Mekteb u Podgorici odobrio naš Knjaz i Gospodar: Sloboda i rahatluk, kao i za ostale Crnogorce

Priredio: Vladimir Jovanović

Državna ili vjerska škola? Ta se dilema nametnula u Knjaževini Crnoj Gori krajem 19. vijeka za pripadnike muslimanske zajednice, osobito u Podgorici.

Prema jednoj studiji dr Šerba Rastodera, „roditelji su izražavali spremnost da đecu šalju u državne škole tek od desete godine, pošto bi prethodno pohađala mekteb”. Mekteb (mejtep, mejtef) početna je muslimanska vjerska škola. Na kraju, 1894. došlo se do rješenja, da je obaveza roditeljâ islamske vjeroispovijesti da šalju đecu u mekteb od 7-10 godine, a potom u državnu osnovnu školu. Odobrena je gradnja zgrade mekteba u Podgorici, o čemu je izjveštavala crnogorska štampa…

------------

Podgorica, 1. februara 1895. god. — Ovđe u Podgorici obavljen je još jedan čin na kojem je Njegovo Visočanstvo, naš ljubljeni Gospodar Knjaz Nikola I. dao i još jednog dokaza u koliko mu leže na srce interesi njegovih državljana, pa ma koje vjeroispovijedi oni bili.

Na dan 29. januara ove godine postavljen je temelj mejtepu (vjerozakonskoj muhamedanskoj školi) ovđe u Podgorici, koju ovdašnji muhamedanci podižu dobrovoljnim prilozima, a na cijelj koje je i Njegova Svijetlost Veliki Vojvoda Zetski Knjaz Mirko priložio 200 fior. a. v.

Za ovdašnje muhamedance to je bio svečani dan, svečan time, što toga dana polažu temelj svome mejtepu, a svečaniji i još i time, što su se pored nebrojenih do sad prilika i ovoga puta uvjerili, u koliko se naš milostivi Gospodar za njih i njihov napredak stara.

Na svečanosti ovoj Njegovo Visočanstvo Gospodar zastupljen je bio svojim poslanikom, Ministrom spoljnih poslova, vojvodom g. Gavrom Vukovićem; od strane pak turskih velikaša, kao zastupnici prisustvovali su g. Ahmed Fevzi-beg, poslanik Njegovog Veličanstva Sultana, i ovdašnji konsul Otomanski.

Mjesto, na kome se imao temelj mejtepu položiti, bješe okićeno narodnim barjacima crnogorskim, đe silan svijet obje vjeroispovjedi, muhamedanaca i hrišćana očekivahu izaslanike pa da se svečanom činu pristupi. Kad je vojvoda g. Gavro Vuković, praćen ovdašnjim činovništvom sviju struka i u velikom broju građana, stupio na opredjeljeno mjesto za polaganje temelja, Hadži Omer Vodopić, po obredima muhamedanske vjere, očitao je molitvu — „dova”, poslije koje je, sâm svojom rukom, postavio kamen temeljac.

Po svršenom ovome činu izaslanik Njegovog Visočanstva Gospodara, vojvoda g. Gavro Vuković izgovorio je sljedeću beśedu:

„P o d g o r i č a n i !

Sa očinskom radošću Njegovo Visočanstvo naš Gospodas pristao je na molbu vašu i vaše pravoslavne braće, da se nova i prostrana škola podigne ljetos u Mirkovoj Varoši, đe će se đeca vaša od obadvije vjere učiti; i tom je prilikom Uzvišeni Gospodar poslao, da uveliča taj značajni čin, Svoga sina Mirka, vašega Velikog Vojvodu.

Sa istom radošću Gospodar pozdravlja i ovo današnje toržestvo, i ako na njemu nije mogao doći, kao na prvo, Veliki Vojvoda Mirko. To niije zavisilo od Njegove dobre volje i očinskog raspoloženja prema vama. Naš Uzvišeni Gospodar nije niti će ikad stavljati u pravdi i ljubavi razlike među svojom đecom i narodom podgoričkim, koji sačinjavaju građani od dvije vjeroispovijesti.

Sultani turski u doba Selima uzeli su na sebe Kalifstvo za dobro i spasenje pravovjernih Muslimana; oni kao osvajači bili su od tada snosljivi za sve vjeroispovijesti naroda, koje im je pobjedonosna sablja prisvajala.

Veliki i pobjedonosni Sultan Muhamed II, osvojitelj srca svijeta, sjajnoga Carigrada, po zauzeću, da oda počast čuvstvima pobožnosti osvojenijeh, primio je na najsvečaniji način Svetog Patrijarha Vselenskog. Pravda i snosljivost vjerska Kalifâ oduševljala je narode, te njima ne bi trudno no lako sastaviti iz istijeh osvojenijeh Hrišćana jezgru svoje sile; jezgru slavno dobitne sile janičarske, u kojoj su se mladi Hrišćani najprvi oduševljenjem upisivali.

Naš Knjaz i Gospodar sljedujući tijem primjerima, a iz sopstvene pobude, šalje preko mene svoj očinski blagoslov na danas započeti hram, moleći se Bogu, da se u njemu srcâ mladijeh Muslimana odgoje u duhu vjere njine, u duhu ljubavi i bratskog jedinstva crnogorskoga za polzu i sreću ove zemlje i države naše.

S moje strane kolika mi je čast ukazana, da vi ova visočajiša čuvstva izrazim, tolika mi je i radost, da i sâm sa mnogopoštovanim zastupnikom Carskim, Njegovom preduzvišenošću g. Fevzi-begom, ovoj svečanosti prisustvujem i da ovom prilikom mogu glasno među vama viknuti: Živio naš Uzvišeni i dobri Knjaz Nikola! Živio veliki i Slavni Kalif Sultan Abdul-Hamid!”

Govor ovaj propraćen je sa gromkim uzvicima „Živili!” — a podgorička pjevačka družina „Branko” odmah je odpjevala knjaževu himnu, po svršetku koje prolamaše se vazduh od uzvika „Živio!”

Od strane muhamedanaca, Hadži Afiz M. Lukačević, pozdravio je svečanost ovim riječima:

„G o s p o d o  i   b r a ć o !

Osobito mi je drago, što mi je u dio palo, da ovom prilikom mogu iskazati našu veselost u srcima svijeh muhamedanaca, ali, pošto sebe ne ośećam sposobnim da mogu ovđe pred ovim skupljenim zborom iskazati ono što na srcu meni i ostalim muhamedancima leži, to će te vi oprostiti, što ću ovđe u kratko, samo ovo nekoliko riječi progovoriti.

Mi smo danas ovđe iskupljeni, da postavimo temelj našem vjerskom mejtepu, koga mislimo podići po najvišem odobrenju Njegovog Visočanstva našeg milostivog Gospodara Knjaza Nikole I, onakvoga Gospodara, u kojega zdravlje mi uživamo sve povlastice, slobodu i rahatluk, kao i ostali Crnogorci.

Mislimo ga podići na ruševinama našeg starog mejtepa, koji je bio vazda glavno mjesto naše vjerske nauke i našijema starijema. Tijem su danas naša muhamedanska đeca puna radosti i veselosti, a ta naša veselost je još i tijem uveličana, što vidimo g. Ministra i vojvodu Gavra Vukovića kao većila našega Gospodara, koji nije požalio potruditi se, te i preko snijega saći sa Cetinja i prisustvovati ovoj svečanosti zajedno u društvu sa g. Ahmed Fevzi-begom, poslanikom i većilom velikog turskog Sultana i Hamifeta našeg velikog sveca Muhameda, Amejke eljam, jakog čuvara od dva naša harema Meke i Medine i glavnoga prijatelja našega uzvišenog Vladara.

G o s p o d o !

Na kraju ovoga govora, pridružite mi se svi, a osobito vi braćo muhamedanci svesrdno u sljedećoj molitvi:

- Svemogući Bog, poživio nam našeg milostivog Gospodara u dobrom zdravlju do krajnje međe ljudskoga vijeka i sve članove Njegovog Visočanstvenog Doma. Amin — živio!”

I ovaj govor od strane naroda obiju vjeroispovijedi popraćen je sa nekoliko puta „Živio!” A muhamedanska mladost po ovome odpjevala je pjesmu „Onamo onamo za brda ona“. Po običajima muhamedanske vjere, na postavljenom temelju, prinešena je žrtva Bogu — kurban — zaklat ovan. Sa ovim je svečanost zaključena, poslije koje su došavši gosti počašćeni spremljenim šerbetom i drugim poslasticama, kao i ostali narod koji se tu desio.

Poslije ove svečanosti, od strane muhamedanaca, brzojavom, odpravljen je pozdrav Njegovom Visočanstvu Gospodaru ove sadržine:

„Njegovom Visočanstvu, Gospodaru. -  C e t n nj e.

Milostivi Gospodaru! Nijesmo kadri naći riječi sa kojima bi smo umjeli izraziti Vašemu Visočanstvu našu blagodarnost prema odobrenju za podizanje našega novog mejtepa. Radost muhamedanaca Vaših vjernih podanika u polaganje temelja neopisana je.

G o s p o d a r u !

Vaše izašiljanje jednoga velikoga Vašega Ministra, g. Gavra Vukovića, po ovome mučnom vremenu neograničeno je uveličala našu radost pri toj svečanosti. Mnogo značajni govor njegov tako je dirnuo Vaše vjerne muhamedance, te smo veselim srcem i radosnijem suzama saslušali ga, kličemo zajedno sa našom odraslom i malom đecom, ponova: Živjelo Vaše Visočanstvo u dobrome zdravlju do krajnje međe ljudskoga vijeka i svi članovi Vašeg Visočanstvenog Doma. Amin”.

Mi hrišćani ne možemo prema ovome ostati ravnodušni, a da se u ovome veselju i svečanosti, naše po krvi braće, muhamedancima ne pridužimo; njihovo dobro i napredak leži i nama na srcu koliko i njima, mi im i ovom prilikom želimo svaku sreću i napredak; želimo im, da se pod Vladom Doma Petrovića — mirno i slobodno razvijaju, da postignu ono što žele, i što do sad postizali nijesu, pa da i njihovi mlađi ośete blagodati slobode i i napretka, koje im je milošću Gospodarevom ujemčeno.