerovatnoj sreći. Daleko od toga da je sovjetska operacija bila hrabra, motivisana hladnokrvnom realpolitikom; sovjetska je operacija bila posljedica Hruščovljeve ogorčenosti na samopouzdanje SAD u Evropi i njegova straha da će Kenedi narediti invaziju na Kubu, svrgavajući Kastra i pritom ponižavajući Moskvu.
I daleko od toga da je operacija bila impresivan prikaz sovjetske lukavosti i moći; naprotiv, operacija je pogođena dubokim nedostatkom razumijevanja uslova na terenu Kube. Fijasko s palmama bio je samo jedan od mnogih koje su Sovjeti napravili tokom ljeta i jeseni 1962.
Otkrića imaju poseban odjek u trenutku kada je, još jednom, vođa u Kremlju upleten u riskantnu avanturu u inostranstvu, suočavajući se sa Zapadom, dok bauk nuklearnoga rata vreba iz pozadine. Sada, kao i tada, donošenje odluka u Rusiji vođeno je ohološću i ośećajem poniženja.
I sada, kao i tada, vojni vrh u Moskvi ćuti o ogromnom jazu između operacije koju je vođa imao na umu i realnosti njezina sprovođenja.
Na sesiji pitanjâ i odgovorâ koju je održao jesenas, Putin je upitan o paralelama između sadašnje krize i one s kojom se Moskva suočila prije 60 godina. Odgovorao je zagonetno: „Ne mogu se zamisliti u ulozi Hruščova”, rekao je. „Nema šanse”.
Ali, ako Putin ne može prepoznati sličnosti između Hruščovljeve nevolje i one s kojom se sada suočava, onda je on zaista istoričar-amater. Čini se da Rusija još nije naučila lekciju iz kubanske raketne krize: da hirovi autokratskoga vladara mogu dovesti njegovu zemlju u geopolitičku slijepu ulicu — a svijet na rub propasti.
Godine 1962. Hruščov je preokrenuo kurs i pronašao izlaz. Putin tek treba da učini isto…
„Cijela naša operacija bila je da odvratimo SAD od napada na Kubu”, rekao je Hruščov svojim najvišim političkim i vojnim saradnicima 22. oktobra 1962, nakon što je od sovjetske ambasade u Vašingtonu doznao da Kenedi sprema svoje TV obraćanje američkoj naciji. Hruščovljeve riječi sačuvane su u detaljnome zapisniku sa sastanka, s kojeg je nedavno skinuta oznaka tajnosti u arhivama Komunističke partije Sovjetskoga Saveza.
SAD su imale nuklearne projektile u Turskoj (procjenjuje se 15 raketa „PGM-19 Jupiter”, prim) i Italiji (60 raketa „PGM-17 Thor”). Zašto SSSR nije mogao imati svoje na Kubi?
Hrušov je rekao: „SAD su u svoje vrijeme učinile istu stvar, okruživši našu zemlju raketnim bazama”. Očekivao je da će se Amerika jednostavno pomiriti sa sovjetskim odvraćanjem preko raketa na Kubi, baš kao što je on podnosio američko odvraćanje u Evropi.
Do ideje da pošalje projektile na Kubu, Hruščov je došao mjesecima ranije, kada je zaključio da je CIA-ina neuspjela invazija Zaliva svinja u aprilu 1961. samo probna vožnja. Priznao je da bi američko preuzimanje Kube zadalo ozbiljan udarac vjerodostojnosti sovjetskoga liderstva i izložilo bi ga u Moskvi optužbama za nesposobnost.
Kao što jasno pokazuje zapisnik sa sastanka od 22. oktobra 1962, Hruščova je žuljalo ono što je smatrao nejednakim tretmanom SAD i SSSR. I suprotno konvencionalnoj priči, bio je jednako zabrinut za Kinu, za koju se bojao da će iskoristiti poraz na Kubi kako bi osporila njegovo pravo na vođstvo u globalnom komunističkom pokretu.
Hruščov je sprovođenje svoje odvažne zamisli povjerio trojici najviših vojnih zapovjednika — generalu Sergeju Birjuzovu, zatim ministru odbrane Rodionu Malinovskom i načelniku generalštaba Matveju Zaharovu; a cijelu operaciju isplanirala je šačica oficira u generalštabu, osoblje koje je radilo u najvećoj tajnosti.
Jedan od ključnih novoobjavljenih dokumenata je formalni prijedlog operacije koji je pripremila vojska, a potpisali Malinovski i Zaharov. Datum je 24. maj 1962. — samo tri dana nakon što je Hruščov iznio svoju ideju o postavljanju projektila na Kubu Savjetu za odbranu u Moskvi, vrhovnom vojno-političkom tijelu kojim je predśedavao.
Prema prijedlogu, sovjetska bi vojska na Kubu poslala 51. raketnu diviziju, koja se sastojala od pet pukova: oficiri i vojnici te grupacije, oko 8.000 ljudi, napuštili bi svoju bazu u zapadnoj Ukrajini i bili trajno stacionirani na Kubi. Sa sobom bi ponijeli 60 balističkih projektila s nuklearnim glavama: 36 komada „P-12” (čirilično „r” u oznaci) i 24 komada „P-14”.
Poseban su izazov bile rakete srednjega dometa „P-14” (NATO oznaka „SS-5 Skean”).
S proporcijama od 80 stopa dužine i težinom od 86 tona, rakete su zahtijevale mnoštvo građevinskih inženjera i tehničara, kao i desetine guśeničara, dizalica, buldožera, bagera i mješalica za cement… da ih instaliraju na lansere.
Jedinicama raketne divizije pridružiće se mnogi drugi vojnici i oprema na Kubi: dvije protivvazdušne divizije, jedan puk bombardera „Ил-28”, puk lovaca „МиГ-21”, tri puka helikoptera „Ми-4” s krstarećim projektilima, četiri puka s tenkovima… trupe za potporu i logistiku. Popis tih jedinica ispunio je pet stranica prijedloga od 24. maja 1962. godine: 44.000 ljudi u uniformama, plus 1.800 građevinskih i inženjerskih stručnjaka.
Sovjetski generali nikada prije nijesu rasporedili punu raketnu diviziju i toliko trupa ni na nekom od sovjetskih morâ, a sada su ih trebali poslati na drugu hemisferu!
Vojni planeri krstili su operaciju kodnim imenom „Anadir" (ruski: „Анадырь”), prema arktičkoj rijeci, preko Beringova mora od Aljaske — pogrešno geografsko usmjerenje s ciljem da zbuni američke obavještajne službe.
Na vrhu prijedloga Hruščov je napisao „slažem se", te se i potpisao. Nešto dalje, ispod, potpisi su 15 drugih viših vođa. Ako operacija ne uspije, Hruščov je želio osigurati da se niko od drugih članova vrhuške ne može distancirati od nje. Uspješno je naćerao svoje kolege da doslovno potpišu njegovu glupu shemu.
Nevjerovatno! Slična scena ponoviće se 60 godina docnije, kada je, danima prije invazije na Ukrajinu, Putin na TV sastanku prisilio članove svoga Savjeta bezbjednosti Rusije, jednog po jednog, da glasno govore i podrže njegovu „specijalnu vojnu operaciju".
Dana 29. maja 1962. gen. Birjuzov je stigao na Kubu sa sovjetskom delegacijom i predstavljao se kao inženjer poljoprivrede po imenu Petrov. Kad je Kastru prenio Hruščovljev prijedlog, kubanskom su vođi zasijale oči. Kastro je prigrlio sovjetske projektile kao uslugu cijelom socijalističkom lageru, nagradu za kubanski doprinos borbi protiv američkoga imperijalizma. Tokom tog putovanja Birjuzov je takođe došao do onog ključnog zaključka: da palme mogu kamuflirati projektile.
U junu se Hruščov ponovno susrio s vojskom. Aleksej Dementjev, sovjetski vojni savjetnik na Kubi, pozvan je u Moskvu. Pojavio se kao usamljeni glas opreza. Kad je počeo govoriti da je nemoguće sakriti projektile od američkih „U-2”, gen. Malinovski ga je nogom udario ispod stola kako bi zaćutio. Operacija je već bila odlučena; bilo je prekasno da se to opozove, a još manje pametno da se to Hruščovu predloži u lice. „Anadir” se nije mogao zaustaviti.
Krajem juna, Kastro je poslao svoga brata, Raula, ministra odbrane, u Moskvu kako bi razgovarali o sporazumu o međusobnoj odbrani, a da bi legitimisao sovjetsko vojno raspoređivanje na Kubi. U Raula je Hruščov ispucao bombastična obećanja: da će poslati vojnu flotilu na Kubu kako bi pokazao sovjetsku odlučnost u dvorištu SAD. Kenedi, hvalio se, neće učiniti ništa.
Ipak, iza uobičajenog hvalisanja, krio se strah. Hruščov je želio da zadrži „Anadir” u tajnosti što je duže moguće, kako se SAD ne bi umiješale i pokvarile njegove ambiciozne planove. I tako sovjetsko-kubanski vojni sporazum nikad nije objavljen.
Najviši sovjetski zapovjednici takođe su imali namjeru da prikriju pravu svrhu operacije „Anadir” — čak i od većine u komandi sovjetske vojske. Službeni dokumenti, dio s kojih su nedavno skinute oznake tajnosti, opisali su operaciju kao „vježbu". Tako je najveća kocka u nuklearnoj istoriji ostatku vojske predočena kao rutinska obuka. U upečatljivoj paraleli, Putinova nesreća u Ukrajini takođe je „vježba", pri čemu su niži zapovjednici, na nivou jedinica, bili ostavljeni u neznanju do posljednjeg trenutka.
Operacija „Anadir” ozbiljno počinje 7. jula 1962.
Tada je gen. Malinovski izvijestio Hruščova da su svi projektili i osoblje spremni za odlazak na Kubu. Ekspedicija je nazvana Grupa sovjetskih snaga na Kubi, a njezin zapovjednik bio je Isa Plijev, prośedi, 59-godišnji general konjice, veteran koji je prošao i ruski građanski rati i Drugi svjetski rat. Istog dana Hruščov se sastao s njim, Stacenkom i 60 drugih generala, viših oficira i zapovjednika jedinica dok su se pripremali za odlazak. Njihov zadatak je bio da odlete na Kubu u izviđanje kako bi pripremili sve za dolazak pomorske armade s projektilima i trupama u sljedećim mjesecima.
Grupa je 12. jula stigla na Kubu putničkim avionom „Аэрофлота”. Neđelju kasnije, stotinu dodatnih sovjetskih oficira stiglo je s još dva leta.
Užurbano putovanje bilo je prepuno nezgoda. Ostatak sovjetskih oficira predstavili su za sovjetsku štampu kao „specijalce za civilno vazduhoplovstvo", iako su ih novine na Kubi nazivali „specijalcima za poljoprivredu".
Kad je jedan avion slećeo u Havanu, niko nije pozdravio putnike, pa su se sovjetski službenici tri sata muvali po aerodormu prije no što su konačno odvezeni. Drugi je avion „Аэрофлота” uletio u nevrijeme i morao se preusmjeriti u Nasau na Bahamima — a tamo su ih znatiželjni američki turisti slikali!
Gen. Stacenko je na Kubu stigao 12. jula. On i drugi sovjetski oficiri krstarili su ostrvom između 21. i 25. jula noseći uniforme kubanske vojske i u pratnji Kastrovih ličnih tjelohranitelja. Pregledali su lokacije koje su odabrane za raspoređivanje pet raketnih pukova, sve u zapadnoj i centralnoj Kubi u skladu s optimističnim izvještajem gen. Birjuzova.
Stacenka nije uznemirila samo rijetkost palmi. Kako se kasnije požalio u referatu — još jednom nedavno objavljenom dokumentu — sovjetski tim nije imao ni osnovno znanje o uslovima na Kubi.
Niko im nije dao informativne materijale o geografiji, klimi i ekonomiji tropskoga ostrva. Nijesu imali ni karte; trebale su stići kasnije brodom. Vrućina i vlaga teško su ih pogodile. Kastro je poslao nekoliko svojih štabnih oficira da pomognu u inspekcijama, ali nije bilo prevodilaca, pa je sovjetski izviđački tim morao pohađati ubrzani tečaj osnova španskoga jezika. To ih nije odovelo daleko.
Budući da su početna mjesta projektila bila beznadno izložena otkrivanju, gen. Plijev, glavni čovjek, naredio je izviđačkim timovima da pronađu bolja mjesta u udaljenim područjima zaštićenim brdima i šumama. Prema Kastrovim uputstvima takođe su morali pronaći mjesta koja ne bi zahtijevala veliko preseljenje seljaka.
Dvaput je Plijev pitao generalštab u Moskvi može li premjestiti neke raketne lokacije na prikladnija područja. Moskva je svaki put odbila inicijativu. Neka nova područja su odbijena jer su „bila u zoni međunarodnih letova" — razumna mjera opreza da se izbjegne mogućnost da sovjetski projektili zemlja-vazduh slučajno obore civilne avione. Ali druga područja su odbijene jer „nijesu odgovarale direktivi generalštaba" — drugim riječima, planeri u Moskvi nijesu htjeli promijeniti ono što su njihovi nadređeni već odobrili. Na kraju su projektili raspoređeni na područja izložena relativno lakom otkrivanju.
Osim neočekivanih poteškoća s postavljanjem projektila, Sovjeti su naišli na druga iznenađenja na Kubi. Plijev i drugi generali planirali su da iskopaju podzemna skloništa za trupe, ali se kubansko tlo pokazalo previše kamenitim. Sovjetska električna oprema, u međuvremenu, nije bila kompatibilna s kubanskom opskrbom električnom energijom, koja je radila po śevernoameričkom standardu od 120 volti i 60 herca.
Sovjetski planeri takođe su zaboravili da uzmu u obzir vremenske uslove: sezona uragana na Kubi traje od juna do novembra, upravo kada je trebalo razmjestiti rakete i trupe, a neprestane kiše ometale su transport i izgradnju.
Sovjetska elektronika i motori, dizajnirani za hladnu i umjerenu klimu Evrope, brzo su korodirali na vrućoj vlazi. Tek u septembru, znatno nakon početka operacije, generalštab iz Moskve šalje uputstva za rukovanje i održavanje naoružanja u tropskim uslovima.
„Sve je ovo trebalo biti poznato prije no što je izviđanje počelo", rekao je gen. Stacenko svojim nadređenima dva mjeseca nakon završetka krize, a njegov je dopis bio pun iritacije.
Uzeo je planere na zub jer su tako malo znali o Kubi. „Cijeloj operaciji trebalo je da prethodi barem minimalno upoznavanje i proučavanje — od strane onih koji su trebali izvršiti zadatak — ekonomskih mogućnosti države, lokalnih geografskih prilika, vojno-političke situacije u zemlji”. Nije se usudio pomenuti gen. Birjuzova po imenu, ali u svakom slučaju, svima je bilo jasno da je pravi krivac Hruščov, koji svojoj vojsci nije ostavio vremena da se pripremi.
Uprkos svim neuspjesima, „Anadir” je bio značajno logističko postignuće. Razmjere isporuka bile su goleme, kao što je navedeno u dokumentima s kojih je skinuta oznaka tajnosti. Stotine vozova dovezle su trupe i projektile u osam sovjetskih luka polaska, među njima Sevastopolj na Krimu, Baltijsk u Kalinjingradu i Lijepaja u Letoniji. Nikolajev — danas ukrajinski grad Mikolajiv — na Crnome moru služio je kao glavno brodsko čvorište za rakete zbog svojih divovskih lučkih objekata i željezničkih veza.
Budući da su lučke dizalice bile premalene za utovar većih raketa, dovedena je plutajuća dizalica od 100 tona da obavi posao. Utovar se odvijao noću, obično je trajalo dva ili tri dana po projektilu. Sve je napravljeno po prvi put, a sovjetski inženjeri morali su u hodu riješavati bezbroj problema.
Smislili su kako pričvrstiti projektile unutar brodova, koji su, inače, korišćeni za prijevoz žita ili cementa i kako sigurno pohraniti tekuće gorivo za rakete unutar skladišta. Dvjesto pedeset i šest željezničkih vagona isporučilo je 3.810 tona municije. Poslano je oko 8.000 kamiona i automobila, 500 prikolica i 100 traktora, zajedno s 31.000 tona goriva za automobile, avione, brodove i, naravno, projektile. Vojska je poslala 24.500 tona hrane. Sovjeti su planirali dugi ostanak na Kubi.
Od jula do oktobra 1962. armada od 85 brodova prevozila je ljude i zalihe iz Crnoga mora, kroz Sredozemlje i preko Atlantskoga okeana.
Posade brodova mogle su viđeti da njihova plovila nijesu prošla nezapaženo. Kako otkrivaju deklasifikovani izvještaji komandanata, vojnih i KGB oficira, avioni — neki iz zemalja NATO-a, drugi neidentifikovani — prelećeli su brodove više od 50 puta. Prema deklasifikovanom sovjetskom referatu, jedan od tih aviona se čak srušio u more. Neke od brodova pratila je američka mornarica.
Svako sovjetsko transportno plovilo bilo je naoružano s dva dvocijevna teška mitraljeza. Tajna uputstva iz Moskve dopuštala su trupama na brodu da pucaju ako njihov brod napadnu, i-ili pokušaju zarobiti, a ukoliko bi takav pokušaj bio neodbranjiv onda su trebali ljude prebačiti na čamce, uništiti sve dokumente i potopiti brod s teretom. Ali potencijalna hitna situacija bila je samo jedna od mnogih briga.
Neke su trupe putovale putničkim brodovima, relativno udobno, no većina je plovila trgovačkim brodovima koje su Sovjeti dodijelili operaciji. Te su se trupe suočile s problemima: stisnule su se u skučenim skladištima za teret koje su dijelile s opremom, metalnim dijelovima i drvenom građom. Često su se razboljevali. Neki od muškaraca umrli su na putu i sahranjeni su u moru.
No, brodovi su imali sreće i stigli do Kube bez drugih incidenata. Prvih šest projektila „P-12”, smještenih u teretnome brodu „ Омск”, stiglo je 6. septembra 1962. u luku Kasilda, na južnoj obali Kube. Drugi su kasnije stigli u Mariel, zapadno od Havane.
Projektili su tajno istovareni noću, između 12 i 5 iźutra. Građevinski radnici koji su trebali izraditi podloge za teže projektile „P-14” još nijesu stigli, pa su vojnici morali obaviti sav posao. Sovjetski vojni čamci i ronioci osiguravali su nautičku zonu. Svi su se presvukli u kubanske uniforme. Govoriti ruski, prema uputstvima generalštaba iz Moskve, bilo je „kategorički zabranjeno".
Tri stotine kubanskih vojnika, pa čak i neki „posebno testirani i odabrani ribari", bili su zaduženi za zaštitu lukâ u koje su projektili trebali biti dopremljeni. Kubanska vojska i policija ogradile su ceste i čak inscenirale lažne automobilske nesreće duž rute od luke do mjesta stacioniranja raketa kako bi se lokalno stanovništvo držalo podalje. Mjesto zapadno od Havane, koje bi služilo kao lansirna zona za rakete „P-14”, bilo je nemoguće sakriti, pa je kubanskoj javnosti predstavljeno kao „gradilište vojnoga centra za obuku kubanske vojske”.
Vrlo je malo Kubanaca znalo za projektile. Zapravo, imali su potpuni uvid u operaciju: Fidel, Raul, argentinski revolucionar Če Gevara (tada jedan od Fidelovih glavnih savjetnika), Pedro Luis Rodriguez (šef vojno-obavještajne službe) i desetak drugih visokih oficira.
Sada je bilo oko 42.000 vojnoga osoblja SSSR-a na kubanskome tlu. Oni vojnici, pod komandom gen. Stacenka, nadležnog za rakete, usredotočili su se na izradu lansirnih rampi za „P-12”. Drugi su upravljali bombarderima, projektilima zemlja-vazduh, borbenim avionima i drugim oružjem koje je Moskva poslala na ostrvo.
Međutim, ponovno su tropski uslovi usporili napredak. Kiša, vlaga i komarci sručili su se na pristigle sovjetske pukove. Vojnici su spavali u natopljenim šatorima. Temperature su prelazile 40 stepeni.
Kamuflaža je ostala nerješiv problem: među rijetkim palmama šatore je, kao i projektile, bilo nemoguće sakriti. Opremu su zapovjednici ogrnuli maskirnim mrežama, otkrivaju novi dokumenti, ali boja mrežâ odgovarala je zelenom lišću Rusije i oštro se isticala na suncem opaljenom kubanskom pejzažu.
Sovjetski generalštab želio je da lansirne rampe, najprije za „P-12”, budu dovršene najkasnije do 1. novembra 1962. godine. Od septembra do prve polovine oktobra, posade su radile prekovremeno kako bi ispoštovale ovaj rok.
Građevinske ekipe koje su, na primjer, trebale montirati projektile „P-14”, provele su cijeli mjesec na Kubi čekajući da im stigne oprema. Neki dijelovi za lansere „P-12” kasnili su neđeljama. Do sredine oktobra niti jedno mjesto za rakete nije bilo spremno. Ono najbliže dovršetku — lokacija „P-12” blizu Kalabazar de Sagua, u središnjoj Kubi — mučeno je problemima s komunikacijom, bez pouzdane radio veze između s centrom u Havani.
A onda je došao 14. oktobar 1962.
Tog jutra američki špijunski avion „U-2” lećeo je na 72.500 stopa. Opremljen kamerom velikoga formata, prošao je iznad nekih od sovjetskih gradilišta na Kubi. Dva dana kasnije — fotografije su bile na Kenedijevom stolu…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR