Pišu: Sergey Radchenko and Vladislav Zubok
Priredio: V.J.
Iźutra 14. oktobra 1962. američki špijunski avion „U-2”, opremljen specijalnom kamerom, prešao je na velikoj visini iznad nekih od sovjetskih gradilišta za postavljanje raketa s nuklearnim glavama na Kubi, tokom tajne operacije koja je u Moskvi dobila naziv „Anadir”. Dva dana kasnije — fotografije su bile na stolu Džona F. Kenedija. Što se dešavalo, svjedoče i nedavno deklasifikovani arhivi SSSR-a. Ovo je drugi nastavak priče temeljen i na tim dokumentima…
Nevjerovatno je da je Amerikancima trebalo toliko vremena da otkriju rakete, s obzirom na obim sovjetskih grešaka na Kubi, još od jula te godine, kada su na ostrvu počeli obimni građevinski radovi, doturanje opreme i desetine hiljada personala velikim konvojem transportnih brodova iz SSSR-a preko Atlantika i instaliranje raketa za operativnu (bojevu) upotrebu.
Sreća je odigrala veliku ulogu. Tropske oluje, koje su na tlu ostrva ometale sovjetske trupe pri izgradnji baza, takođe su ih zaštitile od američkoga njuškanja. Iznad Kube, gusta je zavjesa uskovitlanih oblaka spriječavala snimanje. I kako se to desilo, CIA je napravila grešku. Agencija je, istina, otkrila dolazak sovjetskoga protivvazdušnoga naoružanja krajem avgusta, no nije uspjela da izvuče toliko očigledan zaključak o tome što sovjetske snage toliko žele da zaštite na ostrvu. Naprotiv, CIA pogrešno verifikuje da je to oružje samo za konvencionalnu odbranu Kube, uprkos inicijalnim sumnjama njezina direktora Džona Mekouna…
Nakon što sada ima na stolu fotografije s špijunskoga aviona „U-2”, Kenedi nekoliko dana razmatra u Vašingtonu sa svojim najvišim savjetnicima kako da odgovori na ono što smatra očiglednim činom provokacije. Mnogi u toj grupi, poznatoj kao EXCOMM, favorizuju sveobuhvatni vojni napad na Kubu kako bi se uništile sovjetske baze. Umjesto toga, Kenedi se odlučio za oprezniji odgovor: pomorsku blokadu ili „karantin” Kube. Njegov oprez je opravdan, jer niko nije mogao da garantuje da će svi projektili na istrvu biti zbrisani u napadu.
Ovaj Kenedijev oprez je djelimično proistekao iz još jednoga izvora neizvjesnosti: da li je neka od sovjetskih raketa na ostrvu već bila spremna za ispaljivanje. U stvari, kako svjedoče novootkriveni dokumenti iz arhiva SSSR-a, tek 20. oktobra prva lokacija — jedna sa osam lansera „P-12” — postaje operativna. Do 25. oktobra, još dvije lokacije su spremne, ali opet u okolnostima koje su manje od idealnih: rakete su morale da dijele opremu za gorivo, a Sovjeti su morali da dijele i osoblje iz pukova koje su prvotno namjeravali da iskoriste za upravljanje jačim raketama klase „P-14”. Do noći 27. oktobra sva 24 lansera za „P-12”, njih osam po puku, bili su spremni.
Ili bolje rečeno, gotovo spremni. Postrojenje za skladištenje nuklearnih bojevih glava „P-12” nalazilo se na znatnoj udaljenosti od raketnih lokacija: 70 milja od jednoga puka, 90 milja od drugoga i 300 milja od trećega... I kad bi Moskva izdala naređenje da se projektili ispale na američke mete, sovjetskim zapovjednicima na Kubi trebalo bi između 14 i 24 sata da kamionima prebače bojeve glave na tim udaljenostima kroz često opasan teren.
Uočivši da su ovo predugi intervali, general Igor Stacenko, 43-godišnji zapovjednik raketne divizije Crvene armije razmještene na Kubi, 27. oktobra naređuje da se neke bojeve glave približe najudaljenijem puku, smanjivši vrijeme čekanja na deset sati.
Kenedi nije znao ništa o tim logističkim izazovima. Ali njihovo postojanje još jednom ukazuje na ulogu sreće. Da je EXCOMM saznao za te sovjetske poteškoće, „jastrebovi” u Vašingtonu bi imali jači argument za preventivni udar po Kubi — koji bi vjerovatno onesposobio projektile, ali bi mogao dovesti do rata sa Sovjetskim Savezom, bilo na Kubi ili u Evropi.
Tek sada je jasno da sovjetske trupe na Kubi nijesu imale neposredna ovlašćenja za lansiranje nuklearnih projektila na SAD — svaka takva naredba morala je doći iz Moskve. Takođe je pitanje da li su komandanti Sovjeta na Kubi imali ovlašćenja da koriste taktičko nuklearno oružje kraćega dometa u slučaju američke invazije? To oružje uključivalo je obalne krstareće rakete s nuklearnim naoružanjem i rakete kratkoga dometa koje su na Kubu isporučene Stacenkovoj diviziji.
Tokom dugotrajnog sastanka u Kremlju, koji je započeo 22. oktobra naveče, a trajao do ranih sati narednoga dana, sovjetski čelnici raspravljali su hoće li Amerikanci napasti Kubu; i, ako hoće, trebaju li sovjetske trupe upotrijebiti taktičko nuklearno oružje da bi ih odbili.
Nikita S. Hruščov nikada nije priznao da je cijela operacija ludost. Ali je govorio o teškim pogreškama. Rezultat ovoga sastanka — koji se poklopio s Kenedijevim TV govorom u kojem je saopštio što se zbiva na Kubi, te najavio pomorsku blokadu — bila je naredba komandantu cjelokupne sovjetske ekspedicije na Kubi, gen. Isu Plijevu, da se suzdrži od upotrebe strateškoga ili taktičkoga nuklearnoga oružja, liše u slučaju kada to naredi Moskva.
Nije bilo američke invazije, a ni naredba Moskve za ispaljivanje projektila na SAD nikada nije stigla. Međutim, da jeste, nema sumnje da bi se naredba ispoštovala.
Retrospektivni izvještaj gen. Stacenka — sada je dostupan istraživačima — navodi da su on lično i oni pod njegovim zapovjedništvom „bili spremni dati svoje živote i časno izvršiti svaku naredbu Komunističke partije i sovjetske vlade”. Njegove riječi naglašavaju zabludu da vojni čelnici mogu djelovati kao kontrola političkih vođa koji žele započeti nuklearni rat: sovjetski komandni personal na Kubi nikada nije namjeravao da se suprotstavi političkim vlastima u Moskvi.
Premda Hruščov bunca i bjesni u prva dva dana nakon što je Kenedi proglasio pomorsku blokadu, optužujući Ameriku za dvoličnost i „pravo piratstvo", 25. oktobra mijenja melodiju. Tog dana diktira pismo Kenediju u kojem obećava povlačenje projektila s Kube u zamjenu za američko obećanje da neće intervenisati na ostrvu. Dva dana kasnije, dodaje novi uslov: uklanjanje američkih projektila „PGM-19 Jupiter” iz Turske, zbunivši Kenedija i produživši krizu.
Na kraju je Kenedi odlučio da prihvatiti. Uputio je svog brata, Roberta, državnoga sekretara, da se sastane s Anatolijem Dobrinjinom, sovjetskim ambasadorom u Vašingtonu. Naveče 27. oktobra Robert Kenedi daje neformalno obećanje da će iz Turske ukloniti projektile „PGM-19 Jupiter”, ali insistira da koncesija mora ostati tajna. Novodostupne depeše iz Moskve za Dobrinjina pokazuju koliko je Hruščovu važna ta garancija. Ambasador je dobio izričiti nalog da od Kenedija izvuče riječ „sporazum", vjerovatno kako bi Hruščov mogao u unutrašnjim krugovima Moskve lakše prodati priču kao američku kapitulaciju. Stvaranjem utiska da Kenedi takođe čini ustupke, riječ „sporazum" pomogla bi da se predaja preoblikuje u pobjedu: u razmjenu Kube za Tursku.
Od ovoga trenutka, međutim, Hruščov je nestrpljiv za što brži dogovor. Bio je prestrašen nizom uznemirujućih događaja. Ujutro 27. oktobra, američki „U-2” oboren je iznad Kube raketom zemlja-vazduh koja je lansirana po naredbi viših sovjetskih oficira na Kubi. Sovjeti na ostrvu vazda su pretpostavljali da će doći do američke invazije i krivili su Kubance što nijesu uočili američke izviđačke letove prije krize.
S tim u vezi, kako nam otkrivaju deklasifikovani dosjei, ministar odbrane SSSR-a, gen. Rodion Malinovski, obaranje „U-2” predstavlja Hruščovu kao nužnu mjeru da spriječi Amerikance u fotografisanju sovjetskih baza. U svome referatu Hruščovu nije primijetio da je obaranje moglo postati uvod u Treći svjetski rat. Ni gen. Stacenko, kada je kasnije izvjestio o obaranju „U-2”, takođe to prikazuje kao rutinski odgovor na koji je sovjetska vojska bila obučena i imala ga je pravo učiniti.
Sredinom dana, 27. oktobra 1962, dogodio se još jedan incident s drugim američkim „U-2”, daleko od Kube. Avion poslat na Arktik da ispita radijaciju u atmosferi izgubio se i slučajno ulećeo u sovjetski vazdušni prostor. Sovjetska vojska ga je uočila i disciplinovano mapirala njegovu putanju na kartama s kojih je skinuta oznaka tajnosti, a koje su takođe pokazivale broj sati potrebnih američkim avionima tda dosegnu ciljeve na sovjetskoj teritoriji.
Međutim, ono što je najviše uznemirilo je molba koju je Fidel Kastro, lider Kube, poslao rano ujutro 27. oktobra, po lokalnome vremenu u Havani. On od Hruščova traži da izvede preventivni nuklearni napad na SAD ako se Amerikanci usude napasti Kubu. Istoričari odavno znaju za ovu molbu, ali zahvaljujući novim dokumentima, sada znamo više o tome i kakav je bio Hruščovljev odgovor.
„Što je to — privremeno ludilo ili nedostatak mozga?" — bjesnio je Hruščov 30. oktobra, prema deklasifikovanom diktatu koji je pribilježila njegova sekretarica.
Hruščov je bio emotivan čovjek, ali u trenutku najveće opasnosti povukao se s ivice. Kao što je rekao jednom zvaničniku Indije, koji mu je 26. oktobra bio u pośeti, a prema novoobjavljenim dokumentima: „Iz svoga životnoga iskustva znam da je rat poput kartaške igre, iako ja lično nikada nijesam igrao i nikada ne igram karte”. Ta konačna kvalifikacija nije bila posve istinita: za Hruščova je cijela kubanska operacija bila jedan veliki pokeraški meč, za koji je mislio da može dobiti blefiranjem. Ali barem je znao kada odustati: 28. oktobra najavljuje da će rastaviti projektile na Kubi i vratiti ih u SSSR…
Od 1962. istoričari, politikolozi i teoretičari ratnih igrica beskonačno preispituju kubansku raketnu krizu. Objavljeni su tomovi dokumenata, održane su nebrojene konferencije i simulacije ratne igre. Klasični prikaz je knjiga Grejma Elisona „Essence of Decision”, objavljena 1971. i ažurirana 1999. uz pomoć Filipa Zelikova. Jedan od zaključaka izvorne knjige, takođe uključen u revidirano izdanje, izdržao je test vremena: kriza je bila „odlučujući događaj nuklearnog doba i najopasniji trenutak u zabilježenoj povijesti".
Ali sada deklasifikovani sovjetski dokumenti unose neke važne ispravke u konvencionalno gledište. Naglašavaju Ahilovu petu procesa donošenja odluka u Kremlju, koja opostoji do danas: pokvaren mehanizam povratne sprege. Sovjetski vojni čelnici imali su minimalno stručno znanje o Kubi; zavaravali su se u svoje sposobnosti da od Amerikanaca prikriju operaciju; previđeli su opasnosti američkoga vazdušnoga izviđanja i ignorisali upozorenja stručnjaka.
Mala družina visokih funkcionera SSSR-a, koji nijesu znali ništa o Kubi, djelujući u krajnjoj tajnosti, izradila je traljav plan za operaciju koja je bila osuđena na neuspjeh i ne dopuštaju nikome drugome da dovodi u pitanje njihove pretpostavke.
Zaista, upravo je kvar mehanizma povratne sprege doveo do neposrednog uzroka krize — loše kamufliranih sovjetskih projektila na Kubi. Elison i Zelikov zaključili su da ovaj propust nije bio rezultat nekompetentnosti, već posljedica toga što je sovjetska vojska bezumno slijedila svoje standardne operativne procedure, „dizajnirane za okruženja u kojima kamuflaža nikad nije bila potrebna". Sovjetske snage nijesu uspjele na Kubi adekvatno zakamuflirati projektile jednostavno zato što to nikada prije nijesu trenirale.
Novi dokazi omogućuju i drugačiji odgovor. Sovjeti su u potpunosti cijenili važnost skrivanja projektila, a cijela Hruščovljeva strategija zapravo se temeljila na pogrešnoj pretpostavci da će moći učiniti upravo to. Sovjetski oficiri na Kubi takođe su bili svjesni važnosti skrivanja projektila. Prepoznali su opasnost od američkoga izviđanja iz vazduha, pokušali su je riješiti predlažući bolja mjesta, ali ipak nijesu uspjeli.
Srž problema bila je izvorna nepažnja i nesposobnost gen. Sergeja Birjuzova, komandanta sovjetskih strateških raketnih snaga. Njegov nenametljiv rani zaključak da bi se projektili na Kubi mogli sakriti „ispod lišća palmi” prošao je u Moskvi kao neosporna istina. Vojni stručnjaci, daleko ispod njega u hijerarhiji, alarmirali su da će projektili biti izloženi preletima „U-2”; i uredno su „onima gore” izvijestili o tom problemu lanecem komandovanja. Ipak, planeri u generalštabu u Moskvi to nikada nijesu korigovali, ne želeći smetati nadređenim političarima, niti dovoditi u pitanje ideju cijele operacije.
Operacija „Anadir” nije uspjela samo zato što su sovjetske raketne snage bile previše vezane za svoje standardne procedure, već zato što je hipercentralizacija vojske spriječila povratne mehanizme da pravilno rade. U svojim prvim izvještajima koji analiziraju krizu — dio nove zbirke dokumenata — sovjetski vojni čelnici su se upustili u igru okrivljavanja. Zanemarujući vlastitu odgovornost, gen. Malinovski je uperio prst u „prećeranu centralizaciju upravljanja operacijom u svim fazama u rukama generalštaba, što je okovalo inicijativu ispod i smanjilo kvalitet donošenja odluka o specifičnim pitanjima na licu mjesta, na Kubi". Malinovski nikada nije priznao nedostatak kamuflaže kao glavnu manu „Anadira”, iako su to čak i neki njegovi politički nadređeni odmah prepoznali.
Naime, Anastasa Mikojana, člana sovjetske vrhuške, Hruščov je poslao u Havanu da dogovori povlačenje projektila. Mikojan je razgovarao sa sovjetskim oficirima na Kubi u novembru 1962. godine. Nedostatak kamuflaže pokušao je okrenuti na šalu. „Sovjetske su se rakete na Kubi isticale kao tokom parade na Crvenom trgu — ali uspravne", rekao je gen. Plijevu i njegovim drugovima. „Naši raketaši su očito odlučili pokazati Amerikancima srednji prst na ovaj način”.
Mikojan je čak ublažio njihovu tjeskobu zbog otkrića projektila, rekavši da je zapadnonjemačka obavještajna služba, a ne „U-2”, otkrila sovjetske projektile. U stvari, Zapadni Njemci su prikupili neke dokaze, ali to je bio dim u odnosu na opipljive rezultate rada „U-2”. I ustvrdio je Mikojan da, nakon što su sovjetski projektili uočeni, više nijesu služili nikakvoj svrsi odvraćanja — besmislena tvrdnja, s obzirom na to da su se SAD teško mogle odvratiti projektilima za koje nijesu znale.
Uprkos Mikojanovim najvećim naporima, sovjetski komandanti i oficiri shvatili su naredbu iz Moskve da napušte Kubu kao ponižavajuće povlačenje. Mnogi od njih morali su se oporavljati od nervnih slomova u crnomorskim ljetovalištima nedaleko od lukâ iz kojih su onomad isplovili na Kubu.
Hruščov je nastojao prikriti vlastito povlačenje. Namjerno je izbjegavao svaku kritiku učinka sovjetske vojske na Kubi. Iako su pogreške u planiranju bile očigledne, sovjetski vođa bio je više zainteresovan za prikaz debakla kao pobjede, no za pripisivanje odgovornosti za neuspjeh.
Jer, njegovi su se interesi preklapali s interesima komande sovjetske vojske, koja je takođe htjela izbjeći odgovornost, pa su tajne peripetija oko operacije „Anadir” gurnute pod tepih; dokumenti o operaciji zapakovani su u kutije i poslati da skupljaju prašinu u arhivu; tamo su ostali zapečaćeni sve do prošle godine.
Birjuzov je unaprijeđen u načelnika generalštaba, a njegova je karijera ostala neukaljana sve do 1964, kada je poginuo u avionskoj nesreći pet dana nakon što su Hruščova svrgnule njegove kolege iz Prezidijuma. Sovjetski vojni funkcioneri na operaciju „Anadir” nijesu gledali kao na kolosalan neuspjeh, već kao na lukav trik koji zamalo nije upalio. Lekcije koje su naučili bile su jednostavne: jesu li se Sovjeti bolje mogli nositi s golemim logističkim izazovima; jesu li se više mogli potruditi i na Kubi sakriti projektile od Amerikanaca; ili da su ranije, uz malo sreće, oborili američke izviđačke avione, operacija „Anadir” doista je mogala uspjeti.
Gen. Stacenko se, usprkos svim svojim uvidima, fiksirao na „U-2”. Preporučio je u svome izvještaju da Sovjeti hitno razviju tehnologiju „nevidljivih zraka" — koja bi im omogućila da „iskrive" slike snimljene izviđačkim avionima ili možda samo razore film koji su nosili. Očito mu nije palo na pamet da je cijela operacija od sâmog početka bila loša ideja. Zapravo, poenta njegove obdukcije bila je istražiti načine kako slati strateške projektile „na bilo koju udaljenost i rasporediti ih u kratkom roku", odnosno ponoviti istu stvar, ali učiniti to bolje.
Tek u kasnim 1980-im, u doba Mihaila Gorbačova, unutar Sovjetskoga Saveza pojavio se drugačiji pogled na krizu. Ponajviše inspirisana američkom literaturom o toj epizodi, Moskva je krizu sagledala kao neprihvatljivo opasan trenutak. S raspadom SSSR-a, međutim, strahovi od nuklearnoga sukoba su se povukli, a za Rusiju je kubanska raketna kriza izgubila upotrebljivu političku važnost i postala obična istorija.
Postsovjetski veterani krize prihvatili su herojske priče o svojim podvizima. Anatolij Gribkov, general koji je pomogao u planiranju operacije „Anadir”, izjavio je u svojoj procjeni krize, napisanoj u prvom desetljeću ovoga vijeka, da je učinak sovjetske vojske „primjer najboljeg vojnog umijeća".
I tako, sramotni neuspjesi uglavnom su zaboravljeni. Fidel Kastro, koji je užasnuo Hruščova time što je predložio nuklearni udar na SAD, kasnije je odlučno negirao da je to učinio. Ali svi su se složili da se kubanska raketna kriza više nikada neće ponoviti. Do sada.
Iako Rusija u teoriji ostaje predana izbjegavanju nuklearnoga rata, čini se da Putin potpiruje strahove upravo od takvog sukoba. Poput Hruščova u svoje vrijeme, Putin zvecka nuklearnom sabljom kako bi dokazao svima — a možda prije svega sebi — da Moskva neće biti poražena. Takođe poput Hruščova, Putin je kockar, a njegova nesreća u Ukrajini pati od istih nedostataka povratnih informacija, prećerane tajnovitosti i hipercentralizacije. To je mučilo i Hruščova na Kubi. Baš kao što Hruščovljevi zamjenici nijesu uspjeli dovesti u pitanje njegovu argumentaciju za pomoć Kubi, tako se ni Putinovi najviši ministri i savjetnici nijesu oduprli njegovoj tvrdnji da su Ukrajinci i Rusi jedan narod i da se stoga Ukrajina mora „vratiti" Rusiji, ako treba i silom.
Ne suočavajući se s otporom, Putin se obratio Sergeju Šojguu, svom ministru obrane, i Valeriju Gerasimovu, načelniku generalštaba, da izvrše njegovu volju. Podbacili su još spektakularnije nego njihovi prethodnici 1962, sputani istim strukturalnim preprekama koje su uništile operaciju „Anadir”. Očito je da generalštab u Moskvi nikada nije probavio neugodne detalje priče o Hruščovljevom neuspjehu, čak ni uz deklasifikovane nove serije dokumenata.
Dok je s nelagodom virio iznad ivice nuklearne apokalipse, Hruščov je našao vremena da djeluje kao posrednik u jednomjesečnom kinesko-indijskom ratu, koji je izbio tokom kubanske raketne krize. „Istorija nam govori da, kako bi se zaustavio sukob, ne treba počinjati s istraživanjem razloga zašto se on dogodio, već težnjom za prekidom vatre”, objasnio je pomenutom zvaničniku Indije 26. oktobra 1962. godine. Dodao je: „Ono što je važno nije plakati za mrtvima ili ih osvetiti, nego spasiti one koji bi mogli umrijeti ako se sukob nastavi”. Tu je mogao misliti na vlastite strahove u vezi s događajima tih dana na Karibima.
Užasnut razvojem događaja, Hruščov je konačno shvatio da je njegovo nepromišljeno kockanje propalo; i naređuje povlačenje s Kube. I Kenedi se odlučio za kompromis. Na kraju se nijedan vođa nije pokazao voljnim testirati crvene linije onog drugog, vjerovatno zato što nijesu znali đe se tačno nalaze te crvene linije.
Hruščovljeva oholost i ogorčenost doveli su ga do najveće nesreće u njegovoj političkoj karijeri. Ali njegov — i Kenedijev — oprez doveo je do dogovorenog rješenja. Njihova razboritost je pouka za danas, kada toliki komentatori u Rusiji i na Zapadu pozivaju na odlučnu pobjedu jedne ili druge strane u Ukrajini.
Neki Amerikanci i Evropljani pretpostavljaju da upotreba nuklearnoga oružja u sadašnjoj krizi uopšte ne dolazi u obzir, te da Zapad može sigurno stjerati Kremlj u ugao, izborivši za Ukrajinu sveobuhvatnu pobjedu. Ali mnogo ljudi u Rusiji, posebno oko Putina i među njegovim propagandistima, prkosno govori da „ne bi bilo svijeta bez Rusije", što znači da bi Moskva radije nuklearni Armagedon nego poraz. Da su takvi glasovi prevladali 1962. sada bismo svi bili mrtvi.
(Kraj)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR