Priredio: Vladimir Jovanović
Gore na slici je nadgrobni spomenik Živka-Šoga Nikolića (1810-1887), sredara i senatora crnogorskoga.
Nalazi se u porti manastira Župa Nikšićka. Bilježi se 29. septembra 1865. kako „na granici Župskoj, kod Bršna, dočekaše Gospodara: serdar i senator župski Šogo Nikolić, vojvoda župski Jovan Bojović sa Župljanima i kapetan lukovački [Marko Đukanović] s Lukovčanima”.
Knjaz Nikola prvi put je u Župi Nikšićkoj.
„Slazeći k rijeci Gračanici, vide se sela na desnoj strani: Dragov[olj]ići i Laz. Idući uz Gračanicu, kad se stupi u Župu, prvo je župsko selo Liverovići na desnoj obali, đe je i kuća serdara Šoga Nikolića. Njegova je kuća određena za konak Gospodaru”.
„Kad Knjaz tu stiže skupljeni narod viknu u glas: — Dobro nam doša, Gospodaru! — Blago nama, naše sunce žarko! — S tobom nam svaka dobra sreća došla!”
Knjaz obilazi i svoju zadužbinu u Župi Nikšićkoj. Posvećena je Svetome apostolu i jevanđelisti Luki (Λουκᾶς).
Manastir je sagrađen 1861, a na sadašnjoj manastirskoj ploči dopisana je NETAČNA GODINA sazdanja:
„Ovaj hram Svetog Luke sagradi NIKOLAJ I knjaz crnogorski za dušu svome stricu knjazu Danilu 1881”.
Međutim, kad Knjaz prvi put dolazi u Župu — 29-30. septembra 1865. — hram je već sagrađen!
O tome svjedoči i iguman cetinjski, arhimandrit Nićifor Dučić. On je bio u društvu knjaza Nikole u Župi Nikšićkoj. Na originalnoj ploči, koju je Dučić 1865. prepisao, stajala je PRECIZNA GODINA sazdanja, doslovno:
„Ovaj hram svetoga Luke sagradi Nikola knjaz crnogorski za dušu svojemu stricu knjazu Danilu godine 1861”.
Dučić bilježi i tačne podatke o prapostanku manastira, koji je plemenska baština Župljana, do njegova razura u strašnoj vojni 1852-3. godine. Inače, kako je Župa Nikšićka do tada pod Osmanlijama, manastir je potpadao pod Vaseljensku patrijaršiju — njezinoga vladiku iz Mostara.
„Iz jutra Gospodar pregazi na lijevi brijeg Gračanice”, veli Dučić, „da vidi Župski manastir sv. Luke. Manastir je, po pričanju Župljana, sagrađen u 17. vijeka. PLEME GA JE SAGRADILO”.
„U ratu između Turske i Crne Gore 1852-3. god, jedan je dio turske vojske pod komandom Ibrahim paše i Smail paše krene preko Gacka, Pive, Drobnjaka i Župe Nikšićske k Ostrogu”, a knjaz Danilo „poslao je u Župu Nikšićsku svojega bratučeda, vojvodu Krca Petrovića i vojvodu Novicu Cerovića, da sokole Župljane protiv turske vojske”.
„Vojvode Krco, Novica, Jovan Bojović i serdar Šogo Nikolić s jednom odabranom četom zatvore se u manastir sv. Luke. Turski komandanti koncetrišu topovsku i puščanu vatru na manastir. Župljani su se i ovi iz manastira hrabro odupirali turskoj vojsci, dok ih najposlije topovska vatra ne nagna, da napušte manastir”.
„Vojvoda Mirko već je bio u manastiru pod Ostrogom, đe mu se i ovi pridruže”, a „turska vojska tada zapali manastir sv. Luke, a docnije i Ostrog, pošto je vojvoda Mirko iz njega izbjegao i svetoga Vasilija iznio”.
No, 1861. „knjaz Nikola ponovio je Župski manastir, i crkvu iz osnova sazidao”.
Četiri godine kasnije, 1865, Dučić s lica mjesta izvještava i sljedeće: „Župa je nikšićska jedno poljice opkoljeno planinama. Dugo je od 5-6 km, i široko 2 km. Dosta je humno i rodno. Posred polja teče rijeka Gračanica, koja izvire u Blacima navrh Župe ispod planine Štitova; utječe u Slivlju u ponor pod brdom Stubicom. Oko polja su s obje strane rijeke sela: Liverovići, Carine, Kuti, Bjeloševina, Mijolje polje i Morakovo. S lijeve strane rijeke ozdo: Manastir sv. Luke pod brdom Vodicom, Jugovići, Staro Selo i Dučice”.
„Pregledavši manastir, otišli smo malo na više i pregledali tvrđavicu, koju je knjaz Danilo sagradio poslije pomenutoga rata 1852-3 god. U njoj je municija za onaj kraj” („Književni radovi”, Beograd, 1893, str. 321-326)…
Dolazimo i do pomenute 1881. godine. Da je tada manastir obnavljan svjedoči i podatak u svečarskoj publikaciji „Pedeset godina na prestolu Crne Gore” (Cetinje, 1910). U rubrici „Obnovljeni hramovi”, navodi se:
- „Župa Nikšićska, Sv. Luka, 1881”.
Župa Nikšićka je od 1876. u tada utemeljenoj jurisdikciji Zahumsko-raške eparhije Crnogorske pravoslavne crkve. Pri manastiru je dugo vremena osnovna škola, kao i bolnica.
Igumani župski u raznim vremenima: Teofan Đoković — njegovo nastojateljstvo je neslavno završilo, izveden na crkveni sud Crnogorske crkve i raščinjen; Prokopije Vračar, Mihajlo Cerović, Mojsije Popović, Nikodim Janjušević, Maksim Pavićević, Filaret Koprivica…
Igumani Nikodim (1875-1941, rodom iz Ozrinića) i Maksim (1853-1930, rodom sa Sretnje u Bjelopavlićima) aktivni su učesnici Božićnoga ustanka i otpora srpskoj okupaciji.
Nikodim je godinama bio i u emigraciji Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Oganizovao je, s blagoslovima američkih vladika iz Vaseljenske patrijaršije i Ruske crkve, parohiju Sv. Vasilija Ostroškoga Crnogorske crkve u Detroitu.
Arhimandrita Maksima Pavićevića, koji je prije zamonašenja bio veliki junak u crnogorskim ratovima — nosilac je Obilića medalje — Srbi su zatvarali u Jusovači. On je u Župi Nikšićkoj pričešćivao i blagosoljao crnogorske ustanike i komite.
Arhimandrit Filaret Koprivica (1902-1988, rodom iz Koprivica u Banjanima), iguman je Župe Nikšićke od 1963. do upokojenja. Poznati zagovornik obnove Crnogorske pravoslavne crkve.
SO Nikšić je 1981-1986. finansirala temeljnu rekonstrukciju manastirskoga kompleksa.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR