Što je na dnu neurotičnog pogleda Kremlja na svijet? Čuveni telegram iz Moskve, 1946.

Priredio: V.J.

Iz američke ambasade u Moskvi, vrhunski poznajući ruski jezik, kulturu i istoriju, mogao je na licu mjesta opservirati porijeklo, praksu i ambicije SSSR-a. Džordž Kenan (1904-2005, na fotografiji gore) autor je jedne depeše i jednoga članka s kojima će biti upamćen.

„Izvori sovjetskoga ponašanja", naslov je članaka koji je u julu 1947. s pseudonimom „X" objavljen u izdanju časopisa „Foreign Affairs”. Tu je Kenan proširio ideje iz svoga telegrama Stejt departmentu s početka 1946. — nazvanim „dugi telegram" zbog opširnosti neuobičajene za diplomatsku prepisku.

Kenan je tada otpravnik poslova Ambasade SAD u Moskvi. U SSSR-u na nekoliko je oficijelnih dužnosti od 1933. godine. Između 1961. i 1963. njegova karijera uključuje mjesto američkoga ambasadora u Jugoslaviji. Smatra se jednim od kreatora američke hladnoratovske „strategije obuzdavanja” SSSR-a, koja je 1948. uključivala njegov rani i te godine rijetki u Vašingtonu glas u prilog podrške Titu u sukobu sa Staljinom.

„Dugi telegram" nastaje 22. februara 1946. kao odgovor na zabrinute upite Stejt departmenta o govoru koji je Staljin održao 9. februara 1946. Nakon godina uspješne ratne saradnje protiv sila Osovine, Staljin otvoreno najavljuje neprijateljstvo Zapadu. Kako u prvoj reakciji piše magazin „Time”, to je „najratobornija izjava koju je izrekao bilo koji državnik najvišeg ranga od dana pobjede na Japanom".

Objašnjavajući Stejt departmentu pozadinu i implikacije Staljinova govora, Kenan „dugim telegramom" ističe da sovjetski čelnici koriste ideologiju marksizma-lenjinizma u suštini temeljeći se na praksi sličnoj starijim ruskim vladarima. Tumači da su „vazda ruski vladari ośećali da je njihova vladavina relativno arhaična u obliku, krhka i vještačka u svojim psihološkim temeljima, nesposobna da izdrži poređenje ili kontakt s političkim sistemima zapadnih zemalja”. I carevi i Staljin — dodajmo, slično Putinu danas — svome narodu svijet van Rusije, osobito Zapad, predstavljaju kao neprijateljski, što im je opravdanje za kontinuirano držanje represivne vlasti.

„Dugi telegram", dakle, razmatra što je „na dnu neurotičnog pogleda Kremlja na svjetske poslove”. Evo cjelokupne Kenanove depeše…

-------------------------------

TAJNO

Državni sekretar, Vašington. 511, 22. februar, 21 sat.

Odgovor na depešu Departmenta 284, 13. februar, uključuje pitanja tako zamršena, tako delikatna, tako čudna za naš oblik mišljenja i toliko važna za analizu našeg međunarodnog okruženja — da ne mogu sabiti odgovore u jednu kratku poruku a da ne popuštim onome što ośećam, jer bi to onda bio opasan stepen prećeranog uprošćavanja.

Stoga se nadam da će Department imati strpljenja što odgovor na ovo pitanje dostavljam u pet dijelova, čiji će predmeti biti otprilike sljedeći:

(1) Osnovna obilježja poslijeratne sovjetske perspektive. (2) Pozadina ovakve perspektive. (3) Projekcija tog gledišta u praktičnoj politici na službenome nivou. (4) Projekcija gledišta na neslužbenome nivou. (5) Praktični zaključci sa stajališta američke politike.

Unaprijed se izvinjavam zbog opterećivanja telegrafskog kanala; ali uključena pitanja su od tako hitne važnosti, posebno s obzirom na nedavne događaje, da naši odgovori na njih, ako uopšte zaslužuju pažnju, čini mi se da je zaslužuju trenutno.

- PRVI DIO: Osnovna obilježja poslijeratne sovjetske perspektive, kako ih je iznijela službena propagandna mašinerija

(a) SSSR još živi u antagonističkom „kapitalističkom okruženju" s kojim dugoročno ne može biti trajnog mirnog suživota. Kao što je Staljin izjavio 1927. izaslanstvu američkih radnika: „U daljem razvoju međunarodne revolucije pojaviće se dva centra svjetskoga značaja: socijalistički, koji će sebi privući zemlje koje teže socijalizmu, i kapitalistički centar, koji će sebi privući zemlje koje naginju kapitalizmu. Borba između ova dva centra za upravljanje globalnom ekonomijom odlučiće o sudbini kapitalizma i komunizma u cijelome svijetu".

(b) Kapitalistički svijet opterećen je unutrašnjim sukobima, svojstvenim prirodi kapitalističkoga društva. Ovi konflitki su nerješivi mirnim putem kompromisa. Najveći od njih je onaj između Engleske i SAD.

(c) Unutrašnji sukobi kapitalizma neizbježno generišu ratove. Takvi ratovi mogu biti dvije vrste: unutar-kapitalistički ratovi, između dviju kapitalističkih država, i ratovi intervencije protiv socijalističkoga svijeta. Pametni kapitalisti, uzalud tražeći bijeg od unutrašnjih sukoba kapitalizma, naginju prema drugome.

(d) Intervencija protiv SSSR-a, iako pogubna za one koji su je preduzeli, opet bi prouzrokovala kašnjenje u napretku sovjetskoga socijalizma i stoga se mora spriječiti po svaku cijenu.

(e) Sukobi između kapitalističkih država, mada isto tako puni opasnosti za SSSR, ipak pružaju velike mogućnosti za napredak socijalističke stvari, posebito ako SSSR ostane vojno moćan, ideološki monolitan i vjeran svom sadašnjem briljantnom vodstvu.

(f) Mora se imati na umu da kapitalistički svijet nije sasvim loš. Osim beznadno reakcionarnih i buržoaskih elemenata, uključuje (pod jedan) neke potpuno prosvijećene i pozitivne elemente ujedinjene u prihvatljive komunističke partije i (pod dva) određene druge elemente (sada iz taktičkih razloga opisane progresivnim ili demokratskim) čije reakcije, težnje i aktivnosti mogu biti „objektivno" pogodne za interese SSSR-a. Ovi posljednji moraju se podsticati i koristiti u sovjetske svrhe.

(g) Među negativnim elementima buržoasko-kapitalističkoga društva najopasniji su oni koje je Lenjin nazivao lažnim prijateljima naroda, naime umjereno-socijalistički ili socijaldemokratski lideri (drugim riječima, ne-komunistička ljevica). Oni su opasniji od otvorenih reakcionara, jer potonji barem marširaju pod svojim pravim bojama, dok umjereni ljevičarski lideri zbunjuju ljude koristeći sredstva socijalizma da služe interesima reakcionarnog kapitala.

Toliko o premisama. Do kojih zaključaka one vode sa stajališta sovjetske politike? Na sljedeće:

(a) Mora se učiniti sve da se unaprijedi relativna snaga SSSR-a kao faktora u međunarodnoj zajednici. Suprotno tome, ne treba propuštiti nijednu priliku da se smanji snaga i uticaj, i kolektivno i pojedinačno, kapitalističkih sila.

(b) Sovjetski napori i napori ruskih prijatelja u inostranstvu moraju biti usmjereni na produbljivanje i iskorišćavanje razlika i sukoba između kapitalističkih sila. Ako se oni, na kraju, prodube u „imperijalistički" rat, taj se rat mora pretvoriti u revolucionarne prevrate unutar različitih kapitalističkih zemalja.

(c) „Demokratsko-progresivni" elementi u inostranstvu trebaju se maksimalno iskoristiti za pritiske na kapitalističke vlade u skladu s interesima Sovjetskog Saveza.

(d) Nemilosrdna borba mora se voditi protiv socijalističkih i socijaldemokratskih vođa u inostranstvu.

- DRUGI DIO: Pozadina ovakve perspektive

Prije no što ispitam grananje ove partijske [Komunističke partije SSSR-a] linije u praksi, postoje neki njezini aspekti na koje želim skrenuti pažnju.

Prvo, to ne predstavlja prirodni pogled ruskoga naroda.

Rusi su uglavnom prijateljski raspoloženi prema vanjskome svijetu, željni su ga iskusiti, željni mjeriti s njim talente koje su svjesni da pośeduju; željni, iznad svega, živjeti u miru i uživati u plodovima vlastitog rada.

Partijska linija predstavlja samo tezu koju službena propagandna mašinerija s velikom vještinom i upornošću plasira javnosti često izrazito otpornoj u uporištu svojih najskrovitijih misli. Ali partijska je linija obvezujuća za poglede i ponašanje ljudi koji čine aparate moći — u partiji, tajnoj policiji i vladi — i isključivo s njima se moramo baviti.

Drugo, imajte na umu da premise na kojima se temelji ova partijska linija većim dijelom jednostavno nijesu istinite. Iskustvo pokazuje da je miran i obostrano koristan suživot kapitalističkih i socijalističkih država sasvim moguć. Temeljni unutrašnji sukobi u naprednim zemljama više nijesu prvenstveno oni koji proizlaze iz kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, već su oni koji proizlaze iz napredne urbanizcije i industrijalizacije kao takvih, kojih Rusija dosad nije bila pošteđena socijalizmom, već samo vlastitom zaostalošću.

Unutrašnja rivalstva kapitalizma ne generišu vazda ratove; i ne mogu se svi ratovi pripisati ovom uzroku. Govoriti o mogućnosti intervencije protiv SSSR-a, danas, nakon eliminacije Njemačke i Japana i nakon primjera nedavnog rata, čista je besmislica. Ako nije isprovociran silama netolerancije i subverzije, današnji „kapitalistički" svijet sasvim je sposoban da živi u miru sa sâmim sobom i s Rusijom.

Konačno, niko, pri zdravoj pameti, nema razloga da sumnja u iskrenost umjerenih socijalističkih vođa u zapadnim zemljama. Niti je pošteno negirati uspjeh njihovih nastojanja da poboljšaju uslove za radničku populaciju kad god im je — kao u Skandinaviji — pružena prilika da pokažu što mogu.

Pogrešnost tih premisa, od kojih svaka postoji i prije nedavnog rata, dovoljno je demonstrirana sâmim sukobom. Anglo-američke razlike nijesu se pokazale glavnim razlikama na Zapadu. Kapitalističke zemlje, liše onih iz Osovine, nijesu pokazale raspoloženje da riješe svoje razlike pridruživanjem u krstaškome ratu protiv SSSR-a. Umjesto da se imperijalistički rat [Drugi svjetski rat] pretvori u građanske ratove i revolucije, SSSR je bio prinuđen da se bori rame uz rame s kapitalističkim silama za priznatu zajednicu ciljeva.

No, sve te sovjetske premise, koliko god bile neutemeljene i opovrgnute, danas se ponovno drsko iznose. Što to znači? Da se sovjetska partijska linija ne temelji na objektivnoj analizi situacije izvan ruskih granica; da to doista ima malo veze s prilikama izvan Rusije; da proizlazi uglavnom iz osnovnih unutar-ruskih potreba koje su postojale i prije nedavnog rata i postoje danas.

U dnu neurotičnog pogleda Kremlja na svjetske poslove nalazi se tradicionalni i instinktivni ruski ośećaj nesigurnosti. Izvorno je to bila nesigurnost miroljubivih zemljoradničkih naroda koji su pokušavali da žive na golemoj ravnici izloženoj suśedstvu žestokih nomadskih naroda. Tome se, kako je Rusija dolazila u dodir s ekonomski naprednijim Zapadom, pridodavao i strah od kompetentnijih, moćnijih i organizovanijih društava.

Ali ova potonja vrsta nesigurnosti bila je ona koja je više pogađala ruske vladare nego ruski narod; jer su vazda ruski vladari ośećali da je njihova vladavina relativno arhaična u obliku, krhka i vještačka u svojim psihološkim temeljima, nesposobna da izdrži poređenje ili kontakt s političkim sistemima zapadnih zemalja.

Zbog toga su se bojali stranog prodora, bojali su se izravnog kontakta između svijeta Zapada i vlastitoga; bojali su se što će se dogoditi ako Rusi saznaju istinu o svijetu van Rusije ili ako stranci saznaju istinu o Rusiji. I naučili su da traže sigurnost samo u strpljivoj, ali smrtonosnoj borbi za potpuno uništenje suparničke sile, nikako u dogovorima i kompromisima s njom.

Nije slučajnost da je marksizam, koji je nedjelotvorno tinjao pola stoljeća u zapadnoj Evropi, prvi put zaživio i planuo u Rusiji. Samo u ovoj zemlji, koja nikada nije poznavala prijatelja-suśeda — ili zaista bilo kakvu tolerantnu ravnotežu odvojenih sila, bilo unutrašnjih, bilo međunarodnih — mogla je napredovati doktrina koja je ekonomske sukobe u društvu smatrala nerješivim mirnim putem.

Nakon uspostave boljševičkoga režima, marksistička dogma — koju je Lenjinova interpretacija učinila još okrutnijom i netolerantnijom — postaje savršeno sredstvo za ośećaj nesigurnosti kojim su boljševici, čak i više nego prethodni ruski vladari, bili pogođeni. U toj dogmi, čija je makar doktrinarna svrha altruizam, nalazili su opravdanje za svoj instinktivni strah od vanjskoga svijeta, za diktaturu bez koje nijesu znali kako vladati, za okrutnosti koje se nijesu usuđivali ne nanijeti, za žrtvu koju su smatrali obaveznom da zahtijevaju.

U ime marksizma, žrtvovali su svaku pojedinu etičku vrijednost u svojim metodama i taktikama.

Danas se toga ne mogu odreći. To je smokvin list njihove moralne i intelektualne respektabilnosti. Bez toga bi stajali pred istorijom, u najboljem slučaju, samo kao posljednji u onom dugom nizu okrutnih i rastrošnih ruskih vladara koji su nemilosrdno ćerali zemlju na vazda nove visine vojne moći kako bi zajamčili sigurnost granica Rusije svojih iznutra slabih režima. To je nepromijenjeni razlog zašto sovjetski ciljevi moraju biti svečano odjeveni u zamke marksizma i zašto niko ne bi trebao potcijenjivati važnost dogme u sovjetskim poslovima.

Tako su sovjetske lideri podstaknuti potrebama vlastite prošlosti i sadašnjeg položaja da predstave vanjski svijet kao zao, neprijateljski i prijeteći, ali i kao onaj koji u sebi nosi klice puzajuće bolesti i predodređen da bude razoren rastućim unutarnjim konvulzijama — sve dok mu rastuća moć socijalizma ne priredi konačni Coup de grâce [smrtonosni udarac iz milosrđa] i pokori ga novom i boljem svijetu.

Ova teza daje opravdanje za povećanje vojne i policijske moći ruske države, za izolaciju ruskoga stanovništva od svijeta, i za taj fluidni i stalni pritisak da se prošire granice ruske policijske moći — što su zajedno prirodni i instinktivni porivi ruskih vladara.

U osnovi, ovo je samo postojano napredovanje nelagodnog ruskog nacionalizma, stoljećima starog pokreta u kojem su pojmovi napada i odbrane neraskidivo pobrkani. Ali u novom ruhu internacionalnoga marksizma, sa svojim slatkim obećanjima očajnom i ratom razorenom vanjskom svijetu, opasniji je i podmukliji nego ijedan prije.

Ipak, ne treba nadmeno misliti da je sovjetska partijska linija nužno neiskrena od strane svih onih koji je iznose. Mnogi od njih su previše neupućeni u svijet van Rusije i mentalno su previše zavisni da bi doveli u pitanje samohipnozu; i oni nemaju poteškoća da ih se naćera da vjeruju u ono što im je utješno i zgodno vjerovati.

Napokon, imamo neriješenu misteriju ko, ako iko, u ovoj velikoj zemlji zapravo prima tačne i nepristrasne informacije o vanjskom svijetu. U atmosferi orijentalne tajnovitosti i zavjere koja prožima ovu vladu, mogućnosti za iskrivljavanje ili trovanje izvora i tokova informacija su beskrajne.

Samo nepoštovanje Rusa prema objektivnoj istini — štoviše, njihova nevjerica u njezino postojanje — navodi ih da sve navedene činjenice vide kao instrumente za ostvarivanje jedne ili druge skrivene svrhe. Postoji dobar razlog za sumnju da je sovjetska vlada zapravo zavjera unutar zavjere; a ja, kao prvo, nerado vjerujem da sâm Staljin dobija išta poput objektivne slike vanjskoga svijeta. Tu postoji dovoljno prostora za vrstu suptilnih intriga u kojima su Rusi stari majstori.

Nesposobnost stranih vlada da svoje stavove direktno stave pred kreatore ruske politike — u mjeri da su u svojim odnosima s Rusijom predati dobroj milosti opskurnih i nepoznatih savjetnika koje nikada ne vide i na koje ne mogu da utiču — to je, po mom mišljenju, najviše zabrinjavajuća odrednica diplomatije u Moskvi, koju bi zapadni državnici morali dobro imali na umu ako žele razumjeti prirodu poteškoća s kojima se ovđe susrijeću…

(Nastavlja se)